Potreba životne odgovornosti
Živimo u vremenu u kojemu bi se sve željelo postići na brzinu, bez mnogo naprezanja i rada. Bez mnogo napora mnogi bi završili školovanje, naučili strani jezik, osposobili se za rad na računalu, naučili svirati glasovir, kupili automobil ili sagradili kuću. Ono što se nekada ostvarivalo tijekom cijeloga života, danas bi mnogi postigli za nekoliko godina. Uočljivo je da sve više mladih ljudi nisu spremni prihvatiti bilo kakvu životnu odgovornost vezanjem za drugoga i stvaranjem nove obitelji, jer je puno lakše živjeti bez odgovornosti od danas do sutra. Stoga i ne iznenađuje pojava koja se ukorijenila u hrvatskomu narodu, a očituje se u sve više mladića i djevojaka koji se boje vezati za bračnoga druge ili to čine u kasnoj životnoj dobi. Papa Pavao VI. nas u enciklici «Evangelium nuntiandi» potiče: «Suprotno svakom očekivanju, svijet Boga unatoč tolikim znakovima odbijanja ipak traži, hodeći neobičnim putovima i bolno osjeća potrebu za njim; taj svijet vapi za blagovjesnicima koji će mu govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju kao da vide Nevidljivoga. (EN 76 ).»

Povjerenje u Boga unatoč svemu

Kako nam je poznato Zajednica «Molitva i Riječ» čiji je utemeljitelj prof. dr. Tomislav Ivančić iz Zagreba, rođena je 1975. godine u Davoru u Hrvatskoj. Područna Zajednica u Mostaru nastala je u listopadu 2003., neposredno nakon trodnevnoga Ivančićeva seminara. Djeluje na području grada Mostara i trenutno ima oko dvadeset i pet polaznika različitih životnih dobi. Okupljaju se svakoga utorka nakon večernje Svete mise u prostorijama franjevačkoga samostana sv. Petra i Pavla. Zanimljivo je vjerničko svjedočanstvo Ilije Savića jednoga od polaznika Zajednice, koji je rođen u svibnju 1979. u Martiquesu u Francuskoj. Tu obitelj ostaje kratko, kada su se roditelji odlučili vratiti u rodno selo Galovac blizu Žepča u B i H. U svom mjestu je osjetio i naučio o zajednici i zajedništvu, obiteljskim, kulturnim i domovinskim vrijednostima. Ponosan je na svoju obitelj u kojoj je odrastao i u kojoj je odgajan u kršćanskim vrednotama, vjeri i nadi za bolje sutra. Sa sedam godina ostaje bez oca, kad se život cijele obitelji u potpunosti promijenio. Nalazili su se u teškoj financijskoj situaciji, jer nisu imali nikakvih primanja dok su se Ilija i njegova sestra školovali. Već se tada počeo odricati osnovnih dječjih želja, radosti i prohtjeva, kako bi pomogao svojoj obitelji.

Godinu dana poslije mature zaposlio se u jednom državnom poduzeću gdje je radio devet mjeseci, a sa zarađenim novcem prehranjivao je svoju obitelj ujedno štedeći za željeni studij. San o kojemu je dugo maštao, počeo se ostvarivati ujesen 1998. godine, kada upisuje Teološki Institut u Mostaru, Velikim se dijelom i ostvario 2003., kada je diplomirao stekavši zvanje katehete.

Božji blagoslov koji ga je pratio i jačao cijeli život, doveo ga je u srpnju 2005. godine pred oltar sa suprugom Marjanom a dvije godine poslije od Boga su primili dar uzajamne ljubavi u sinu Josipu. Njihov život s Josipom, dobio je potpuno novi smisao jer je to kako kaže za njih neopisivo veliki i dragocjeni dar. Ilija sa suprugom drži da im je povjeren veliki dar a ujedno i zadaća, kada mogu biti Božji suradnici i sustvaratelji novoga života. Jer čovjek bez obitelji je čovjek bez korijena i temelja, «imena» i budućnosti. U obitelji im Bog pruža da mnogo toga nauče, prije svega što je uzajamno žrtvovanje, ljubav, zajedništvo, sreća. Djeca su za Ilijinu obitelj neprocjenjivo blago koje im Bog daruje pozivajući ih da njeguju i čuvaju to od Boga povjereno blago, pozivajući ih na odgovorno roditeljstvo. Obitelj čovjeku daje novi život jer djeca postaju dio roditelja, a roditelji dio djece u krugu obiteljskoga zajedništva. Ilija priznaje da je lijepo znati da nekomu pripadamo te bilo gdje da odemo, imamo se kamo i komu vratiti. Sa sigurnošću svjedoči da je za njega obitelj sveta zajednica u kojoj se proslavlja Trojedini Bog, kroz uzajamnu ljubav bračnih drugova kao i kroz roditeljsku ljubav prema djeci i obratno.

Bezuvjetna Božja ljubav

Međutim, ono što se nikada ne mijenja jest agape- bezuvjetna Božja ljubav prema čovjeku. Stoga je s naše strane potrebno ostaviti sve krive slike o Bogu i povjerovati u stvarnost da nas Bog bezuvjetno voli, da nam želi dobro i da smo ljubljena djeca Božja. Svakodnevno u sebi razvijati stav vjere, želje i volje te taj stav svakodnevno zapisivati kao program u svoj mozak i dušu. To znači njegovati povjerenje da će se završiti i biti dobro makar nam se na trenutke činilo da tako nije i ne može biti. I bez obzira jesmo li mladi ili stariji, bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni u braku ili još uvijek slobodni i neodlučni za što se odlučiti i kamo kroz život krenuti, živimo li u velikoj europskoj metropoli ili malom provincijskom gradu ili selu, Bog je uvijek s nama, Prisutni i djelatni «dostupan» je uvijek u našoj životnoj stvarnosti. Stoga je potrebno uvijek, a pogotovo u teškim situacijama i neuspjesima umjesto proklinjanja života i životne stvarnosti zazivati Bogočovjeka Isusa iz Nazareta, pružanjem ruke dopustiti mu da nas pridrži da svojom neodlučnošću. nebrigom i mlakošću ne odvedemo sebe do osobne tjelesne smrti i duhovne obamrlosti. Dobro je svoj život proživljavati u svoj punini da budemo sretni i druge činimo sretnima.

 

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI