«ENO MI MOMKA!» – ŠTO JE TO LJUBAV?

148

Pred kraj polugodišta na vjeronaučnom satu, srednjoškolci imaju pismeni test provjere znanja. Kako su u tom razredu bili slabiji učenici, vidno nisu oduševljeni provjerom koja im ne ide baš dobro. Ipak nešto pišu ili nastoje kradom prepisati, barem oni učenici koji su na vjeronaučnim satovima htjeli nešto važnije u bilježnicu zapisati. Tešku ispitnu atmosferu razbija učenica u zadnjoj školskoj klupi, kojoj nije do pismene provjere već neprestano pogledava, provirujući kroz školski prozor – nekoga iščekujući. Primijetivši takvo ponašanje, rekoh joj da pokuša nešto napisati, da ne gleda kamo ne treba gubeći potrebno vrijeme. Najedanput skoči sa stolice s iznenadnim poklikom: «Eno ga!», narušivši razrednu tišinu. Upitah: «Koga eno?» Odvrati: «Eno mi momka!», pri čemu istrča iz razreda ne mareći za test. Velim joj povišenim glasom, kako bi čula: «Bolje da on trči za tobom, nego li ti za njim!», na što međutim ne obraća pozornost. Narednoga sata je vidim neveselu – gotovo uplakanu. Upitah što joj se dogodilo i kako je prošlo s mladićem na što mi reče: «Ostavio me!» Na to rekoh: «Jesam ti rekao da ne trčiš za njim i pamet u glavu!?»

Osobito mladi k tomu i zaljubljeni ljudi, maštaju o vječnoj ljubavi i trajnoj zajedničkoj sreći, tvrdeći kako jedno bez drugoga ne mogu živjeti. Vjernost znači u spremnosti, ljubavi i poštovanju zajednički ići kroz život, dijeleći dobro i zlo. Mladenci na vjenčanju jedno drugom obećavaju «vjernost do groba». Od ove teme živi dobar dio svjetske literature i filmske industrije. Vjernost spada u bît ljubavi, jer kako bi to izgledalo kad bi voljenoj osobi rekli da je volimo na određeno vrijeme, četiri-pet godina i na pojedine dijelove? Bilo bi to smiješno i neozbiljno. A ipak većina brakova koji su sklopljeni navodno iz velike ljubavi ne traju ni toliko. A što je tomu uzrok? U prvom redu, kako shvaćamo ljubav i što od nje očekujemo!

Kad govorimo o ljubavi razlikujemo: eros – tjelesnu i čisto seksualnu ljubav, filia – prijateljsku ljubav i agape – Božju ljubav. Ideal bračne ljubavi je postići stupanj Božje ljubavi. Ostanemo li samo na seksualno-tjelesnoj ljubavi, bez prijateljske i Božje ljubavi, teško da možemo ostvariti povjerenje i vjernost bračne ljubavi.

Mnogima je međutim kriterij ljubavi ljepota i tjelesnost koji brzo prolaze, a k tomu i materijalno bogatstvo radi kojega se neki interesno vjenčavaju brzo nestaje. Ono što ostaje je dublji oblik prijateljske ljubavi, koja vodi k Božjoj ljubavi. Osobito je važno tzv. vrijeme hodanja i upoznavanja mladića i djevojke koji imaju mogućnost rasti u prijateljstvu uzajamnim upoznavanjem do Božanske ljubavi. Pruže li brzo ruku za tjelesno-seksualnom ljubavlju u predbračnim odnosima tu će stati i teško da će moći rasti u prijateljskoj i Božjoj ljubavi.

Posljedice uzajamnoga nepoznavanja i nezrele predbračne ljubavi postanu vidljive u zajedničkom životu, kada prođe vrijeme romantike, a nastupi siva životna svakodnevica. Tada nezrela i neprokušana ljubav kod prvih poteškoća ne navikla na žrtvu i praštanje postaje egoistična pa se rješenje traži u rastavi, čega smo sve više svjedoci i u okolinama gdje živimo. Ono što je prije za mnoge značio poljubac prije braka, danas je predbračni odnos. Jedna pjesma kaže: «Uzmi sve što ti život pruža, danas cvijet a sutra uvela ruža.» Mnogima tako gori u srcu, a dimi im se u glavi! Prava ljubav i vjernost olako se shvaćaju i obećavaju među osobama u vrijeme hodanja, što nazivamo zaljubljenošću i romantičarskom ljubavlju. Istinska ljubav i vjernost moraju biti dokazani obostranom požrtvovnošću zaručnika.

Što mladenci misle pod vjernošću i što im znači obećanje u dobru i zlu u zdravlju i bolesti? Da bi vidjeli i naslušali se mnoštva primjera ostavljenosti nakon nesreća, dovoljno je otići u neke od rehabilitacijskih toplica u kojima ima najviše mladih ljudi, koji se liječe od posljedica prometnih nezgoda. Međutim, neki od takvih primjera ostavljenosti radi nesreće djevojke, mladića ili bračnoga druga kad ih druga strana nikada niti ne posjeti vjerojatno nam je poznata i u našoj bližoj okolini. Isto tako ima i pohvalnih primjera vjernosti i prihvaćanja unatoč nedostatcima i nesrećama pa i tolike vjernosti i ljubavi sve do uspjelih brakova.

Isus navodeći Sveto Pismo veli da je Bog ljude stvorio kao partnere s jednakim dostojanstvom. I samim izrazima hebrejskoga jezika (iš – čovjek), (išah – žena, ustvari čovječica), kojim je pisana knjiga Postanka a nadahnuti biblijski pisac želio izraziti Božju poruku ljudima, očituje se jedinstvo i isti izvor. Isti izvor počela, dostojanstva i stvorenosti od Boga ima i govor u slici kojega ne možemo shvatiti doslovno, Božjega stvaranja žene od čovjekova rebra.

Muž i žena (čovjek i čovječica) vezivanjem jednoga uz drugo postaju jedno tijelo, koje se ne može dijeliti i biti osakaćeno. Ono što čovjek slobodno izrekne a Bog u sakramentu potvrdi i blagoslovi, mora imati svoju težinu i stalnost u što se ne dira nego živi u vjernosti i ljubavi.

fra Mate Tadić,OFM

PODIJELI