MISAO IZ EVANĐELJA DANA
III. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 27. 1. 2019.
TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Neh 8,2-4a.5-6.8-10; Ps 19,8-10.15; 1Kor 12,12-30; Lk 1,1-4; 4,14-21
Prvo čitanje: Neh 8, 2-4a.5-6.8-10
Čitahu iz knjige Božjeg zakona i razlagahu da narod može razumjeti što se čita.
Čitanje Knjige Nehemijine
U one dane: Svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili sposobni razumjeti ga. I na trgu koji je pred Vodenim vratima čitao je knjigu od ranoga jutra do podneva, pred ljudima i ženama i svima koji su mogli razumjeti. Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona.
Književnik Ezra stajaše na drvenu besjedištu koje su podigli za tu zgodu. Otvori knjigu naočigled svemu narodu jer je bio poviše od svega naroda a kad ju je otvorio, sav narod ustade. Tada Ezra blagoslovi Gospodina, Boga velikoga, a sav narod podignutih ruku odgovori: »Amen! Amen!« Potom kleknu i poklone se pred Gospodinom, licem do zemlje.
I čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita.
Potom namjesnik Nehemija, svećenik-književnik Ezra i leviti koji poučavahu narod rekoše svemu narodu: »Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!« Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. I još im reče Nehemija: »Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer radost Gospodnja vaša je jakost.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 19, 8-10.15
Pripjev:
Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život.
Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi;
pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje – neuka uči.
Prava je naredba Gospodnja – srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje.
Neokaljan strah Gospodnji – ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji – svi jednako pravedni.
Riječi ti usta mojih omiljele
i razmišljanje srca moga pred licem tvojim.
Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!
Drugo čitanje: 1Kor 12, 12-30
Vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi.
Rekne li noga: »Nisam ruka, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho: »Nisam oko, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! Ne može oko reći ruci: »Ne trebam te«, ili pak glava nogama: »Ne trebam vas.« Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. A udove koje smatramo nečasnijima okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.
A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.
I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 1, 1-4; 4, 14-21
Danas se ispunilo ovo Pismo.
Početak svetog Evanđelja po Luki
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«
Riječ Gospodnja.
Homilija
Kada čitamo starozavjetne spise zanimljiva su mi izvješća o povratku Židova iz babilonskog sužanjstva. Sedamdeset je godina prošlo od kako su njihovi preci odvedeni u ropstvo u Babilon. Istina, malo ih se vratilo natrag. Međutim, kako god bilo, bilo ih je dovoljno da obnove ono po čemu su kao narod bili prepoznatljivi, a to je da obnove glavni grad Jeruzalem i Hram koji je bio u njemu.
Hram koji je sagradio Salamun, bio je veličanstvena građevina. Imao je oblik kocke, a svaki kamen je bio isklesan s posebnom pažljivošću i preciznošću. Nakon babilonske okupacije, sve je bilo razbacano i razbijeno. Svećenik i književnik Ezra, organizirao je obnovu Hrama, dok je Nehemija bio organizator obnove grada i gradskih zidina. Nakon završetka, svećenik Ezra, pronašao je knjigu Saveza, koju je čitao pred skupom koji su proslavljali obnovu. Bili su to dijelovi iz petoknjižja ili Mojsijevog zakona. Za vrijeme čitanja ove knjige, narod umjesto da se raduje, on je plakao. Kako je moguće da narod plaće kada bi se trebao radovati.
Među nazočnima je bila nekolicina onih koji su vidjeli slavni Salamunov hram, koji su se sjećali te ljepote arhitektonskog zdanja. Hram koji je obnovljen pod vodstvom Ezre bio je tek obična loša kopija onog što je bilo. Bili su to stariji ljudi koji su se sjećali te prijašnje slave koja je iščezla njihovim odlaskom u ropstvo prije sedamdeset godina. Ipak, Bog je slao proroke koji su tješili Božji narod. Bog im je želio ukazati da slavu hrama ne čine njegovi masivni zidovi. Slavu hrama ne čine ukrasi napravljeni od zlata, srebra i dragog kamenja. Slavu hrama čini Božja nazočnost. Upravo zbog toga starozavjetni prorok Hagaj tješio je narod: ‘Buduća slava ovoga hrama bit će veća, nego što je bila prijašnjega, veli Gospod nad vojskama, i na ovom ću mjestu udijeliti mir, govori Gospod nad vojskama.”Hagaj 2,9.(Šarić) Proroci su ukazivali na suštinu veličanstva hrama, a to je osobna nazočnost samog Sina Božjeg koji će posvetiti ovaj hram i donijeti mu posebnu slavu.
