DUŠNI DAN

 

2. studenoga 2016.

Ps 25 (24), 6-7c. 17-18. 20-21

2. Otk 21, 1-5.a 6b-7

Mk 15, 33-39; 16, 1-6

 

UVOD

Odsutnost smrti u misli suvremenoga čovjeka, svjedoči šutnja o vlastitom umiranju. Čovjek govori o smrti drugoga o umiranju koje se događa «negdje daleko», u ratovima, prirodnim katastrofama, na prometnicama, o umiranju koje se tiče nekoga tko je daleko. To je zapravo govor o zlu ili tragediji koja se događa, a ne o stvarnosti smrti. Statistički pristup smrti ne ostavlja dovoljno mjesta, razmišljanju o vlastitom umiranju.

Po riječima sv. Augustina: «Tri su vremena: sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti i sadašnje u budućnosti. Sadašnjost u prošlosti je pamćenje, sadašnjost u sadašnjosti je gledanje, sadašnjost u budućnosti je iščekivanje.»

U svom iščekivanju da bismo mogli gledati što nam je u budućoj nadi obećano, danas na Dušni dan u spomen svih mrtvih, priznajmo svoje grijehe za dostojnu proslavu Euharistije, predznaka vječnoga slavlja što iščekujemo u nebeskoj slavi sa svojim Bogom.

 

HOMILIJA

Ništa tako snažno ne čini ljude jednakima, kao smrt i nema ničega što bi bilo osobnije i vlastitije od same smrti. Ništa u životu nije toliko izvjesno kao dolazak smrti. Pa ipak, živimo kao da smrti nema, kao da još neće doći i kao da se to nas ne tiče. Smrt nije izvan nas, jer je nosimo sa sobom. Ne čeka nas njezin dolazak u dalekoj budućnosti, nego je svaki naš trenutak, sve što činimo, mislimo, osjećamo ili radimo smrtno, jer je sve ljudsko podložno smrti, propadljivo i nestalno. Jednom će svi naši trudovi, uspjesi, padovi i neuspjesi, trenutci ljubavi, ushićenja radosti, žalosti i boli, nestati u mraku prošloga.

Uz zaborav smrti, ide i njezina sveprisutnost. Preselila se u bolnice, staračke domove i mrtvačnice, ali je više ima na televizijskim programima, filmovima, novinama, raspravama o eutanaziji, abortusu, ratovima. Bezbrojne se nesreće smjenjuju pred našim očima u borbi za trenutak pozornosti. Pred našim se očima nižu slike krvavih dijelova tijela raskomadanih na raznim stranama svijeta, ali nas užas obuzima samo do sljedećih vijesti. Sve je više smrti s kojima se susrećemo, a u isto vrijeme zaborav je sve veći.

U provedenom istraživanju 75 % Hrvata katolika, izjavilo je da se ne boji smrti, a zapanjujuće je to što polovica ispitanika koji sebe nazivaju vjernicima ne vjeruju u postojanje vječnoga života, nakon tjelesne smrti. Međutim, nitko za sebe ne može reći da je vjernik ako iskreno ne vjeruje u postojanje vječnoga života, nakon tjelesne smrti. Zaključujemo da smo mi ipak još uvijek narod formalnog katolicizma, a drugo je pitanje koliko smo stvarno evangelizirani. Ne živimo toliko u nedostatku kruha, koliko u siromaštvu duha.

Tako sam u jednom oproštajnom govoru na pogrebu čuo riječi, koje ne izražavaju kršćansku vjeru u Isusovo obećanje nade uskrsnuća. Bila je to rečenica: «Neki ljudi kažu da život ne završava smrću…». Tada se upitah: «Koji je to čovjek za sebe rekao da je uskrsnuće i život, možda Muhamed, Buda ili Konfucije? Koji su to ljudi ili ideologije mogli obećati da ćemo vječno živjeti? Može li to tvrditi samo čovjek ili je to zapravo ne samo rekao već i dokazao svojim životom i uskrsnućem Bogočovjek Isus Krist iz Nazareta.»

