DUH ISTINE UPUĆIVAT ĆE VAS U SVU ISTINU

60

Autor homilije: ZVONKO PRESEČAN

 

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Duh istine upućivat će vas u svu istinu.

Nedjelja, 20. 5. 2018.

PEDESETNICA. DUHOVI

Svetkovina

ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

 

NAPOMENA:
▪ Nakon drugoga čitanja čita se ili pjeva Posljednica. ▪ Nakon nedjelje Pedesetnice uskrsna se svijeća prenese i postavi pored krsnog zdenca. Pali se u slavljima krštenja da bi se na njoj palile krsne svijeće. U bogoslužju sprovoda uskrsna se svijeća postavlja i pali pored lijesa da bi se na taj način pokazalo kako je kršćaninova smrt njegova istinska osobna Pasha. (U tom slučaju kod lijesa nisu potrebne druge svijeće.)

 

Prvo čitanje: Dj 2, 1-11

 Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.

  Čitanje Djela apostolskih

 

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim ¬jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 104, 1ab.24ac.29bc-31.34

Pripjev:

Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!

 

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!
Gospodine, Bože moj silno si velik!
Kako su brojna tvoja djela, Gospodine,
puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibaju,
i opet se u prah vraćaju.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,
i tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:
nek se raduje Gospodin u djelima svojim!
Bilo mu milo pjevanje moje!
Ja ću se radovati u Gospodinu.

 

Drugo čitanje: Gal 5, 16-25

 Plodovi Duha.

 Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima

 

Braćo: Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.

A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo!

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 15, 26-27; 16, 12-15

 Duh istine upućivat će vas u svu istinu.

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.

Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.”

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

Nakon Isusove smrti učenici su bili svladani obeshrabrenjem. Tako shrvani neraspoloženjem, tugom i očajem okupili su se u gornjoj sobi i zaključali vrata, bojeći se da bi ih mogla snaći sudbina voljenog Učitelja. Upravo tu im se, nakon uskrsnuća, ukazao Spasitelj. On je 40 dana ostao na Zemlji, pripremajući ih za posao koji ih je očekivao, objašnjavajući im ono što dotada nisu mogli razumjeti. Tijekom tih dana koje je proveo s njima stekli su novo iskustvo, a njihova se vjera u Njega potpuno utvrdila. Počeli su shvaćati narav i domet svoga rada, razumjeli su da trebaju svijetu objaviti istine koje su im bile povjerene. Događaji iz Kristova života, Njegova smrt i uskrsnuće, proročanstva koja su ukazivala na ova zbivanja, tajne plana spasenja, Isusova moć da oprašta grijehe – svemu su tome bili svjedoci, i to su trebali objavljivati navješćujući Evanđelje mira i spasenja pokajanjem i Spasiteljevom snagom.

Prije nego je uzašao na Nebo Krist im je dao nalog: „Idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ (Matej 28,19.20). Nakon uzašašća učenici se „s velikim veseljem“ (Luka 24,52) vraćaju u Jeruzalem, čekajući ovdje izlijevanje Duha. Sada je svakako nastupila situacija velikog obrata, jer s njima nije više bilo njihovog Učitelja, Bogočovjeka. Biblijski nam tekst jasno govori da su oni sada, nakon ovog četrdesetodnevnog druženja s Isusom, drugi ljudi, da među njima vlada potpuno drugačiji duh. Umjesto onih koji su se svađali za bolja mjesta u vlasti, predbacivali si i zavidjeli, sada su svi „bili jednodušno ustrajni u molitvi“ (Djela 1,14).

Iako se embrionalni početak crkve može vidjeti u izboru Dvanaestorice, rođendan crkve je Pedesetnica nakon Isusova uzašašća. Zvuk vjetra kad je Duh sišao na učenike igra je riječi obzirom da u grčkom postoje srodne riječi za „vjetar“ i „Duh“. Plamenovi u obliku jezika nad glavama učenika simbolizirali su čudesnu sposobnost govorenja neučenim stranim jezicima, a time i suprotnost „pobrkanim jezicima“ kod babilonske kule. Putnici koji nisu bili iz Palestine, Židovi i prozeliti pogani, zapanjili su se prepoznavši jezike koji su se govorili u njihovim zemljama. No, vjerske vođe ih nisu razumjeli, pa su učenike optužili za pijano blebetanje.

