Dražen Petrović ili košarkaški Mozart… Da tako su ga nazivali i to s punim opravdanjem, jer je bio jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih košarkaša, a uvršten je među 50 osoba koji su najviše pridonijeli Euroligi. Dražen Petrović rođen je 22. listopada 1964. godine.

Rane godine

Prateći svog starijeg brata Aleksandra, Dražen je rano pokazao kako ima talent za košarku. Svoju bogatu karijeru ispunio je brojnim trofejima, a započeo je kada je imao samo 15 godina. Tada ga je ujesen 1980. godine trener prvoligaša Šibenke uvrstio u prvu seniorsku momčad.

Petrović je bio poznat kao vrijedan i iznimno talentiran igrač, a koji je nerijetko nakon treninga ostajao sam u dvorani i šutirao sve dok ne padne noć.  Već su mu tada prognozirali sjajnu karijeru primijetivši kako je već u ranoj dobio bio spreman preuzeti svu odgovornost za svoju ekipu te ako treba riješiti utakmicu posve sam.

Obitelj

Dražen Petrović rođen je u Šibeniku u obitelji od oca Jole Petrovića i majke Biserke koji su Draženu i bratu Aleksandru pružili sretno djetinjstvo. Dražen je igrao košarku i pjevao u zboru. Dražen je više puta pokazao kako je njegov uzor bio brat Aleksandar kojeg je posvuda slijedio.

Najveća postignuća

Nakon što je primljen u Šibenku Dražen je nastavio nizati uspjehe sa svojim klubom. Sa Šibenikom je tako 1982. i 1983. igrao u finalu Kupa Radivoja Koraća. Posebnom dramatičnom igrom smatra se ona u finalu Prvenstva Jugoslavije 1983. godine. U finalu su igrali Šibenka i Bosna iz Sarajeva.

Neposredno prije isteka utakmice kada je Šibenka gubila s jednim košem razlike, napravljen je prekršaj i Dražen je trebao imati slobodna bacanja. Kako je pogodio prvo bacanje i time izjednačio rezultat, prema nekim navodima stoji da je sudac sugerirao da promaši iduće bacanje kako bi se igrali produžeci.

Dražen koji je tada imao 19 godina to je odbio i Šibenka je pobijedila u utakmici. Dva dana nakon utakmice za zelenim je stolom odlučeno da pobjeda ipak ide Bosni i da svi igrači Šibenke moraju vratiti medalje. Dražen je odbio smatrajući kako je Šibenka pošteno osvojila naslov.

Unatoč tome što su mnogi klubovi bili zainteresirani za Dražena, on je 1984. godine, slijedeći brata Aleksandra, prešao u Cibonu, s kojom je osvojio državno prvenstvo 1985. te kup 1985., 1986. i 1988. godine.

Iduće godine Cibona je izgubila finale Kupa Radivoja Koraća od madridskog Reala u koji će uskoro otići Dražen. S Realom je Dražen 1989. godine osvojio Kup Španjolske i Kup europskih prvaka. U finalnoj je utakmici Kupa europskih prvaka Petrović postigao 62 koša. Iduće sezone je prešao u NBA, američku profesionalnu košarkašku ligu zaigravši za Portland Trail Blazerse.

Zbog sukoba koje je Dražen imao s tadašnjim trenerom, nije se puno naigrao u tom klubu i tako je odlučio 1991. godine prijeći u New Jersey Netse, gdje se ubrzo nametnuo kao glavni igrač. Godine 1993. izabran je u treću postavu NBA.

Osim u klubovima gdje je briljirao Dražen je imao odlične rezultate i u reprezentaciji. Na Olimpijskim igrama 1984. osvojio je brončanu medalju, a 1988. i 1992. srebrnu medalju. Osvajao je medalje na svjetskim prvenstvima, broncu (1986), zlato (1990) te na europskim prvenstvima broncu (1987) i zlato (1989).

Četiri je puta bio proglašen za najboljeg košarkaša Europe (1986., 1989., 1992. i 1993.) Tijekom rata u Republici Hrvatskoj Dražen je tiho prosvjedovao ispred zgrade Ujedinjenih naroda tražeći međunarodno priznanje Republike Hrvatske.

Ovaj veliki igrač nastradao je u prometnoj nesreći na autocesti pokraj Ingolstadta u Njemačkoj 7. Lipnja 1993. godine. Njegovim je imenom iste godine nazvan košarkaški centar u Zagrebu, a u parku Olimpijskog muzeja u Lausanneu postavljen mu je spomenik 1995. godine. Godine 2002. uvršten je u “Kuću slavnih”.

Izvor: portal biografija.com

Sjećanje našeg novinara na zadnji susret s košarkaškim Mozartom: ‘Da mi je još jednom viknuti Dražeeene, Draaažene’…

Gledao sam Draženove zadnje košarkaške minute. I često mislim na te trenutke…

Dražen Petrović predvodio je u poljskom Wroclawu hrvatsku košarkašku reprezentaciju na  kvalifikacijama za EP  upravo onako kako je predvodio i svoje klubove do uspjeha. Igrao je punom snagom i bitne i nebitne utakmice,  on se nije obazirao igra li protiv slabijih ili boljih, on je uvijek htio biti najbolji, utrpati i pedesetak koševa ako je moguće. Njemu je svaka utakmica bila  – biti ili ne biti. Životno pitanje.

