Istražujući i neumorno radeći dugi niz godina, pokojni fra Špiro Marasović, kojem dugujem uho za društvene teme i nadasve za odnos Crkve i suvremenog, sekularnog društva pod prizmom demokracije i politike, govori o politizaciji vjerskog života, odnosno o profanizaciji Crkve i vjere, o hrvatskom svetoslavlju (Marasović, 2006, str. 223). Preživljavajući doba komunističke vladavine, u kojem je Crkva bila izložena progonima i stjerana u sakristije, a potaknuta snažnim iskustvom slobode i oslobođenja, Crkva se u kontekstu Hrvatske s početka 90-tih našla u situaciji snažne narodne kohezije koju je nastojala održati živom što je moguće duže. Možda predugo? Ovaj će tekst pokušati odgovoriti na to pitanje. U novim društveno-političkim okolnostima demokracije i pluralističkog društva nastavlja se izjednačavati domoljublje s katoličanstvom, te crkvene strukture postaju sve značajniji politički faktor. Na razini HBK su stvari postavljene tako da možemo govoriti o prihvaćanju pastoralnog modela veliki narod, kako na razini župe, tako i za cijelu državu, a zanemaruje se ono što je bilo snažno naglašeno tijekom komunizma, a to je župna kateheza koja je uistinu bila mjesto iskustva vjere za razliku od tada uvedenog konfesionalnog vjeronauka u državnim školama čime je župna kateheza potpuno zanemarena. Događa se svojevrsni preokret u poziciji i mjestu Crkve u društvu – iz situacije ilegale u situaciju snažnog društvenog i političkog čimbenika. Uz sve to, uistinu se pokazalo kako je Katolička crkva u Hrvatskoj značajan čimbenik u održavanju nacionalnog identiteta, izraza ljubavi prema domovini što u sebi ujedno uključuje i poštivanje drugoga i drugačijega
Stoga ću u ovom tekstu krenuti od, po meni, izvora problema kojemu danas svjedočimo, a tiče se pastoralnog modela koji je na snazi u Crkvi u Hrvatskoj, a koji ili kao posljedicu ili kao uzrok (osobno sam skloniji tome da je to posljedica) ima instrumentalizaciju propovjedi.
Već se nekih desetak godina neprestano čuju sve snažniji i glasniji zahtjevi teologa u Hrvatskoj da je potrebno napustiti postojeći i donijeti novi pastoralni model. Tako prof. dr. Josip Baloban, govoreći 2002. godine o teološko-pastoralnim perspektivama Druge zagrebačke sinode, a referirajući se na čitavu državu, govori da je postojeća crkvena praksa previše usredotočena na pojedinačna masovna događanja, klerikalno je koncipirana, usmjerena djeci (radi se uglavnom o sakramentalizaciji djece i o vjeronauku u školama) a najmanje odraslima. U toj su praksi jasno uočljivi tradicionalizam, formalizam i folklorizam, te su snažno naglašeni nacionalni elementi (Baloban, 2002). I ostali profesori pastoralne teologije, ali i drugi, neprestano ponavljaju isti zahtjev, ali smo svi svjesni kako je teorijska razina jedna stvar, dok stvari u praksi idu znatno sporije i teže. Jedan mogući logičan zaključak o očuvanju statusa quo bi se dao izvesti po pitanju zadržavanja postojećeg eklezijalnog stanja i pastoralnog modela. Crkvena hijerarhija ne želi mijenjati stvari jer ih ovakav model i trenutna društveno-politička situacija stavlja u poziciju moći – prvo društvene, pa onda posredno i političke, pa na taj način i dalje ustraje na formalizmu i instrumenalizaciji vjere. Pitanje je kada će hijerarhija shvatiti da je to štetno, ne toliko po hrvatsko društvo, nego još više za Crkvu?