Naime, Jeruzalem je na dan Pedesetnice vrvio od hodočasnika. Tada su tu boravili pobožni Židovi iz svih naroda, koji su bili raspršeni u gotovo svaki kraj nastanjenog svijeta, te su u progonstvu naučili govoriti različitim jezicima. Okupljeni su predstavljali sve poznate jezike, i ta je raznolikost bila velika prepreka naviještanju Evanđelja. Stoga je Bog na čudesan način nadoknadio ovaj nedostatak apostola. Sveti je Duh učinio za njih ono što oni za čitavog života ne bi mogli postići. Ovaj čudesni dar bio je dokaz svijetu da njihova zadaća nosi pečat Neba.

U Postanku 11,1-9, kod babilonske kule, čovječanstvo je raspršeno zbog neposluha, Bog mu je pomiješao jezike. Na Pedesetnicu babilonsko se prokletstvo preokrenulo, a usitnjenost prouzročena grijehom prevladana je jedinstvom koje je donio Krist. Ova obnovljena sposobnost komuniciranja predstavlja predigru jedinstva koje je prikazano kasnije u Djelima 2,42.44-47, gdje čitamo: … Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike. Tako su jezici označili novo poglavlje u ljudskoj povijesti.

Dakle, huka s neba, puhanje silnog vjetra i plameni jezici nad svakim od njih, te njihovo govorenje tuđim jezicima kako ih je Duh nadahnjivao svakako su bili Božje čudo, Njegova intervencija, i to s misijskim ciljem. Ovo je čudo bilo rezultat djelovanja Svetog Duha, ali nesumnjivo i promjene koja je nastupila kod učenika. Sada, nakon deset magičnih dana jednodušne ustrajne molitve, Nebo odgovorilo čudom, nebeskim vatrometom. Radilo se ovdje nesumnjivo o čudu, nebeskoj intervenciji u zemaljsku stvarnost, ali nakon što su učenici promjenom svoga uma dali Duhu priliku da djeluje.

Zanimljivo je zamisliti prizor govora sv. Petra i svjedočenja učenika za Pedesetnicu ljudima koji su došli iz svih krajeva svijeta. Tu su i svećenici i starješine, još uvijek mračnih crta zloće na licima i ruku neopranih od prolivene krvi Otkupitelja svijeta. Mislili su da će se apostoli skriti od straha pred snažnom rukom tlačenja i ubojstva, a sad su ih vidjeli neustrašive i ispunjene Duhom, kako sa silom naviještaju božansku narav Isusa iz Nazareta. Čuli su ih kako odvažno objavljuju da je Onaj koga su oni nedavno ponižavali, ismijavali, okrutno udarali i razapeli, Knez života, sada uzdignut s desne strane Bogu.

Neki od tih koji su slušali apostole aktivno su sudjelovali u Kristovoj osudi i smrti. Njihovi su se glasovi miješali s glasovima svjetine koja je tražila Njegovo raspeće i vikala: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!“ Sada su čuli da učenici tvrde kako su razapeli Sina Božjeg. Svećenici i starješine su drhtali. Narod je bio osvjedočen i obuzeo ga je strah. I tada slijedi obrazac dolaženja k sebi i reakcija čovjeka koji počinje shvaćati duhovnu vrijednost onoga što Isus donosi, i kada je spreman na promjene. „Duboko se u srcu potresoše te rekoše Petru i ostalim apostolima: „Braćo, što da činimo?“ „Obratite se – reče im Petar. – Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar – Duha Svetoga“ (Djela 2,37). Oni, dakle, prihvatiše njegovu riječ i krstiše se. Tako se onoga dana Crkvi pridružilo oko tri tisuće duša (Djela 2,41).

