Među hrvatskim svećenicima u iseljeništvu aktivnima u kulturi i znanosti neizostavno je i ime dominikanca Janka Žagara.
Rođen je 23. rujna 1921. u Prezidu u Gorskom kotaru, gdje je pohađao pučku školu. Gimnaziju je polazio u Bolu i u Dubrovniku, a bogosloviju u Dubrovniku 1942. – 1946., Olomoucu do 1948. i Oxfordu do 1950., gdje je stekao licencijat iz teologije. Za svećenika je zaređen 1948. Od 1951. živio je u Francuskoj. Doktorirao je na pariškoj Sorboni 1958. Na poziv Kalifornijske dominikanske provincije počeo je godine 1961. raditi kao profesor na dominikanskom učilištu u Oaklandu. Tri godine nakon dolaska izabran je za priora St. Albert’s Collegea. Nakon završetka priorata izabran je za regensa studija Provincije (1969. – 1975.) te zatim za dekana škole (1977. – 1984.), koja je promijenila ime u Dominikansku školu filozofije i teologije, pri čemu je upravo on inzistirao da se u ime učilišta uključi riječ filozofija, kako bi naglasila važnost odnosa između filozofije i teologije. Predavao je kolegije iz moralne i socijalne filozofije i teologije. Godine 1973. odlikovan je papinskom medaljom »Benemerenti«. Professor emeritus postaje 1992. Objavljivao je članke moralne i socijalne tematike u časopisima »Thomist«, »Angelicum« i tromjesečniku »Season«, kojemu je bio osnivač i urednik. Glavno mu je djelo »Djelovanje po načelima: tomističko gledište pri donošenju moralnih odluka« (»Acting on Principles: A Thomistic Perspective in Making Moral Decisions«, 1984. i 2010. ). Knjiga je izvrstan priručnik svima koji žele upoznati doprinos sv. Tome Akvinskoga katoličkoj moralki.
Iako nije službeno bio zadužen u dušobrižništvu Hrvata, ipak je surađivao prema potrebama i u Europi i u Americi, osobito propovijedanjem u posebnim prilikama i potrebama. Za svoga boravka u Europi, osobito pedesetih godina u Francuskoj, surađivao je u revijama »Nova Hrvatska« (London), »Hrvatska revija« i »Osoba i duh«, napisavši više studija i rasprava o pitanjima uređenja države, demokraciji, odnosu kršćanstva i marksizma, ulozi Crkve u razvoju zapadnih društava i sl. Tako u članku »Katolicizam i moderno društvo« (1960.) piše: »Katolicizam kao pogled na život uvijek je naglašavao prvenstvo čovjeka nad svim drugim vrijednostima, makar pod uplivom ovog ili onog vremena i ideološkog strujanja originalna slika nije uvijek dolazila do potpunog izražaja. … U tom pogledu vrijeme je ispravilo nedostatke i katolicizam danas isto tako brani pravo na materijalnu sreću čovjeka kao svaki drugi sustav. Dokgod je čovjek mogao izgrađivati ovu sreću u malim, izoliranim jedinicama, a posebno u doba skrajnog individualizma, katolicizam se činio zaprekom osobnom i nacionalnom razvitku. Ali nakon što je čovjek svojim stvaralačkim radom povezao sebe s čitavim svijetom, položaj katolicizma postaje drukčiji i važniji od svakog drugog pokreta.«
U članku »Demokracije i zapadne demokracije« (1955.) piše o pitanju odnosa između ljudske naravi, demokracije i vlasti: »Ako su sloboda i jednakost najveći ideali demokracije, onda nije dovoljno početi izgradnju društva samo od naravi. Narav stvara ljude jednakima samo s nekog stanovišta. U onom što je bitno za međusobnu snošljivost t. j. u karakteru i djelovanju, ljudi nisu po naravi isti. Dosljedno, slobodu i jednakost treba graditi na njihovoj moralnoj odgovornosti. Najveća je zabluda skoro svih modernih demokratskih pokreta bila što su mislili da se može početi od naravi i zaboravili Stvoritelja naravi. (…) Stoga su svoju demokraciju okitili izrazom ‘vlast od naroda’ mjesto ‘vlast od Boga’, kao da je Bog, pred kim su svi ljudi jednaki otimao njihovu slobodu. (…) Ako su vi ljudi jednaki pred Bogom, prije ili poslije postaju jednaki pred zakonom, i moraju postati jednaki pred zakonom jer su jednaki pred Bogom. Dosljedno, toliko diskutabilni izraz ‘vlast od Boga’ i ‘vlast od naroda’ loša je logička konstrukcija i optička varka, kojom manevriraju samo oni koji ne žele da njihova vlast bude bilo od Boga bilo od naroda. To jednako vrijedi za monarhe, koji su nekad svoj apsolutizam opravdavali ‘Božanskim pravom’ i suvremene vođe, koji ga opravdavaju ‘narodnom voljom’. Vlast od Boga i ‘vlast od naroda’ ne predstavljaju nikakovu dilemu jer se radi o nizu izvora vlasti, u kojemu nizu prvi ne umanjuje drugoga.«
Posebice je zanimljiv njegov tekst »Decentralizacija uma (hrvatska inteligencija u susretu s marksizmom)« (1961.), u kojem se zauzeo da »dvije Hrvatske« traže što tjesniju akademsku vezu na osnovi objektivnoga prosuđivanja, »koje se, ako ćemo iskreno govoriti, istom snagom suprotstavlja mnogim starim našim koncepcijama, s kojom opovrgava i novu socijalističku stvarnost«. Tu dimenziju dijaloga zagovarao je i fra Bonifacije Perović, a u domovini prihvatit će ga poslije, kako znamo, Bruno Bušić, Franjo Tuđman i drugi, stvorivši osnovu za nacionalnu pomirbu i stvaranje hrvatske države.
- Janko Žagar umro je u Oaklandu 1. svibnja 2013.
Izvor: Glas Koncila
