24.07.2012.
Ujutro smo krenuli prema Kninu pa smo se usput dogovarali u vezi puta. Trebali smo trgovinu da kupimo vode i nešto za pojesti ali usput nismo nailazili na dućan. Kod Otrići smo naišli na jedno skretanje lijevo gdje se skreće za Srb a ravno 35 Km Knina. Fran je na navigaciji gledao put uz prugu koji vodi do Knina a taj put bi bio kraći za 10 km pa smo krenuli tim putem.Trebali smo doći do sela Pađani jer tu izlazimo na magistralu koja vodi prema Kninu. Krenuli smo kroz Hrvatsku pustinu s dvije boce vode na nas trojicu i s stvarima koje su poprilično teške jer su nam ruksaci bili puni robe i naših osobnih stvari. Sunce je upeklo i bilo je oko + 40 stupnjeva a oko nas sami krš i pustinja. Sela kroz koje smo prolazili bila su porušena i sve je izgledalo kao da je rat jučer završio. Sve oko nas je prazno i samo se čuju cvrčci kako cvrče i tako kilometrima. Usput je naišao jedan stari kombi pa smo ga mislili pitati koliko još ima kilometara do sela Pađani ali vozač nam nije htio stati jer se očito uplašio nas. Nastavili smo hodati kroz Hrvatsku pustinju i tako smo išli neasfaltiranom cestom koja je vodila sve više i više u brdo i došli smo skoro do vrha odakle smo gledali cestu koju smo prošli. Nakon nekoliko sati hodanja pomalo nam je nestajalo vode a hrane nismo imali jer smo računali na to da ćemo naići na dućan gdje ćemo kupiti nešto za pojesti. Nažalost mi nismo nailazili više ni na selo a ni na ljude. Molili smo svaki dan usput krunicu pa smo bili uvjereni da nas Gospa vodi i da nas neostavlja nikada pa i sada kada lutamo već nekoliko sati bez prestanka a sami neznamo gdje smo jer nam se navigacija uopće nepomjera i uvijek obilježeno selo Pađani stoje na istome mjestu. Shvatili smo samo jedno a to je da smo zalutali i da ne idemo dobro ali to sebi nismo htjeli priznati. Hrane nemamo, vodu pijemo na gutljaje a baterije od mobitela su nam već pri kraju tako da su nam se skoro ispraznile. Što da nas ugrize poskok? Mi neznamo gdje se nalazimo, navigacija je zakazala. Fran me želi uvjeriti da idemo dobro iako znam da smo zalutali. Nakon sedam ili osam sati lutanja uhvatio nas je i pljusak pa smo brže potrčali ispod jednog drveta gdje smo razapeli šatorsko krilo ispod kojega smo stali da nepokisnemo. Kiša je prestala pa smo nastavili put kad gle čuda ispred nas čatrnja s vodom. Čatrnja je u Dalmaciji mjesto gdje se sakupla kišnica i liči na bunar ali nije pa smo bacili amper ili sić i nagrabili si vode. Nismo bili sigurni da li je voda zdrava ali to nam nije bilo bitno jer smo bili žedni pa smo se napili vode. Ponovo je počela kiša. Konačno smo došli u jedno selo naseljeno pravoslavcima pa nam je jedna žena natočila vode i pokazala nam put do Knina ali bilo je još puno a kiša je padala tako da nam je bilo malo teško. Penjali smo se niz brdo po kiši i bilo nam je teško ali smo molili krunici na glas a ja sam se uspuhao da sam usporeno molio od umora. Opet smo lutali po brdima i konačno došli do jednog pravoslavnoga sela gdje smo susreli jednu dobru i poštenu pravoslavnu obitelj koja nam je pomogla i pokazala put do sela Pađani. Konačno kada je pao mrak došli smo do Pađana a navečer kasno smo bili u Kninu gdje smo prenoćili kod obitelji Dalibora Vuičevića inače hrvatskog branitelja i hrvata iz Konca koji nas je lijepo ugostio, počastio večerom, dao nam tuševe i uredne krevete i sobe. Stvarno su nas Dalibor i njegova supruga Mirela više nego dobro dočekali. Dalibora i njegovu suprugu smo upoznali preko Krešine prijateljice i do te večeri se uopće nismo prije poznavali. Stvarno sam tu večer osjetio da nas Gospa ovim putem vodi i da nas Bog nikada neće napustiti.
kod obitelji Dalibora Vuičevića
25.07.2012.