Židovski su vođe pretpostavljali da će Kristovo djelo završiti Njegovom smrću; umjesto toga, sad su bili svjedoci čudesnih prizora na Pedesetnicu. Čuli su učenike, obdarene dotad nepoznatom snagom i energijom, kako propovijedaju Krista, dok su znakovi i čuda potvrđivali njihove riječi. U Jeruzalemu, toj utvrdi judaizma, tisuće su ljudi otvoreno izražavale svoju vjeru da je Isus iz Nazareta Mesija.

Zahvaljujući poučavanju Duha, apostoli su konačno bili osposobljeni, te su pošli ostvariti svoje životno djelo. Više nisu bili neuljudni i neuki, niti su više bili skup nezavisnih jedinki ili neskladnih, sukobljenih elemenata. Njihov cilj više nije bio svjetovna veličina. Bili su „jedno srce i jedna duša“ (Djela 4,32). Njihove je misli ispunjavao Krist, a cilj im je bio napredak Njegovog kraljevstva. Umom i karakterom postali su slični svom Učitelju i ljudi su znali da su bili s Isusom. Pedesetnica im je donijela nebesko prosvjetljenje. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji su se spašavali (Djela 2,47).

Strah je spopao svakoga jer su apostoli činili mnoge čudesne znakove. U biblijskom tekstu dalje slijedi opis čuda ozdravljenja čovjeka hroma od rođenja na vratima hrama „u ime Isusa Krista Nazarećanina“ (Djela 3,1-10). Naravno, kao što je bilo i sa silaskom Duha, i ovaj je događaj privukao pažnju. Što je to čudo, učinjeno u Isusovo ime, značilo? Luka vješto opisuje reagiranje ljudi na ovo Božje djelo: „bijahu preneraženi i izvan sebe od čuđenja zbog onoga što mu se (hromom čovjeku) dogodilo“ (Djela 3,10). To ih je čudo natjeralo da se zamisle nad svojim stavovima prema životu.

Oni koji su očekivali da će čuti samo objašnjenje čuda uvidjeli su da je na kušnji njihov život. Njihovo „ozdravljenje“ postaje središnjom temom govora sv. Petra. On u blagom tonu iznosi da je neznanje prouzročilo da ovi ljudi zaniječu Isusa: „Ali, braćo, ja znam da ste vi kao i vaši članovi Velikog vijeća to učinili iz neznanja“ (Djela 3,17). To otvara put promjeni njihovih gledišta, nakon što im je Stari zavjet, kojeg sv. Petar obilato citira, uništio neznanje. Jedino što su trebali razumjeti bilo je značenje njihovih vlastitih svetih spisa o tome tko su stvarni Židovi i prihvatiti Isusa. Kao što je sv. Petar istakao, iako su bili krivi oni koji su ubili Krista, Božje je djelo imalo dublji smisao. Isusova smrt i uskrsnuće ispunili su Božji plan onako kako je bilo zapisano u Starom zavjetu. „Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi“ poziva ih Petar (Djela 3,19).

A dok su sv. Petar i sv. Ivan još govorili narodu, ogorčeni svećenici, starješine hrama i saduceji uhvatili su ih i bacili u tamnicu. A mnogi su slušatelji prigrlili vjeru, tako da je broj ljudi narastao otprilike na pet tisuća.

Ana i Kaifa su se s ostalim velikodostojnicima hrama okupili na sud i pred sebe izveli zatvorenike. U toj istoj prostoriji i pred istim ovim ljudima Petar je pedesetak dana prije sramotno zanijekao svoga Gospodina, i oni koji su se sjećali uloge koju je tada odigrao laskali su si da ga i sada mogu uplašiti prijetnjom utamničenja i smrti. Ali Petar sada nije više bio onaj nagli i samouvjeren, ohol i hvalisav. Sada je to bio novi, drugačiji Petar, obraćen nakon pada, skroman i nepovjerljiv prema sebi, ispunjen Svetim Duhom, uz pomoć čije sile je odlučio ukloniti mrlju svog otpada, odajući čast imenu kojeg se nekad odrekao. Sa svetom odvažnošću i u sili Duha neustrašivo je govorio da upravo po Isusu Kristu, kojeg su oni razapeli, stoji zdrav hromi čovjek, i da „spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti“ (Djela 4,12).