Doživljaj smrti drage osobe predstavlja neponovljiv doživljaj, koji uključuje duboko emotivno proživljavanje potresne drame pojedinca i obitelji. Sve donedavno ljudi su redovito umirali u krugu svojih najbližih i pri tom su se svi privikavali da će i na njih doći red. Danas ljudi u dosta slučajeva umire u bolničkim sobama, okruženi mnoštvom aparata i nepoznatih osoba. U modernim stanovima nema mjesta za izlaganje pokojnikova tijela i odavanje počasti prije sahrane. U gradskoj prometnoj vrevi, nema mjesta za pogrebnu povorku od pokojnikove kuće do groblja. Mrtvi su u suvremenom društvu izgubili svoje mjesto među živim, koji su u vječnoj utrci s vremenom pri tom izbjegavajući izravni susret sa smrću i mrtvima, što nas podsjeća na prolaznost slave ovoga svijeta.

Bdjenje kod pokojnika proživljavanje je otajstva smrti i pružanje utjehe rodbini i prijateljima. To je obilježeno iskazivanjem počasti pokojnikovu tijelu i učvršćivanjem nade svima koji posjećuju ožalošćene, među kojima se često nađu i oni koji imaju malu ili iskrivljenu vjeru u zagrobni život.

Sve rjeđi su slučajevi tzv. «čuvanja» pokojnikova tijela u kući od smrti od ukopa. Većina se događanja preselila iz obiteljske kuće u mrtvačnicu. Time je općeljudsko vrijeme žalovanja, svedeno na minimum ili je potpuno iščezlo. U tradicionalnim sredinama kršćani su sve do danas sačuvali ustaljeni običaj da nakon smrti pokojnikovo tijelo urede i polože na odar, upale svijeću i postave posudu s blagoslovljenom vodom i križem. Čuva se običaj pokrivanja lijesa bijelim velom, što je ostatak nekadašnje prakse da se na umirućega položi ili mu se obuče bijela haljina, koju je nekoć primio na krštenju. To «svadbeno ruho» za Gozbu Jaganjčevu, oslikava smrt na bitno drugačiji način od onoga što ga ima suvremeni čovjek.

Nažalost kod nas ima mnogo iskrivljenih shvaćanja i poganskih natruha, vezanih uz smrt, sahranu i pokojnike. Tako mnogi sakrament bolesničkoga pomazanja traže za čovjeka, kad je već za njega prekasno nakon preminuća. Što će mu tada, kad je sakrament namijenjen za ozdravljenje duše i tijela? To nije sakrament mrtvih, već živih! To se u dosta slučajeva čini, samo iz obzira pred drugima. Pa kad se i dođe nakon bolesnikove smrti, svi u kući beznadno očajavaju naričući, a na molitvu se i ne osvrću, jer svećenikovo je da nad pokojnikom nešto moli i čara, što se nas ne tiče. Razumljivo je plakati za dragom osobom, ali beznadno očajavati i običajno naricati, nimalo nije kršćanski i vjernički.

Noćni razgovori za bdjenja kod pokojnika, često se pretvore u prepirke o športu, politici, lokalnim tračevima, a nerijetko se i popije dok je molitva skoro iščezla ili svedena na volju pojedinca. Tako su jednom prigodom kod starijega pokojnika, kad im je ponestalo pjesama, započeli pjevati «Danas smo sretni mi». To postane teret za pokojnikovu obitelj, jer poradi tih «stražara pod gasom» moraju neprestano biti budni poslužujući ih.

Na putu od pokojnikove kuće do groblja, neki zamisle da se mora ići pješice po nekom pradavnom običaju, pa i po kiši više kilometara. Samo se pitam, za koje babe dušu bi to trebalo? Valjda ako pokojnik za života nije pohađao crkvu, da ga nakon smrti barem pješice, obilaznim putem prenesu naočigled svima pored crkve, jer im se ne može mrtav oteti. Pokojniku je isto išlo se autima ili pješice, ali očito nije živima s iskrivljenim ciljevima.

