Zagreb, 4.4.2019.g.
Skoro svaki dan prolazim Dolcem, a ponekad sjednem pred nekim od kafića. Upoznao sam mnoge ljude i žene i svatko od njih je imao svoju priču, svoj način, svoje radosti i tuge. Uglavnom imali su želju s nekim to sve podijeliti, s nekim tko će ih poslušati, prihvatiti i to sve s njima raspraviti. Tako sam upoznao i jednog starog Ustašu. Imao je preko devedeset godina; živahan starac, još snažan i čio, veseo i lijepog izraza lica, duhovit i misaon čovjek. Kad smo pričali o našoj kompletnoj situaciji rekao mi je bez puno uvijanja: – Hrvati imaju puno izdajica! Rekao sam mu pa da je i tako nije takav cijeli narod nego jedan znatan dio. Složio se time.
Dugo sam poslije razmišljao o tome. Ta konstatacija se temeljila na stoljetnom iskustvu naših ljudi i na dugoj tradiciji ponašanja unutar svakog naroda i na suživot s drugima. I drugi narodi imaju svoje sindrome: oholost, podlost, pohlepe za tuđim teritorijem, sadistički sindrom, iživljavanje nad slabijima, kolonijalni sindrom eksploatacije, sindrom nadrase i izabranosti, sindrom tehnološke i vojne nadmoći itd. Redovito svi ti sindromi se dotiču i isprepliću. Ali je jedan uvijek određujući. Pojava svih tih sindroma je uvjetovana izdajom načela vjere u Boga, tradicije i potrebe solidarnosti među ljudskom vrstom. Biblija, Kur’an i knjige drugih religija govore kakav bi trebao biti čovjek kao metafizičko – ontološko biće.
Ti sindromi se redovito aktiviraju u političkim sustavima narodā, hijerarhijama religijskih sustava, tajnim društvima i udruženjima (zavjera). Redovito su u tim fenomenima prisutni; egocentričnost, egoizam, nesolidarnost, gdje je sve važnije osim ljubavi prema čovjeku, ženi i djetetu, gdje je primaran njihov zakon i propis kojeg su donijeli lišeni Božijih zapovijedi i prirodne solidarnosti čovjeka kao živog bića. Postaju uzurpatori prisvajajući si Božije atribute ali bez ljubavi čije je ishodište Bog. Postaju mrzitelji Boga i čovjeka i bivaju u vlasti đavla.
Svakog najviše žulja njegovo, tako i mene kao Hrvata žulja Hrvatski izdajnički sindrom. Ishodište tog sindroma je izdaja pozitivnih načela kojih ima na stotine pa po tome ima stotine načina izdaje. Smatram da je uzrok i ishodište tog sindroma stoljetna okupiranost Hrvatskog naroda; skoro ropstvo, imperativ preživljavanja i strah za egzistenciju obitelji i svoju vlastitu, strah od uništenja Hrvata kao naroda. U dvadesetom stoljeću i sada strah od ideologija fašizma, nacizma i komunizma. Potonja je najdulje trajala i značila je bezvjerstvo i smrt duše i tijela. Mnogi i mnogu su bili slabi i pokleknuli su što svojom voljom što pod ucjenama, prijetnjama, zavodljivim ponudama, da spase život u zatvorima, logorima, na radnim mjestima, u progonstvima, (zar rad u stranim zemljama nije svojevrsno progonstvo i suvremeno ropstvo?)
I upravo ti što poklekoše postaše političke „elite“, novopečeni bogataši, mnogi krađom to postaše i to prozvaše korupcijom. Kontroliraju medije, javno mnijenje, i postaše promotori politike laži, nasilja i pljačke. A trebalo je biti red, rad i poštenje. Jasno da u tim uvjetima ne ide i nikada na zelenu granu. Izdajice izdaju Boga, narod, tradicijske vrijednosti. Oholi su, umišljeni, bahati i opasni. Ali društvena logika nema alternativu. Npr. križ ima vertikalnu i horizontalnu liniju. Vertikala je odnos prema Bogu, a horizontala prema bližnjemu; čovjeku i prirodi. I najmanje obezvređenje i nepravda tih datosti izaziva društvenu destrukciju – poremećaj harmonije. Rađa se nezadovoljstvo, bunt, otpor i nitko ih ne može suzbiti, jer ljudsko biće ima pravo na samoobranu i pravo na dostojanstvo osobe. Ali ti tipovi i tipice, odgojeni Bog zna kako i gdje nemaju moći to vidjeti. Odlučuju se za diktat pravdajući se svojom izabranošću na izborima i „demokratskim izražavanjem.“
Da se neki ne bi našli prozvanima izdajnički sindrom je, nažalost, prisutan na svim nivoima, svim društvenim zajednicama, među susjedima u selima i gradovima, u kulturnim krugovima, vjerskim zajednicama, crkvama i samostanima, sportskim društvima, odgojnim i školskim ustanovama itd.
Što nam je činiti?
Predlažem širu društvenu akciju, sveobuhvatnu; gdje će pojedinac i pojedinka biti zbrinuti i postati slobodno, kreativno i odgovorno biće, da naša država postane istovremeno suverena i otvorena zemlja. To je sukus suvremene politike u današnjem svijetu. Odrecimo se anakrone (nadživljene) politike i kratkoročnih privilegija i budimo svjetski ljudi. Time ćemo biti nagrađeni mirom savjesti i vječnim životom.
Pozdrav svima!
Krešo Čepo
(rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina)