Ova hrabra Petrova obrana zgranula je židovske vođe, koji su vjerovali da će učenici biti svladani strahom i zbunjeni kad ih dovedu pred Veliko vijeće. No, umjesto toga, oni su govorili s uvjerljivom snagom koja je ušutkala njihove protivnike. Njihova zajednica s Isusom bila je sada jača nego kad je On osobno bio uz njih. Iz njih je zračilo svjetlo, ljubav i snaga Krista koji je prebivao u njima, tako da su se promatrači čudili.

Iako su željeli uništiti učenike, svećenici su im se usudili samo zaprijetiti oštrom kaznom ako nastave govoriti i djelovati u Isusovo ime. No, nepokolebljiv Petrov i Ivanov odgovor bio je: „Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se više pokoravamo vama nego Bogu! A što je do nas, mi ne možemo drukčije nego govoriti što smo vidjeli i čuli“ (Djela 4,19.20;)

Isus je znao da Njegovi učenici moraju primiti nebesku snagu, te da će Evanđelje biti djelotvorno samo ako ga budu naviještala zagrijana srca i rječite usne, zahvaljujući živoj spoznaji Njega koji je Put, Istina i Život. Koliko li je ta snaga, zagrijanost, žar, neustrašivost, radosna spremnost na trpljenje, kao i potreba i stvarnost da u svom životu i svjedočenju budemo jedno srce i jedna duša, potrebna danas, kako bi ljudi i danas znali da smo Isusovi učenici i da je On s nama, te kako bi i sami poželjeli biti tu i, kao i tada, pristupali Kristu!

Gledajući ono što se dešavalo u vrijeme Duhova prije dvije tisuće godina, postavljamo si pitanje: Kakve to veze ima danas sa mnom? Može li se taj fenomen izlijevanja Duha u obilnim količinama obnoviti?

Upravo primjer početaka crkve prekrasno svjedoči o tome, nadahnjuje nas i krijepi u tom nastojanju, te pokazuje da kršćanska crkva i danas može doživjeti istu prisutnost Duha kakvu je sa silom očitovao na Pedesetnicu, čineći da se evanđeoska vijest pretvori u oganj. Jer Bog i danas ima istu tu silu i želi nam je dati, kako bi i mi, današnji učenici, tom Njegovom silom mogli mijenjati svijet i tamu koja u njemu vlada.

Danas bi i mi željeli da što više ljudi prihvati Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja. Željeli bi nove ljude koji će zajedno s nama obožavati našeg veličanstvenog Boga. Već smo se umorili od problema s kojim se srećemo svaki dan. Svaki dan borimo se s problemima, ili se srećemo  s ljudima koji imaju probleme s bolešću. Svaki dan se srećemo sa siromaštvom, nesrećama, progonima, netolerancijom i svim ostalim problemima koje pritišće cijeli ljudski rod. Ovaj svijet je već umoran od svih tih nevolja i problema. Već je krajnje vrijeme da Sveti Duh završi posljednje djelo na ovoj zemlji i da naš Gospod Isus konačno dođe i prekine ovu agoniju koju proživljavamo.

U Svetom pismu naći ćemo mnoga obećanja o tome kako će Sveti Duh preko onih koji ga traže veličanstveno djelovati, i to sve u cilju završetka djela objavljivanja evanđelja ovom svijetu.

Prorok Joel u svojoj knjizi u 2,23. „I vi djeco Siona, radujte se i veselite se u Gospodinu, svome Bogu, jer vam daje dažd u pravoj mjeri, spušta vam ranu i kasnu kišu kao prije.“  Zatim nastavlja 3.1.

„Poslije ću toga izliti svog Duha na svako tijelo. Tada će vaši sinovi i kćeri proricati, vaši starci će imati snove, vaši će mladići gledati viđenja…“

To je fantastično obećanje. To je izvanredna slika, slika rane i kasne kiše. Izlijevanjem rane kiše na dan Duhova je opisano kako se manifestirala ta rana kiša na prve vjernike odmah nakon Isusovog uznesenja. Mi se danas još sjećamo tog događaja. Međutim ovdje prorok Joel najavljuje da će u posljednje vrijeme manifestacija Svetog Duha u slici Kasne kiše biti još veličanstvenije.

