Hidden lives, hidden patients

72

Hidden lives, hidden patients

 

Kao što je već bilo napisano, 10. listopada obilježen je Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi, jedan jedini dan u godini u kojem proslavljamo i podržavamo sve one koji se bave hospicijem i palijativnom skrbi, bez obzira radi li se o nacionalnoj ili regionalnoj razini.

Svjetska organizacija za Hospiciji palijativnu skrb svake godine odabere jedan slogan pod kojim se obilježava ovaj, za svakog čovjeka važan dan.

Ovogodišnja tema ili slogan je baš kao što sam u naslovu napisao Hidden lives, hidden patients. Hrvatski i engleski jezik specifični su jer su prijevodni često višeznačni. Odlučio sam se za jedan možda i pomalo indikativan prijevod Skriveni životi, skriveni bolesnici.

Dakako da se ovaj slogan, bez obzira na prijevod, usredotočuje na pacijente koji žive u posebnim uvjetima i koji su nerijetko u razmišljanjima o prihvaćanju palijativne skrbi. Tu je roditeljska briga za djecu, tu su ljudi iz LGBT okruženja, tu su HIV pozitivni bolesnici. Ovdje su i zatvorenici i svi oni pogođeni sve češćim ratovima i prirodnim katastrofama.

Većina ovih bolesnika nije nam lako uočljiva kad lagano prijeđemo pogledom po ljudima. Nikome na čelu ne piše njegova sudbina, nikome na čelu nisu ocrtane brige (jer ih svi vješto skrivamo). Paradigma našeg „ovdje i sada“ života je upravo u tome što smo izuzetno povezani svim mogućim mrežama, mobitelima, svim mogućim programima za nedodirljive video konferencije na kojima se ljudi vide ali se ne osjećaju uzajamno. Uz sve to, sve smo više sami, sve smo više osamljeni, sve smo više otuđeni jedni od drugih. Otuda i taj slobodni prijevod ovogodišnje teme.

Toliko toga se nalazi pred nama, a mi to ne vidimo, ne zapažamo. Koliko li samo vidimo djece, a nerijetko ne zamijetimo strah, nevjericu i bolest u pogledu, u pogledu koji sve govori, a mi nismo spremni čuti. Koliko je samo ljudi iz možda i nepravedno getoizirane LGBT zajednice oboljelo, a mi to ne znamo. HIV pozitivne osobe ne možemo zamijetiti dok ne dođu u stadij bolesti, a ipak se nalaze među nama i zatrebat će im palijativna skrb. Kako sam u čestim kontaktima sa zatvorenicima, nameće mi se pitanje što je s onima koji obole od neke neizlječive bolesti, kako se i pruža li se njima palijativna skrb. Mislim da ne postoje uvjeti, osim ako ih se zbog bolesti ne pusti u kućni pritvor. Na kraju, ali možda i među najvažnijim „pretendentima“ za palijativnu skrb su žrtve, civilne i vojne, sve češćih ratova i nerijetkih i sve snažnijih prirodnih katastrofa.

Radimo li dovoljno? Jesmo li ikada pokušali potražiti ljude sa skrivenim životima? Jesmo li ikada pokušali olakšati patnje skrivenim bolesnicima?

Zamislimo se nad ovim pitanjima i razmislimo koliko je malo potrebno da izbjegnemo onu nesretnu starorimsku sentencu Homo homini lupus est, tj. da je čovjek čovjeku vuk, slobodno rečeno, neprijatelj. Jednim slobodnim citatom, jer se sviju riječi nakon toliko godina ne sjećam doslovno, završit ću ovo moje razmišljanje:
Jer tako malo zapravo nam treba – cvijet na stolu, topla soba i predah,…. i predah poslije duga puta. Treba nam prijateljstvo, treba nam ljubav. Upravo zbog tog prijateljstva, upravo zbog te ljubavi, godinama se tvrdoglavo slijedimo vi i ja. Hvala vam od sveg srca što ste čitavo vrijeme tu, što ste sve ove godine zajedno sa mnom.

Franjo Damir

PODIJELI