Htio bi naše razmišljanje sa drevnog židovskog Hrama skrenuti na nas. Postavio bi pitanje. Što čini neko mjesto svetim? Kada mi kažemo da je nešto sveto, ili posvećeno, to znači da smo nešto namijenili za posebnu namjenu. Mjesto gdje se danas nalazimo je sveto mjesto, jer smo ovu crkvu namijenili da u njoj služimo Bogu. To je svetost koja proizlazi od nas. Mi nešto odvajamo za Boga, i to je svakako dobro. Međutim postoje mjesta koja Bog osobno posvećuje svojom prisutnošću. Ovo mjesto nije sveto samo zbog toga što smo mi to posvetili Bogu, već zato što je On ovdje nazočan svojim Duhom. Isus je rekao: Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima. Mat. 18,20. Nas je ovdje puno više. Kristova nazočnost ovo mjesto čini svetim mjestom. Koliko god da su arhitekti, majstori, umjetnici i ostali koji su gradili ovu crkvu, nastojali ovo mjesto učiniti dostojnim onog što možemo odvojiti za Boga, ovo mjesto je sveto zbog Božje prisutnosti.
Danas mnogi nemaju tu mogućnost da slave Boga u tako velebnim zdanjima kao što je ovo naše. Mjesta njihovog okupljanja su skromna. Nekada to i ne moraju biti nekakve građevine, ali zbog Božje prisutnosti, ta su mjesta jednako sveta kao i ova druga koja su dostojanstveno opremljena.
Isusovi suvremenici su prokockali tu najveću čast svemirskih razmjera. Sam Božji Sin je svojom prisutnošću na poseban način posvećivao mjesta njihovih bogoštovlja. Međutim, oni ga nisu prepoznali, kao onog koga su najavljivali proroci. Oni ga nisu prepoznali kao Spasitelja svijeta, kao svog osobnog Spasitelja i Gospodina. Za njih je On bio Sin Josipov, čak još manje, Sin Marijin, jer su mu kasnije spočitavali da je on dijete bluda. Umjesto da uživaju u nazočnosti samog Božjeg Sina, oni su ga nastojali poniziti. Zašto su to radili? Samo zato da bi oni ostali na visini koju su smatrali za sebe dostojanstvenom. Danas mnogi nastoje druge poniziti upravo zbog toga što nisu u stanju svojim djelima, svojim postupcima ili bilo čime drugim izdignuti se iznad, pa da bi i dalje ostali na nekakvom vrhu, oni druge ponižavaju.
Rekli smo kako svetost nekog mjesta čini osobna Božja prisutnost. Kada bi danas Isus hodao ovom zemljom kao što je to činio prije dvije tisuće godina, vjerujem da bi bili oduševljeni i radosni Njegovim dolaskom. Međutim, tu mogućnost je Isus ostavio nama i danas. On je rekao: A kralj će im odgovoriti: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Mat. 25,40. Ne znam jesmo li svjesni susreta s Kristom u susretu s ljudima u potrebi. Jesmo li svjesni da kada se srećemo s ljudima koji su bolesni, koji su siromašni, koji imaju bilo kakvu drugu potrebu, da je to susret sa samim Isusom Kristom. Ono što sam primijetio kod ljudi koji su svoj život posvetili službi drugima, koji su bili na samoj prvoj liniji bojišnice u ratu sa zlom kao sveta Majka Tereza, ili sveti Damjan koji je na kraju i umro sa gubavcima kojima je služio, kod njih sam primijetio da nisu imali problem s vjerom. Oni su jednostavno u ljudima koji su umirali vidjeli Krista i Njemu su pomogli.
Jesmo li svjesni koliko puta imamo prigodu dodirnuti Krista. Kada god dirnemo ruke čovjeka u potrebi, mi smo dodirnuli Krista.
