Bolje mi je u mojoj tugi, nego u sreći koja nije moja. Bar sam svoja i ničije ne kradem. Od blaga imam osmijehe i suze, možda me je okrunila bol trnjem, ali i ja sam nju ružama. Skrivena sam u Kraljevstvu ožalošćenih, bolnih, neshvaćenih… polomljena krila predragocijena mi krv Kristova cjeliva, ako ikad ozdravim ovdje na zemlji, biti će to radost za ljude ljubavi… jer ću tada moći više od pjesme… opet ću moći humanitarno djelovati, od svoga rada sirote darivati. Trebam ustati iz okova, trebam jer sam ljubav, povjerenje i radost vjere u Presveto srce stavila. Možda je taj izlaz jedino u oslobođenju iz tijelesne čahure, možda se leptirica vine među oblake, na plavetne miomirisne livade… možda me tamo očekuje sve molitveno… možda je vrijeme da se vratim kući nebeskoj, ne brini svijete od Gore se puno bolje vidi… puno lakše milost izmoli… Umorna sam… kapci mi umorni od lutanja… čekanja… kao da sam u jednom danu postala starica… i čekam milost Božju da se na mene spusti, ime mi u knjigi vječnog života izusti… Anđel čuvar mi kaže o ludice rastužena… još u rasplesane cipelice moraš, još smijeha svoga i molitve svoje moraš darovati svijetu. Gdje bi sad pobjegla od okova… a znaš da su oni putovnica za Raj. Boli bi navijestile kraj, a ljubav kaže ne idi Ana Emanuela pod križem se jedino ostvari želja… tko dugo čeka dočeka. I evo dišem, na nadanje mirišem… Gospine ruke neka čudo mole, one me čuvaju od tuge i zlobe… cvijeće joj zahvalnosti darujte u moje ime sveti anđeli. Krunicu iz njenih ruku stavite na dušu moju, neka sja u ime ozdraviteljske ljubavi! Neka sja i braću i sestre molitvom anđela čuvara blagoslivlja! AMEN.
Bilaj, 19.11.2017. 