Ujutro nakon doručka smo krenuli od Dalibora prema centru Knina pa smo usput stali u Billu gdje smo se pozdravili s Mirelom i njezinom rodicom a onda smo se u gradu našli s fejs prijateljicom Dragicom Andrić ženom koja nas je dan prije čekala u Kninu od 13.00h pa do navečer. Dragica inače živi u Golubiću pored Knina i susret s Dragicom je bio dirljiv i ona nije mogla vjerovati da se nalazi s nama u društvu i bila je presretna a također sam i ja bio presretan jer smo na facebooku u prijateljstvu već nekoliko godina a sada smo se konačno upoznali u živo. Krešo, Fran i ja smo se nekoliko sati družili s Dragicom i onda sam otišao do banke uzeti nešto novaca pa sam si kupio druge tenisice u Borovu jer su mi se ove nove koje sam kupio u Zagrebu prije hodočašća probile. Nakon druženja s Dragicom krenuli smo prema Vrlici ali nas je opet počela pratiti kiša pa smo se u Kninu ponovo sklonili pod jedan mostić. Kada je kiša prestala ponovo smo krenuli i izašli smo iz Knina i oko 5 Km od Knina i opet nas je počela prati kiša. Stali smo usput i podigli šator, malo smo legli i čekali da prestane kiša. Stajali smo kampirani oko dva tri sata i onda se pojavilo sunce. Ponovo smo spakirali šator i stvari pa smo krenuli prema Vrlici. U Vrlici je jedan moj prijatelj iz vojske Ivan Vrgoč preko svoga rođaka Dr.Frane Vrgoča koji poznaje župnika fra Josipa Gotovca pomogao da dobijemo smještaj u župnoj dvorani u Vrlici pa nam je župnik ostavio otvorena vrata od dvorane jer je znao da ćemo doći kasno. Na putu prema Vrlici gledali smo planinu Dinaru i onaj prekrasni krajolik a i prvi puta sam metar od sebe ugledao poskoka kako gmiže kroz travu i ulazi u kamenu ogradu (suhozid) ali srećom da sam primjetio zmiju inače bi Krešo možda i stao na nju. Tu nas je Gospa čuvala kao i svaku sekundu našega puta. Usput smo prolazili kroz pravoslavna sela i kada je pao mrak išli smo jedan iza drugoga uz cestu. U jednom pravoslavnom selu u mraku smo naišli na jednog interesantnog čovjeka pravoslavca Dušana Milivojevića s kojim smo se zadržali u razgovoru. Rekli smo mu da smo hodočasnici pa smo pričali a on je bio presretan što prolazimo kroz njegovo selo. Malo nas je nasmijavao i oraspoložio i dao nam je adresu pa smo mu poslal razglednicu iz Međugorja. Tako smo nastavili put prema Vrlici.
Sa Dragicom Andrić u Kninu
26.07.2012.
Iza ponoći smo stigli u Vrliku pa smo krenuli tražiti župnu crkvu. Ušli smo u centar Vrlike pa smo malo lutali po gradu tražeći crkvu. Naišli smo na pravoslavnu crkvu čija je arhitektura slična Katoličkoj ali kada smo se vratili nazad i ušli u centar Vrlike konačno smo ugledali Katoličku crkvu pa smo tražili župni stan i Fran je primjetio stepenice pa je krenuo prema gore a ja i Krešo smo krenuli za njim. Eto župnoga stana, malo je kasno ali župnik je ostavio cedulju da su vrata otvorena i da uđemo u dvoranu prva vrata desno. Ušli smo u dvoranu i legli smo u vreće za spavanje a ja sam legao na strunjaču. Ujutro kada smo se probudili susreli smo gospođu Boju Režić ženu koja se brine o župnom stanu i ženi koja kuha župniku. Gospođa Boja nas je pozvala gore u kuhinju, skuhala nam je kavu i priredila doručak a župnik fra Josip Gotovac je bio u nekome poslu pa se i on pridružio našem društvu pa smo malo razgovarali. Nakon doručka smo krenuli prema Sinju ali smo po izlasku iz Vrlike stali na jezeru Peruča. Na facebook grupi “Putevi milosti” Krešo Žarković, Karlo Vilanj i ostali pratili su naše kretanje i upisivali su u kartu koju su objavljivali na grupi pa su tako za nas čule djevojke Dorela Ujević i Ivana Rubić iz Splita koje su došle do mog broja mobitela pa su me nazvale i rekle su da će nam skuhani ručak donjeti na jezero Peruča. Tako su Ivana i Dorela došle na jezero Peruča i donjele nam ručak kao i nove majice, novi ruksak i mnogo toga. Provele su s nama do navečer kada su naš prljavi veš odnjele na pranje u Sinj kod prijateljice Ivone Breko a mi smo krenuli pješke prema Sinju. Cijelu noć smo pomalo hodali prema svetištu Gospe Sinjske.
Dorela Ujević i Ivana Rubić iz Splita
27.07.2012.
Svetište Gospe Sinjske nam je treće važno odredište našega hodočašća. Konačno smo ujutro bili u Gospinom svetištu u Sinju gdje smo sudjelovali na jutarnjoj Svetoj Misi u 07.30h a nakon sv.Mise gvardijan franjevačkog samostanau Sinju dao nam je u franjevačkom samostanu sobe gdje smo se malo odmorili i odspavali. Sobe imaju i tuš kabine tako da smo se prije spavanja i istuširali. Odspavali smo samo nekoliko sati a kada smo se probudili u hodniku smo vidjeli našu torbu s opranim vešom što nam je oprala naša draga sestra u Kristu Ivona Breko te dok smo mi spavali ona je veš donijela na samostansku portu pa nam je gospođa s porte dostavila veš gore u hodnik. Zatim smo otišli u samostansku blagovaonicu gdje smo dobili ručak. Na ručku su nam se pridružili i mladi framaši iz Metkovića Ante Marević i njegove sestre u Kristu mlade framašice i jedan svećenik franjevac. Nakon ručka smo se uputili prema Lovreću gdje smo odredili prenoćiti kod Krešimirove prijateljice Slavice Mustapić a to je od Sinja daleko odprilike oko 40 km. Usput smo u Trilju upoznali Josipa Dukića koji je nas je pozvao na kavu u njegovo dvorište. Kod Josipa smo upoznali i branitelja u mirovini Gorana Ćurića malo smo odmorili noge, popili kavu, sprijateljili se s Josipom i Goranom s kojim smo ostali u kontaktu pa smo krenuli prema Lovreću.