Uglavnom se velika većina teologa slaže da je najveći problem taj što crkvena hijerarhija pristaje na pastoralni model Crkve kao velikog naroda. Supostojeći modeli su još Crkva kao kvasac i Crkva kao malo stado (Baloban, 1986). Pastoralni model Crkve kao velikog naroda se može naći u konfesionalno monolitnom i homogenom društvu, i uglavnom označava najširi mogući krug ljudi koji se poistovjećuju s vrijednostima i naukom Crkve, te ističu deklarativnu pripadnost Katoličkoj crkvi. Ako u obzir uzmemo posljednji popis stanovništva u RH, a također i iskustvo sudjelovanja vjernika na nedjeljnim euharistijskim slavljima, možemo primijetiti da je broj katolika od 86% stanovnika u Hrvatskoj samo deklarativan. To je više pitanje tradicije i forme (te velikih nacionalno-crkvenih događaja), a ne toliko osobno življene vjere. Stoga se u Hrvatskoj događa da model maloga stada postaje alternativa trenutno prevladavajućem pastoralnom modelu, što za posljedicu može imati negativne trendove elitizma i sektaštva. Pastoralni model Crkve kao kvasca je gotovo neprimjetan u hrvatskom društvu, a on bi trebao biti poveznica ovih dvaju modela. Prof. Baloban na istom mjestu, referirajući se na izlaganje T. Šagija Bunića koje je održao na Pastoralno-teološkom tjednu u Zagrebu još 1978. godine, naglašava kako nije dobro po praksu Crkve da ni jedan od navedenih modela bude prevladavajući ili da se postavljaju kao alternativa jedan drugomu, budući svaki ima svoje nedostatke, nego da modeli budu komplementarni.
U takvim okolnostima, u kojima se crkvena hijerarhija odlučila baviti uglavnom velikim i masovnim crkvenim i nacionalnim događajima (spomenimo neke: slavljenje Božića, Uskrsa i ostalih svetkovina – primjerice Velike Gospe, kao i raznim obljetničkim događajima – Bleiburg, Dan pobjede, Susreti hrvatske katoličke mladeži…) ali ne samo na nacionalnoj razini nego nažalost i na razini župa, događa se instrumentalizacija propovjedi. Iz razloga što ovakav pastoralni model pretpostavlja masovnost, društveno-političku moć i utjecaj crkvene hijerarhije, pa posljedično i Crkve, biskupi (a na razinama župnih zajednica, župnici i svećenici propovjednici) nerijetko u drugi plan stavljaju izvorni smisao propovijedi i podilaze trenutku u kojem se društvo nalazi kako bi prenijeli kvazipolitičke poruke često usmjerene izravno prema svjetonazorsko-političkim oponentima. Propovijed nije obljetnički govor. Ona nije govor u kojem se zaređeni službenik Crkve obraća političkim protivnicima i na taj se način upušta u društvene podjele, produbljavajući ih zbog utjecaja kojeg Crkva ima u društvu. Propovijed nije uštogljeno predavanje nepismenom puku kojemu treba govoriti što da radi i misli, kako da glasuje ili što da zaokruži. „Ako se zaređeni službenik u svojoj homiliji ne obazire na navještenu riječ, nego drži neku programatsku propovijed, on se time teško ogrješuje o svoje poslanje. Jedva je shvatljivo da koji put gledamo i slušamo kako se neke homilije čitaju kao predavanja, kako se uopće ne temelje na Božjoj riječi. U takvim slučajevima uopće ne možemo govoriti o homiliji.“ (Pažin, 2010, str. 534)
O homiliji ili propovijedi možemo govoriti kada zaređeni službenik Crkve tumači zajednici Riječ Božju koja je netom istoj zajednici navještena. Propovijed je tako mjesto iskustva vjere – iskustva vjere samog propovjednika, zajednice i svakog pojedinca koji sudjeluje u slavljenju otajstva spasenja koje se uprisutnjuje liturgijskim slavljem – euharistijom. Ona je uvijek usko povezana s euharistijom kamo privodi okupljenu zajednicu vjernika, tako da se Kristovo vazmeno otajstvo, što se navješćuje u čitanjima i tumači u propovijedi, a vrši po misnoj žrtvi, uprisutnjuje u životu konkretne zajednice i svakog krštenog člana Crkve. Propovijed mora biti navezana na biblijski tekst, na navještaj, kao što mora uvoditi vjernika u slavljenje euharistije. Stol Riječi i Kruha su usko povezani.
Tekst je preuzet s bloga Adekvatna teologija.