Hrvatska reprezentativna momčad već je prije posljednjeg kola osigurala odlazak na europsku smotru u Munchenu, a u zadnjoj utakmici poklekla je protiv Slovenije kojoj je to isto pošlo za rukom. Poraz je bio posve nebitan, no Dražena  je pogodio. Već se tijekom utakmice, ma tko je tada u ludilo mogao pomisliti da su mu to zadnji koševi, isticao nervozom i silnom željom.

Jednostavno, nije trpio poraze, a utakmica je išla takvim slijedom da je bilo jasno kako će Draženova momčad naposljetku ostati kratkih rukava. Makar bila nebitna u konačnom poretku Dražen se u toj svojoj zadnjoj utakmici svesrdno trudio, ma kao da igra finale Olimpijskih igara. Zapravo, drugačije nije ni znao, ni mogao.

Sjećate li se Draženove tipične poze u utakmici kada gori od želje, u raskoraku, s raširenim rukama i otvorenim ustima – kao da pokazuje – dajte mi  više tu loptu? U toj svojoj nesretnoj zadnjoj utakmici protiv Slovenije  stalno je tražio loptu, shvaćajući da je poraz blizu. Na kraju nije ga izbjegao i nije se libio zamjeriti suigračima zbog opuštenije igre.

Još tijekom  te utakmice znao je podviknuti, kad ne bi bio zadovoljan odigranom akcijom, s onim glasnim – “eeeeej”! Ili bi zaurlao: “Maaa,  šta to radite”…

Novinar, danas  nažalost pokojni, Eduard Tartaglia koji je sjedio pokraj mene isto je bio začuđen… Doviknuo mu je usred utakmice:

“Daj mali, smiri se malo. Nemoj tako, još se i ozlijedi, pa sve je gotovo”!

Obojica  smo znali da je Dražen na kvalifikacije stigao s nezaliječenom ozljedom gležnja. Pogoršanje te ozljede uvjetovalo bi dužu pauzu, no kao što nije želio izbjeći cijele kvalifikacije tako nije želio izbjeći ni zadnju utakmicu protiv Slovenije.

Pokraj novinara u dvorani u Wroclawu utakmicu je gledao Mirza Delibašić koji je tada bio dužnosnik u bosanskohercegovačkoj reprezentaciji. Slavan košarkaš kojeg je  nadarenost i izvrsnost  odvela svojedobno kao i Dražena u madridski Real nije bio iznenađen Draženovom nervozom: Pa je govorio:

“Takav je on, ili igra ili nije na terenu. Da nije takav ne bi bio to što jest. Ja ga potpuno razumijem”.

Pomislio sam tada kako veliki igrači razumiju jedan drugoga.

Nakon utakmice mala hrvatska novinarska ekspedicija načula je i za svađu  u svlačionici koju je začeo Dražen zbog poraza. Nije nam to bilo ni čudno, ruku  na srce nismo na to ni obraćali pozornost. Bili smo svi sretni što su dugotrajne kvalifikacije završile, a svi smo već razmišljali i o povratku kući.

No, ako se u novinarskim krugovima  išta razgovaralo onda se razgovaralo o Draženu.  Jedna od tema bila je priča s početka kvalifikacija kada je dobar dio reprezentativaca  pokazao nezadovoljstvo smještajem  u uistinu skromnom hotelu u centru Wroclawa.

Svaku dvojbu o selidbi u bolji hotel odagnao  je sam Dražen:

“Nismo ovdje došli  tražiti luksuz, nego se plasirati na Europsko prvenstvo. Čemu selidba, izgubiti ćemo samo vrijeme za trening”.

Puno me ljudi kasnije pitalo po čemu pamtim Dražena s tih zadnjih utakmica. Odgovor je tako jednostavan. Kao i godinama prije pamtim ga po želji, entuzijazmu, gorljivošću,  po predanosti, profesionalizmu i pristojnosti.  S novinarskog mjesta  uživajući je bilo gledati Dražena na zagrijavanju prije utakmice. I znate što se događalo  na kraju svakog zagrijavanja? I  trener i suigrači morali su pozivati Dražena da skine  gornji dio trenirke  i pridruži se momčadi.   A on bi uputio još jedan šut, pa bi se zaboravio i nastavio tući prema košu… Opet bi uslijedio poziv a onda bi on još jednom šutnuo.  On se i zagrijavanju predavao kao i utakmicama.

Orlando Rivetti, novinar  na povratku prema kući  predložio je da pri povratku automobilom u Hrvatsku svratimo do tog skromnog hotela  i pozdravimo se  s igračima i stožerom. Tada smo zadnji puta vidjeli Dražena, ispred hotela, nešto se zafrkavao sa Stojkom Vrankovićem.  Uz obostrano – Sretno, sretno – krenuli smo.  Mobitela nije bilo,  čim smo došli kući nakon desetosatne vožnje saznali smo… Na ranojutarnjim vijestima na radijskom prijemniku.

Užas! Nepojmljivo, a tako okrutno istinito.

Sjetio sam odjedared  se svih njegovih partija, ushita navijača, pokliča oduševljene mase, skandiranja njegovog imena. Pomislih tada, da mi je još jednom uzviknuti nakon neke njegove košarkaške ekstravagancije uzviknuti – “Draženeee, Dražeeene”!

Izvor: Portal Dnevno.hr; autor: Andrija Kačić Karlin

{youtube}80Is6YQCyhI{/youtube}