Želio bi ukazati na još jedan aspekt ove poruke iz današnjeg čitanja Evanđelja. Isus je čitao proročanstvo proroka Izaije po kojem bi drugi trebali prepoznati obećanog Mesiju. Nakon što je pročitao tekst rekao im je: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Ljudi koji su bili tada u nazaretskoj sinagogi kao da su bili blokirani umom, te ništa nisu razumjeli. Tekst iz Izaije su pročitali mnogo puta, ali nikada u Kristu nisu vidjeli ispunjenje tih proročkih riječi. Njihov vid kao da je bio zamagljen. I bio je zamagljen, zamagljen sa njihovim nacionalnim ponosom koji stvorio i određeni scenarij svega onog što se trebalo dogoditi. Njihovo doslovno robovanje vlastitom scenariju im je onemogućilo prepoznati ispunjenje proročanstva.
Dok je Isus bio na ovoj zemlji dao nam je proročanstvo po kojem ćemo prepoznati blizinu Njegovog dolaska. Više nego ikada, danas se ta proročanstva ispunjavaju. Prepoznajemo li mi ta proročanstva, ili smo neosjetljivi na njih kao i Isusovi suvremenici. Isus je kao znakove Njegovog skorog dolaska spominjao ratove, prirodne katastrofe, društvene nemire i ostalo. Kakve nas emocije obuzimaju kada čujemo takve vijesti? Isus je rekao, radujte se jer se približilo vaše izbavljenje. Razlog naše radosti ne treba biti zbog nesreće i katastrofe koja se dogodila, već zbog toga što je naše izbavljenje blizu. A mi? umjesto da se radujemo skorom Kristovom dolasku, mi strahujemo, pogotovo kada se to dogodi blizu nas. A Isus govori da će onima koji nemaju zajednicu s Njim, takvi događaji izazivati strah.
Možda imamo jedan veći problem. Zbog učestalosti takvih događaja oni za nas više i ne predstavljaju nekakav znak ili ispunjenje proročanstva. To je bio i problem Židova iz Nazareta. Oni su poznavali Isusa kao sina Josipovog. Oni su poznavali Njegovu braću i rodbinu. Oni su znali sve detalje iz njegovog života, bar su tako mislili, i zbog tog svog “znanja” propustili su najveću čast, da prihvate Isusa kao Spasitelja i Mesiju, kao onog koga su proroci najavljivali stotinama godina ranije.
Braćo moja, ne pozivam vas da od događaja koji se događaju stvarate senzacije. Neki su toliko išli daleko da su na osnovi nekih događaja izračunavali datume Kristovog dolaska. To je druga krajnost u koju bi nas Sotona htio uvući i ona uvijek donese više štete nego koristi.
Jednom sam prigodom imao priliku sjediti za solom s jednim profesorom teologije. Za stolom je bilo još nekoliko ljudi i jedan od njih je upitao ovog profesora:
“Profesore, što vi mislite o eshatologiji.” (Eshatologija je teološki pravac koji na osnovi Biblije izučava kraj povijesti ovog svijeta i Kristov drugi dolazak. Nekada mi se čini da koliko ima teologa koji se time bave, toliko ima i teorija o tom kraju.) Upravo zbog toga me je zainteresiralo što će odgovoriti ovaj profesor. Međutim on je dao jedan fantastičan odgovor:
“Možda će vas iznenaditi moj stav po tom pitanju, ali iskreno vam kažem da je meni svejedno kako će to biti. Za mene je najvažnije da moj Gospodin Isus dolazi po mene.”
Bio sam malo iznenađen ovim odgovorom, ali sam razmišljajući shvatio suštinu. Ne moram uvijek baš sve razumjeti i u svemu vidjeti znak Kristovog dolaska i ispunjenje bilo kakvog proročanstva, ali se mogu radovati što moj Gospodin dolazi po mene. Isus Krist treba biti središte našeg života. Proročanstva su nam data samo da ga prepoznamo. Isusovi suvremenici su imali problem što na osnovi proročanstva nisu prepoznali Isusa Krista. Prepoznati Krista u našem životu, u životu običnih malih ljudi to je svrha i cilj svake pobožnosti.
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
Bruno Petrušić Lic. Theol.
