Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.

146

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

XXIII. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 9. 9. 2018.

 

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

 

ČITANJA: Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

 

Prvo čitanje:Iz 35, 4-7a

Uši će se gluhih otvoriti, njemákov će jezik klicati.

Čitanje Knjige proroka Izaije

 

Recite preplašenim srcima: »Budite jaki,

ne bojte se! Evo Boga vašega,

odmazda dolazi, Božja naplata,

on sam hita da vas spasi!«

Sljepačke će oči tad progledati,

uši se gluhih otvoriti,

tad će hromi skakati ko jelen,

njemákov će jezik klicati.

Jer će u pustinji provreti vode,

i u stepi potoci,

sažgana će zemlja postat jezero,

a tlo žedno izvori.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam:Ps 146, 6c-10

Pripjev:Hvali, dušo moja, Gospodina!

 

On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

 

Drugo čitanje:Jak 2, 1-5

Nije li Bog izabrao siromahe baštinicima Kraljevstva?

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola

 

Braćo moja! Vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: »Ti lijepo ovdje sjedni!«, a siromahu reknete: »Ti stani — ili sjedni — ondje, podno podnožja moga!«, niste li u sebi pristrano sudili te postali suci što naopako sude? Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje:Mk 7, 31-37

Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

 

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Kada sam čitao ovaj događaj iz evanđelja o Isusovom izlječenju gluhog čovjeka s govornom manom, postavio sam si pitanje gdje se to dogodilo i tko je bio ovaj čovjek kojeg je Isus ozdravio. Kada bi pogledali na zemljopisnu karti i pratili kojim je putem Isus išao, i vidjeli koje je to mjesto gdje se ovo dešava zasigurno bi si pomislili da je zalutao. Umjesto da ide na jugoistok, gdje je vodio put ka Galilejskom jezeru, On je najprije otišao na sjever do Sidona, polako je tada išao na istok, pa na jug, na zapad a na kraju opet je morao ići na sjever. Mogli bi reći da je napravio kružni izletnički put. Kada bi išao direktno, možda bi uštedio nekih pedeset kilometara. Nemojmo zaboraviti da su ti krajevi koje smo spomenuli bili poganski krajevi. Kada bi išao direktno, prolazio bi kroz sela u kojem su živjeli Židovi. Zašto Isus izabire upravo taj put? Jeli možda zalutao? Ili je možda želio pokazati svojim učenicima da je njegov odnos spram pogana nešto različit u odnosu na njihov. Za razliku od njih, on nije imao problem sastajat se sa poganima.

 

 

Homilija

 

Evanđelje opisuje Isusov susret s gluhonijemim čovjekom kojeg su Isusu doveli njegovi najbliži. Isus nije dvoumio. Ovom bolesnom čovjeku je vratio sluh a također i mogućnost govora.

Možemo si zamisliti ovog čovjeka koji je živio u potpunoj tišini, koji je znao izraziti nekoliko neartikuliranih izraza, ovog trenutka kada ga je Isus izliječio, kako usklikuje „ALELUJA!“  Nije to bila neka naučena fraza, već nešto što je proizišlo iz njegovog osobnog iskustva, iz njegovog srca.

Ono što je u ovom događaju posebno, to je mjesto gdje se dogodio. Čitali smo da je Isus išao prema Galilejskom jezeru preko Sidona i Dekapolisa, što u prijevodu znači Deset gradova. Upravo ovdje u Dekapolisu je mjesto gdje je Isus već jednom bio nedugo prije. I tamo je učinio posebno čudo. Bilo je to u Gadarskim brdima gdje je istjerao iz čovjeka demone u svinje. Zbog velikih gubitaka-zbog sablazni i nevjere, zbog svinja, ljudi iz tog kraja su ga tražili da napusti to mjesto. Zasigurno pod utjecajem čuda izbavljenja ovog bijesnog-opsjednutog čovjeka, njegovog ustrajnog svjedočanstva, zaželjeli su se ponovno sresti s Isusom. Kada je Isus došao u njihov kraj, iskoristili su prigodu i doveli su mu ovog gluhog i nijemog čovjeka.

