Dok hodaju zamišljeno
Prašnim putem dava čovika,
Pričajući o dogodku
Pred očima im ista slika.

Razapeti na svom Križu
Kako nedužan na njem umr,
Virovati ne mogaše
Jer međ njima bi on prvi.

Hodajući zaneseni
Primjetili oni nisu,
Da ih stiže čovik jedan
I priđe im tako blizu.

“O čem take žustre riči
Što vas na nji to potiče!”
Upita ih stranac tiho
Želeć čuti dio priče.

“Zar ste vi baš tu jedini
Da ne znate što je bilo,
Osudiše Krista ljudi
I u grob mu ali tilo!”

I tako su započeli
O svem što se tu je zbilo,
O tom glasno govoraše
Tako prođe vrime mimo.

Dan isteče, noć se spusti
Pa u konak tad svratiše,
Ovaj treći htio dalje
Al ga ona dav ustaviše.

“Noć je blizu, pođi s nama
Prenoćiti skupa ćemo,
A kad sutra nov dan svane
Mi tad dalje poći ćemo.

Posluša ih čovik tako
I odluči sa njima poći,
Jer se eto ne isplati
Ići dalje usrid noći.

Kad su sjeli za sto jesti
On razlomi kruh na dvoje,
Prepoznaše tek ga tada
Da Isusovo Tilo to je!

02.04.2018. Brat Bojan.

PODIJELI