HRVATSKI ISUSOVAC, ISTRAŽIVAČ INDIJANACA Tomo Marković i njegove etnografije

65
Autor: Vladimir Lončarević

Među hrvatskim etnografima i etnolozima ističe se ime isusovca Tome Markovića.

Rođen je u Livnu 26. veljače 1894. Gimnaziju je pohađao u Travniku, a studij filozofije i teologije u Innsbrucku odnosno Enghienu (Belgija), gdje je diplomirao. Jednu je godinu bio u Ljubljani, a od 1923. do 1926. studirao je etnologiju i romanistiku u Zagrebu. Zaređen je 1925. Od 1932. djelovao je u Travniku kao profesor na tamošnjoj gimnaziji, pa u Sarajevu, gdje je bio kustos u Zemaljskom muzeju. U to se vrijeme posebice bavio proučavanjem običaja bosansko-hercegovačkih Hrvata. Predavao je 1943. – 1944. crkvenu umjetnost na Vrhbosanskoj bogosloviji. Iz toga je vremena njegov opsežni rad »Božićni običaji Hrvata u Bosni i Hercegovini«, objavljen u »Etnografskim istraživanjima i građi« 1940. Pisao je i u »Katoličkom tjedniku«, »Travničkoj spomenici«, »Glasniku Zemaljskoga muzeja Kraljevine Jugoslavije« (Sarajevo) i godišnjaku »Croatia sacra«. Zaslužan je za osnutak »Misijske zbirke« u isusovačkoj rezidenciji u Palmotićevoj ulici u Zagrebu 1930., koja je bila otvorena do 1938., a neko je vrijeme bio urednik časopisa »Katoličke misije«. Napustivši Hrvatsku 1945., tri godine studirao je orijentalne jezike i kršćansku mistiku u Rimu. Neko vrijeme proboravio je u logoru Bagnoli kraj Napulja. Godine 1948. Došao je u Venezuelu, u Caracas, gdje je bio duhovnik našim iseljenicima, a mnogima je pomogao naći smještaj i zaposlenje. Bio je čovjek koji se »sav razdao hrvatskom narodnom poslu… i ne mogu (se) hrvatska ostvarenja u Venezueli niti zamisliti bez ovog neumornog radnika« (V. Nikolić). Zaslužan je za osnivanje Hrvatskoga Caritasa u Caracasu. Bio je duhovnik, izvršni te počasni predsjednik Društva Hrvata, aktivan i u »Hrvatskom domu«, društvu koje je kulturno i odgojno radilo s hrvatskom mladeži.

»Naš čovjek u Venezueli«

Objavljivao je u čikaškoj »Danici« i »Hrvatskom kalendaru«, listovima »Ave« i »Hrvatska« (B. Aires) i »Vjesniku Društva Hrvata u Venezueli«. Bio je jedan od prvih suradnika »Hrvatske revije«, u kojoj najprije objavljuje članak »Naš narodni život u Bosni i Hercegovini promatran kroz prizmu šale i dosjetke« (1951.), koji zaključuje: »Ova moralna biljka (šala, dosjetka), uspijeva u zajednici gdje nema zloba ni drugih moralnih poroka. Atmosfera Bosne pogodovala joj je. Vladali su povjerenje, pobratimstvo, posestrimstvo, svetost komšiluka, svetost prijateljstva, poštovanje svoga i tvoga. Onda si mogao bit bezazlen. (…) Šala pretpostavlja visok moral. Bosna kroz šalu i dosjetku progovara umnim glasom i očituje nijanse fine duše.«

Bijaše revan redovnik i neumoran istraživač narodnih običaja Hrvata Bosne i Hercegovine i Indijanaca daleke Venezuele, sav predan dobru svoga naroda i svakoga čovjeka.

U članku »Narodni običaji muslimana na božićne dane« 1961., koji je proširenje njegove u domovini objavljene radnje, donosi niz zanimljivih podataka i činjenica, uz slikovit zaključak: »Muslimanski je Božić načičkan faktima i pojavama u daleko većoj mjeri nego li je današnje naše božićno drvo raznim privjescima«. Godine 1964. objavio je članak »Pučka rukotvorna umjetnost kod Hrvata«, zaključivši: »Na mjestu je da na koncu ovog prikaza naglasimo da i pučko rukotvorstvo kod Hrvata, kao i druge grane njegova stvaranja, pokazuju fini estetski ukus običnog čovjeka. Ovaj osjećaj za umjetnost nije Hrvat naučio iz knjige, već ga je baštinio od starine i nosio ga kroz stoljeća u krvi, skupa s drugim vrednotama. Samo se tako može razumjeti činjenica da su njegove rukotvorine protkane ostacima prastarog vjerovanja, pa su, kako u estetskom tako i kulturno-povijesnom pogledu poučne i važne.« U prvom svesku enciklopedijskoga priručnika »Land, People, Culture« godine 1964., koji su uredili o. Hijacint Eterović i Krsto Spalatin, objavio je članak o umjetničkom obrtu Hrvata u drvu, glini, kamenu, metalu i na prirodninama te o tetoviranju. U rukopisu mu ostadoše »Život i običaji Hrvata u Bosni i Hercegovini« i brojna druga djela.

U Venezueli je razvio »i bogat znanstveni i kulturni rad«. »Postoje naime ozbiljne, ali, nažalost, još neistražene naznake da je Marković u Venezueli poduzimao istraživačke ekspedicije među indijanske domorodce« (D. Zorić), što potvrđuje i pisac nekrologa u »Noticias de la Provincia de Venezuela«. Predavao je na Katoličkom sveučilištu »Andrés Bello« u Caracasu. Osnivač je Instituto Etnologico Venezolano na isusovačkom kolegiju »San Ignacio«, kojim je ravnao do 1965. i gdje je uredio etnografski muzej. Bio je odličan fotograf. Izdao je priručnik znanstvenih uputa za etnografska istraživanja. Objavljivao je članke na španjolskom u časopisima »La Religion«, »Ultimas Noticias«, uz ostalo i članak »El culto de la Virgen en Croacia – Kult Djevice u Hrvatskoj« u zbornik-spomenici »En Homenaje al Exmo. y Ridmo Sr. Dr. Aloisius Stepinac« 1953. Neke članke potpisao je pseudonimom Croata.

Bijaše vedar i sklon šali, k tomu sjajan klasičar, »živi repertorij latinskih izreka i fraza« (P. P. Barnola). Umro je 6. veljače 1970. u Los Tequesu, a pokopan je Caracasu u isusovačkoj grobnici. Nadati se je da će njegov život i djelo biti kritički istraženi i objavljeni.

 

PODIJELI