Ovog trenutka Isus nije izliječio ovog čovjeka na način kako je to često radio. Izveo ga je izvan mase ljudi. Položio je prste u njegove uši, dotakao se njegovog jezika, i pogledao u nebo. On je dobro znao koliko će ljudi biti gluhi za Istinu i koliko će jezika odbiti odati slavu Bogu. Tada je rekao, »Effata!« — to će reći: »Otvori se!«I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!

U prvom posjetu Dekapolisu Isus je učinio veliko čudo. Ozdravio je dva opsjednuta čovjeka. Demoni koji su u njima bili, po Isusovoj dozvoli ušli su u svinje koji su se sjurili s brda i utopili se u Galilejskom jezeru. Kada su ljudi došli iz grada, molili su Isusa da ode. Tada još nisu bili spremni prihvatiti Isusa za Spasitelja. Njihov životni fokus više je bio usmjeren na ekonomski gubitak nego li na taj radosni trenutak gdje su njihova dva sugrađana ozdravila od teške i opasne bolesti. Ova dvojica ostaju u Dekapolisu. Njihov promijenjen život i njihovo svjedočanstvo o Isusovoj moći svjedočili su o Njegovoj moćnoj sili.

Kada su se ljudi malo smirili, kada su shvatili da su prednost dali novcu i materijalnim vrijednostima ispred života ovih ljudi, shvatili su da su napravili grešku što su Isusa zamolili da ih napusti. Možda su tada mislili; „Kada bi bar dobili novu priliku da nas Isus posjeti.“

Isus je znao što se događa u tom mjestu. Kada je došlo pravo vrijemo, posjetio je to mjesto ponovo. Ovog ga puta više ne tjeraju. Naprotiv, dovode k Njemu čovjeka do kojeg im je jako stalo. Isus je i tog čovjeka izliječio. Izliječio mu je njegov sluh i jezik. Evanđelje navodi da je zatim izliječio još druge bolesne.

Ako pažljivije čitate evanđelja moći ćete rekonstruirati što se događalo za vrijeme ovog Isusovog posjeta. Iz deset gradova ljudi su dolazili i tiskali se oko Isusa. Dovodili su mu svoje bolesne i hrome. Isus ih je sve liječio. Poslije bi se popeo na malu uzvišicu i odatle im propovijedao velike istine o Kraljevstvu nebeskom. Ljudi nisu htjeli ići svojim kućama. Spavali su pod otvorenim nebom samo da ništa ne izgube od onoga što će Isus učiniti i što će reći. Nakon tri dana kada više nisu imali hrane Isus je učinio ponovo čudo te je sa sedam kruhova i dvije ribe nahranio preko četiri tisuće ljudi.

Možete li si zamisliti kako se situacija promijenila. Nakon što ih je Isus otpustio, oni su radosno odlazili svojim kućama.

Sve to dogodilo se na poganskom teritoriju. Isus s time prihvaća rizik gubitka popularnosti. Da Isus liječi Židove, to je normalno, ali pogane, to je za njih nešto neprihvatljivo. Židovi su zamjerali Isusu zašto se druži sa carinikom Matejom koji je za njih bio preveliki grešnik. Ako je Matej – Židov bio toliko grešnik da se s njime ne druže, kakav su status po tom pitanju imali pogani.

Zašto Isus to radi? Zašto prihvaća taj rizik? On je svoju misiju objasnio u poznatom razgovoru s Nikodemom koju je opisao sv. Ivan apostol. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Ivan 3,14.16.17.

Spasenje je namijenjeno i za Židove i za pogane. Bog ga nudi i nama. A zbog iskustva koje je Isus napravio u Dekapolisu možemo biti sigurni da Isus jednako ljubi nas – bivše pogane kao i Židove. Isus je hranio Židove, ali hranio je i pogane. Isus je lomio kruh u Betsaidi, ali i u Dekapolisu. Isus tada nije pravio razliku između židova i pogana, a ne čini ju ni danas.