Kada promatramo vrijeme u kojem živimo, po svim znacima i događajima koji se oko nas događaju, sve nam govori da je vrijeme posljednje. Ako je posljednje vrijeme, i ako je Isusov dolazak blizu, zašto se onda Sveti Duh u slici Kasne kiše ne manifestira onako kako je i obećano. Zašto i mi danas nemamo takvih znakova i čudesa kao što su ih imali apostoli.

Isus, dok je bio na ovoj zemlji, obećao je da će Svetog Duha dati svakome tko ga traži, tj tko ga moli. Možda je naš problem što se ne molimo dovoljno za silu Svetog Duha, ili kako bi slikovito rekli ne molimo se za silu Kasne kiše. A možda se i molimo. Pa zašto onda Bog ne ispunjava svoja obećanja. Obećao je na nas izliti kasnu Kišu, a to se nikako ne događa, bez obzira što bi mi to željeli i bez obzira što se za silu Svetog Duha ili silu Kasne kiše usrdno molimo. Tko je za to kriv? Bog? On sigurno ne. On je zainteresiran za naše spasenje, i za spasenje naših bližnjih više nego mi sami. U čemu je onda naš problem?

Spomenuli smo već neke fenomene nakon izlijevanja Duha u tkzv. Ranoj kiši. Pokušajmo vidjeti neke pozitivne efekte koji bi i nama pomogli. Ono što se događalo apostolima bilo je nešto veličanstveno. Spomenut ću samo neke detalje.

U vrijeme nakon izlijevanja Svetog Duha na apostole i ostale vjernike dešavale su se neke izuzetno pozitivne stvari. Apostoli su tečno govorili jezicima drugih naroda bez da su ih učili. Petar propovijeda i obraća se 3000 ljudi u jednom danu. Petar sa Ivanom je izliječio hromog čovjeka. Apostoli su dizali mrtve.  Dešavala su se mnoga pozitivna i zadivljujuća čuda i znamenja.

Međutim, u vrijeme apostola, sila rane kiše manifestirala se i u nekim, gledano sa naše pozicije „negativnim manifestacijama.“ Nije baš bilo sve tako lijepo. Propovijedanje apostola i ostalih prvih kršćana izazvalo je reakcije vladajuće klase i oficijelne crkve, te su često bili pozivani i kažnjavani zbog toga. Njihovo propovijedanje osuđivalo je vladajuću klasu i oficijelnu crkvu za zlouporabu vlasti i ubojstvo nevinog Isusa Krista.

Kada bi se nama dogodila takva situacija danas, kada bi bili progonjeni zbog svoje vjere, dali bi bili spremni na šibanje i zatvaranje, kao što je bio sv. Petar, sv. Pavao i ostali apostoli? Dali bi bili spremni dati svoj život kao sv. Stjepan? Da li bi bili  spremni izložiti se toj kiši Svetog Duha ili bi otvorili kišobran kako bi se zaštitili od nevolja?

Ako nismo spremni biti šibani i zatvarani, ako nismo spremni napustiti svoj dom i potražiti sigurnost u manje ugodnim mjestima, ako nismo spremni i svoj život dati za evanđelje, tada nemojmo se moliti za kasnu kišu Svetog Duha, jer nismo spremni „pokisnuti.“

Spomenuli smo već kako im je nakon Duhova sva imovina bila zajednička. Sve su dijelili i nitko nije oskudijevao. Primali su ih u svoje kuće i nije im smetalo što nema svoje privatnosti. To znači pokisnuti Svetim Duhom.

Pojavljivali su se i druge potrebe za misijske aktivnosti prve crkve. Vjernici bi tada prodavali kuće, njive, te novac davali za Božje djelo  Izvještaj nam spominje Barnabu koji je prodao njivu i novac je dao za Božje djelo a sam je postao misionar, propovjednik evanđelja. To znači „pokisnuti“ Svetim Duhom.

