Mk 10,35-45

 

 

 

 

 

Naše su molitve pune prošnji. Molimo za zdravlje, posao. Ovih dana molimo za poboljšanje financijske situacije. Prirodno je da molimo za sebe. Svi žele da im bude lakše. U nekom sljedećem razdoblju vjerskoga rasta molimo za druge. Tu ima mjesta za državu, za cijeli svijet. Teško je prepoznati koja od prošnji je najpotrebnija. Za koju bi se, od mnoštva prošnji, trebao pobrinuti Gospodin. Unatoč velikoj potražnji za udovoljenom zamolbom preskačemo onu najvažniju, a to je nebo. Sveti su ljudi u svojem srcu nosili onu jedinu čežnju za nebom. Neki su od njih skladali pjesme o ujedinjenju s Bogom na nebu. Postoji li u tvom srcu ta ista čežnja za nebom gdje će se dogoditi potpuno ujedinjenje s našim Bogom?
Apostoli su također nosili čežnju za nebom u svom srcu. Bili su tako blizu Isusa. Zapravo, oni su već dodirnuli nebo tijekom ovozemaljskog života. Njihova su srca bila ražarena. Vidjeli kako za Isusom ide mnoštvo. To im se jako sviđalo. Osjećali su sigurnost. Bili su ponosni na Isusa koji je u njihovim očima iz dana u dan postajao sve veći. Očito je da se i čežnja za nebom sve više produbljivala. Najbolje se to vidi kod Zebedejevih sinova. Oni su željeli osigurati najbolja mjesta uz Isusa: s desne i s lijeve strane. Dobro su to zamislili. Njihova je želja odgovarala ipak njihovim planovima, koji su bili zemaljskog porijekla. Govorili su i o spremnosti da piju iz iste čaše, da se krste istim krstom, kojim se Isusu krsti. Možda još tada nisu bili svjesni što to znači. U nebo se ne može ući na zemaljski način. Tu se ne ulazi preko veze, poznanstva, preko reda ili političke stranke. Njihovo razmišljanje o nebu može ispraviti samo Isus. On je došao na ovaj svijet obnoviti čovjeka iznutra, spasiti njegovo biće, oplemeniti njegov život i time osposobiti za nebo. Isus ima plan spasenja. To nije neki čudesni trik kojim će se čovjeku nekim automatskim potezom osigurati blagostanje i sreća, život i zdravlje. Isus stvara novoga čovjeka po svojoj muci, prolivenoj krvi, smrti i uskrsnuću. Novi čovjek, čovjek novoga duha i čista srca opranog u Isusovoj krvi može ući u nebo.
Raste li u nama čežnja za nebom? Iz iskustva znamo da je lakše diviti se Isusu, nego ići za njim. Lakše nam se zadovoljiti činjenicom da smo kršteni, pričešćeni i krizmani, nego živjeti kao što želi Isus! Put u nebo vodi kroz krštenje i euharistiju. O tome govori Isus dvojici apostola. Kršteni smo krstom kojim se krstio Isus. Pijemo čašu patnje koju je popio Isus. To je njegova krv, koja nas pere grijeha. Čini potpuno novim ljudima. Spasenje se ostvaruje u zajednici, u ovom svijetu. Zajednica je zapravo blagoslov pojedincu. Jedan drugoga nosi u molitvi i svojim žrtvama. Ponekad je to teško shvatiti. Nisu to otprve shvatili Zebedejevi sinovi. Zbog njihova ponašanja ušao je razdor i svađa. Grijeh pojedinca jednostavno uništava zajedništvo. Suživot s drugima nimalo nije lak. Ali, hod za Isusom zahtjeva suzajedništvo u čaši muke.

Isus gleda drukčije nego što gleda čovjek. Njegova slijedeća uputa za dolazak u nebo je služenje. Danas ta riječ više nije popularna niti prihvaćena. Nitko ne želi biti sluga. Svi bi željeli biti vladari. Riječ služba polako nestaje iz modernog rječnika. Izgleda da sve manje ima onih koji bi se žrtvovali za druge. Ipak želja za nebom zahtjeva potpuno predanje i požrtvovnost za druge. Isusovi učenici žive ispunjeni Duhom Svetim. On je duh požrtvovnosti, predanja i jedinstva.
Ukoliko u nama postoji svakodnevna čežnja za nebom prihvatit ćemo Isusov nauk. Izaći ćemo ususret drugima, koji su gladni Boga. Preoblikovat ćemo naše molitve usmjeravajući ih s jedinom zamolbom – za spasenje, što će reći potpuno ujedinjenje s Bogom u nebu.

 

Pater Arek Krasicki

 

PODIJELI