Prvi puta kada je Isus došao u Dekapolis, tražili su od Njega da ode od njih. Sada se rastaju kao prijatelji. Razmišljam koliko puta se mi ponašamo na sličan način. Imamo svoje standarde ponašanja i smatramo da i drugi to moraju poštivati. Ukoliko oni imaju neke drukčije standarde, tada se odbijamo s njima dužiti. Tek kada se upoznamo, kada shvatimo da njihovi životni standardi i njihove životne vrednote ne ugrožavaju naše, već ih možda i obogaćuju,tada postajemo prijatelji. U njihovoj se sredini i njihovom društvu osjećamo ugodno.

Pitam se ponekad kako bi se Isus proveo kada bi danas živio na ovoj zemlji. Kako bi ga doživjeli kada bi ga vidjeli kako odlazi na luksuzne zabave bogatih poduzetnika, a potom ga vidimo kako se zaustavlja na ulici i razgovara sa ženom koja nudi seksualnu uslugu ili se kreće na nepopularnim mjestima družeći se sa društvenim talogom ogrezlo u nemoralu ovisnosti i drugim porocima. Možda ne bi bili ništa bolji od tadašnjih farizeja i učitelja Zakona.

Isus je volio svakog čovjeka. Volio je farizeje, ali volio je i carinike. Volio je učitelje Zakona, ali volio je i ženu bludnicu koja je imala žarku želju za promjenom. Isus je ljubio i pogane, i nije se bojao otići k njima u goste te s njima jesti i piti.

Ovog puta, kada je Isus napravio krug prema Galilejskom jezeru, znao je što radi i zašto to radi. Nije On zalutao na tom putu, već je točno znao kuda ide. Išao je tamo da bi izliječio ovog gluhonijemog čovjeka, a pored tog izlječenja da bi sačuvao i spasio tisuće drugih pogana.

Kada ponovimo još jednom ovo izlječenje gluhonijemog čovjeka, možda bi o tome mogli završiti ovo razmišljanje. Ipak čini mi se da ne bi sve rekli što nam tekst iz Evanđelja poručuje. Ako primjećujete, evanđelisti imaju poseban dar napisati nešto između redova. Svakako da je važno primijetiti da je Isus liječio na židovskom teritoriju kao i na poganskom. Važno je primijetiti da je Isus hranio Židove u Betsaidi, ali također i pogane u Dekapolisu. Također treba primijetiti kako reagiraju Židovi, a kako pogani. Kada je Isus radio čuda u Galileji, farizeji su ga optužili da to radi sa sotonskom silom. Isus želi svima dati jedno važno upozorenje. Evanđelist Matej to opisuje: “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama. “I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi. U ono vrijeme reče Isus: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Matej 11,21-26.

Kada je Isus ovo govorio, tada je razmišljao o poganima. U očima Židova oni su bili nedostojni Božje milosti. U odnosu na ono što je Isus dao Židovima  može se usporediti mrvicama prema primjeru žene Sirofeničanke. I zbog tih mrvica pogani hvale Boga. Govore: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti! za razliku od Židova.

Za nas je to određeno upozorenje. Kao kršćani se možda ponekad osjećamo da smo bolji od ostalih. Ukoliko ne budemo oprezni, možemo doživjeti sudbinu koju je Isus prorekao Korozainu, Betsaidi i Kaprnaumu. Ako to što znamo ne upotrijebimo u spašavanje ljudi, već to koristimo da se uzvisujemo, promašili smo cilj.

Isus je išao posebnim neobičnim putom. Može nam se činiti da luta, ali tamo je išao namjerno. Možda nam se ponekad čini da nas i u našem životu Isus nekako obilazi nekim čudnim putom. Možda nam se ponekad čini da u našem životu Isus to čini složeno i komplicirano. Ipak to ne znači da to što Isus čini u našem životu gubi smisao. Naprotiv, sve što Isus čini u našem životu, ima svoj smisao. Može se dogoditi da mi to iz nekog razloga ne vidimo. Možda bi se trebali ponekad zaustaviti kod onih malih i beznačajnih i poslušati ih kako oni doživljavaju iskustva s Bogom. Siguran sam da bi nas to ohrabrilo.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Kristijan Duvel mag.theol.

 

PODIJELI