U današnje vrijeme je situacija slična. Kada čitamo izvještaj o prvim kršćanima olako prelazimo preko toga, ne misleći da bi to trebalo i nas snaći. Kada bi nas netko pozvao da svu svoju imovinu udružimo možda bi se i složili ali očito bi postojao neki uvjet gdje bi razmjerno udjelu tražili i pravo na upravljanje. Međutim, pokisnuti Svetim Duhom znači da se sa našom imovinom postupa kao što su postupali prvi kršćani. Ako smatramo da je naša imovina samo naša i nismo spremni odreći se je u korist napretka Božjeg djela, tada nemojmo moliti za silu Duha svetoga u Kasnoj kiši, jer nismo spremni „pokisnuti.“

Izvještaj prvih kršćana govori o primjeru Ananije i Safire. Oni su željeli malo profitirati silom Svetog Duha. Željeli su steći ugled, ali ne i „pokisnuti.“ Sebičnost je još uvijek živjela u njima. Blagoslovima Svetog Duha oni su htjeli prigrabiti nešto za sebe. Ako daju novac imat će ugled među vjernicima a opet imat će i neku rezervu za svaki slučaj. To ih je koštalo života.

Možda i kod nas postoji nekakav grijeh koji gajimo a da nismo toga ni svjesni. Sebičnost, ako se pojavljuje čak i u duhovnim stvarima, to je grijeh. Možda nismo ni svjesni koliko smo sebični i u duhovnim stvarima. Naš problem je što ne vidimo potrebe drugih, to je i razlogom našeg ne moljenja za druge.

Pitanje i najmanjeg grijeha, u vremenu kada Bog izlije silu Svetog Duha u Kasnoj kiši je pitanje života i smrti. Pitanje koje bih postavio je: postoji li u meni sebičnost, zavist ili  bilo kakav grijeh? Ako je tako, nemojmo se tada moliti za silu Duha Svetog u Kasnoj kiši, jer nismo spremni „pokisnuti.“

Kada bi ovdje završio, bilo bi to najobeshrabrujuće duhovno razmišljanje koju ste ikad čuli ili čitali. Možda smo za vrijeme čitanja čak došli do zaključka, i to negativnog – ja to ne mogu. Ipak postoji radosna vijest. Bog nema druge ljude kroz koje može završiti svoje djelo osim nas. Bog upravo računa na tebe i mene i želi izliti najslavniju i najuzvišeniju silu u cijelom svemiru, silu Svetog Duha u slici Kasne kiše. Bog želi i pripremiti nas za taj veličanstveni trenutak. On želi u nama dovršiti djelo koje je počeo. Sve što želi je naš pristanak. Ako je Sveti Duh mogao pripremiti jednog polupismenog i neukog ribara Petra, neiskusnog Ivana, umišljenog i arogantnog Savla, onda to može učiniti i sa nama. Sve što Bog želi je da „bacimo te duhovne kišobrane,“ i prepustimo se osvježenju toj najuzvišenijoj sili u svemiru, sili Svetog Duha. Naše molitve zato trebaju biti: „neka nas Bog pripremi za tu veliku kišu, koja će dati osvježenje u ovom sumornom vremenu.“

Molimo Boga da nas pripremi za tu veličanstvenu kišu. Možda je neugodno hodati mokar, ali biti mokar od Svetog Duha je veličanstveno. Ja se neizmjerno radujem tom trenutku kada se ti slavni događaji budu odigravali pred našim očima. Tada ćemo vidjeti rezultate svog rada. Bit će to slavno djelo koje Bog čini preko nas, kojem ćemo mi biti svjedoci. Do tada molimo Boga da nas za to pripremi kako bi bili spremni pokisnuti. Pokisnuti Božji Duhom u Kasnoj kiši, bit će najljepše duhovno osvježenje koje čovjek može doživjeti. Ne trebamo se bojati pokisnuti u kiši Svetog Duha.

autor homilije: ZVONKO PRESEČAN

PODIJELI