Hrvatska se često s ponosom naziva katoličkom zemljom. Prema popisima i statistikama, više od 87% građana izjašnjava se kao rimokatolici. Križevi su prisutni u školama, bolnicama i domovima, crkve su pune za velike blagdane, a tradicija i vjera utkane su u mnoge običaje i svakodnevicu. No kada pogledamo stvarnost koja nas okružuje – teško je ne postaviti si pitanje: živimo li zaista ono u što vjerujemo?
U zemlji u kojoj se toliki izjašnjavaju vjernicima, svakodnevno svjedočimo teškim prometnim nesrećama izazvanima alkoholom i neodgovornošću, ubojstvima iz osvete ili pohlepe, prevarama, korupciji, krađama i ovisnostima koje razaraju obitelji i uništavaju živote. Sve to pokazuje duboki raskorak između vjere na papiru i vjere u životu.
Biti katolik nije stvar statistike, već života. Vjera se ne očituje samo u dolasku na misu, nego u svakom izboru koji činimo, u poštovanju drugoga, u čestitosti, istini, ljubavi i odgovornosti.
Isus Krist nas nije pozvao na deklarativnu pripadnost, već na radikalnu promjenu srca. Hrvatska ne treba više onih koji se zovu vjernicima, već onih koji vjernički žive. Sveta misa bez obraćenja srca je prazna navika. Krunica bez praštanja i ljubavi prema bližnjemu je tek ukras bez snage.
Ako smo većina, gdje je onda plod te vjere? Gdje su pošteni odnosi, skromnost, spremnost na žrtvu, obitelj kao sveto zajedništvo, poštivanje života od začeća do prirodne smrti? Gdje je istina u javnom prostoru, pravednost u društvu, odgovornost prema mladima?
Vrijeme je da se kao narod preispitamo. Vjera nije samo naslijeđe, već poziv na svakodnevno življenje Evanđelja – u prometu, na poslu, u školi, u politici, u obitelji. Možda Hrvatska ne bi bila samo zemlja sa 87% katolika, nego zemlja gdje je i srce društva prožeto Kristovim Duhom.
( PUT,ISTINA I ŽIVOT – 18. lipnja 2025. )