Naricanje za pokojnikom, često ide u krajnost. Još su u Egiptu i staroj Grčkoj poznate plaćene narikače u razgonjenju zlih duhova. Tako na sahrani rodbina očekuje da se pokojnika pohvali i istaknu njegove makar i nepostojeće vrline, dok govor o Isusovu uskrsnuću nikoga vele ne zanima. Treba se istaknuti da je pokojnik bio dobar otac, a ono kao pijanac maltretirao ženu i djecu. Uzoran vjernik, a nikada povirio u crkvu. Pokojnike sve više uzdižemo u nebesa, od njih stvarajući idole i božanstva. Na taj način zapadamo u poganske Indijanske ili Afričke animističke vjere. Isto tako znamo da se mnogima pridaje naslov žrtve Domovinskoga rata, a zapravo pijani poginuli u prometu.

Mora se po nekom nepisanom pravilu zahvaljivati onima, koji su došli na ispraćaj. Pa zar nisu oni koji su došli, bili na to i dužni? Sudionike sprovoda mora se pozvati na daće, a po limenoj glazbi određuje se uspjeh i jačina sprovoda. Zar nije besmisleno zapisivanje misnih darovatelja, kako bismo istom mjerom uzvratili? To je trgovina, a ne dar i pomoć! Koliko ih samo kaže: «Za moga pokojnika točno 40. dan nakon smrti, mora biti misa!» Zar to nije čisto praznovjerje, koje je prešlo u običaj? Bogu i pokojniku koji se nalaze u bezvremenu, isto je ako imamo imalo vjere.

Po urednosti groblja, vidi se kakvi su stanovnici nekoga kraja. Nažalost, neka se groblja uređuju samo za Svi svete i Dušni dan, a kroz godinu su zarasla korovom. A koliko ih samo zna ispred svoje grobnice očistiti, pa baciti iza zida da se ne vidi.

Molitve i spomeni imena pokojnika, misu često pretvaraju u «pokojničku misu», što ne bi trebala biti, jer je misa slavlje cjelokupne zajednice. Crkvena praksa njeguje spomen pokojnika u euharistiji. Međutim da se primijetiti da ta briga često nije usmjerena na ispovijedanje zajedništva Crkve s pokojnom braćom i konačnim «buđenjem» iz smrtnoga sna na život. Došlo se do krivih apsurdnih shvaćanja u kojima se najveća briga i važnost pridaje, spomenu imena.

Spomen pokojnikova imena mnoge nuka da bogoslužje zajednice smatraju «svojom misom», ne dopuštajući da bi u toj misi zajednica molila i na neku drugu nakanu. Spomen imena u zajednici kojoj ime ništa ne znači, dovodi do njegova krivoga pa i magijskoga shvaćanja. Nadalje imena pokojnika moraju se spomenuti po točno propisanoj schemi, na početku Mise i unutar Mise inače u sakristiju upada gerila rodbine i hvata ako ne za vratove, a ono kišom uvrjedljivih riječi.

Danas dok na poseban način razmišljamo o smrti i uskrsnuću, prihvatimo srž vjere u Kristovo i naše uskrsnuće duše i proslavljenje vidljivoga tijela, a izbacimo natruhe poganstva iz svoje vjere i shvaćanja. Zapamtimo da nas svaka smrt i sahrana, podsjećaju na našu prolaznost i potiču na odgovoran sadašnji život u iščekivanju neprolaznoga. Na to nas je poticao i zagrebački kardinal Franjo Kuharić riječima: «Nada u budući život čini vjernika osobito odgovornim za ovaj život. Živjeti za nebo znači zemlju činiti predvorjem neba.» Ponesimo ovu misao u svoju svakodnevicu, jer je sadašnje vrijeme blago kojim kupujemo vječnost.

 

fra Mate Tadić, OFM

 

PODIJELI