“Naše rodoljublje mora biti kršćansko”
Svjedočanstvo branitelja i sudionika akcije “Oluja”
“I naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom…”
— Bl. kardinal Franjo Kuharić, Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991.
U danima ponosa i slave prisjećamo se veličanstvene pobjede hrvatskog naroda, ali i teških početaka. Početak Domovinskog rata bio je bolan, neorganiziran i ispunjen strahom. Hrvatska se 1991. branila s lovačkim puškama i malo oružja, dok su srpski pobunjenici imali na raspolaganju četvrtu vojnu silu Europe – tadašnju JNA.
Ali, hrvatski duh nije klonuo. Uz molitvu, krunicu oko vrata i vjeru u Boga, hrvatski branitelji su stajali uspravno. S vremenom, nakon pada vojarni JNA, hrvatska vojska je ojačala, te je 1995. bila spremna vratiti okupirane dijelove Hrvatske unutar međunarodno priznatih granica.
I upravo tada, u najtežim vremenima, svijetlio je glas Crkve. Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić nije pozivao na mržnju ni osvetu. Njegove riječi, izgovorene 15. kolovoza 1991. na Veliku Gospu u Mariji Bistrici, ostaju temelj kršćanskog domoljublja:
“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovoga…”
Kao branitelj i sudionik akcije Oluja, mogu potvrditi da su mnogi naši postupci bili u skladu s tim riječima – s Evanđeljem.
Živo Evanđelje u oslobođenoj Hrvatskoj
Tijekom oslobođenja Hrvatske Kostajnice, naišli smo na ruševine – srušenu crkvu sv. Ante i porušene hrvatske kuće. Vojska se smjestila u kuće koje su bile čitave. Tada je došao jedan Hrvat i zamolio nas:
“Nemojte, molim vas, ništa uzeti iz ove kuće. To je kuća mog kuma koji je pobjegao u Srbiju.”
Pitao sam ga:
“A gdje je tvoja kuća?”
Pogledao me i pokazao na – hrpu ruševina.
Ovaj čovjek, iako ranjen, nije želio osvetu. Nije želio ni da se dotaknemo kuće onoga koji je možda sudjelovao u rušenju njegove. To je bilo živo Evanđelje. To su bile riječi kardinala Kuharića – pretvorene u djelo.
Hrvatska vojska – štit, a ne osveta
Nakon oslobođenja Dvora na Uni, straža je postavljena ispred pravoslavne crkve kako bi se spriječilo svako moguće nedjelo. Iako su u tom kraju viđeni prizori strave i razaranja – srušene katoličke crkve, zapaljena hrvatska sela – mi smo štitili i čuvali ono što nije bilo naše.
Vjerovali smo da zlo ne smije zaraziti našu dušu. Znali smo: “Tko s vragom tikve sadi – o glavu mu se razbiju.”
Duhovna pobjeda je prava pobjeda
Dok je kardinal Kuharić pozivao na mir, opraštanje i kršćansku pravdu, neki predstavnici SPC-a poput episkopa Nikagore raspirivali su mržnju. No, vrijeme je pokazalo tko je bio glas istine, a tko glas tame.
Na Domovinski rat mnogi su pokušali baciti ljagu. Htjeli su od žrtve napraviti agresora, a od obrambene i pobjedničke akcije “Oluja” – zločinački poduhvat. No, istina je pobijedila. Generali su oslobođeni, a Oluja je ostala zapisana kao najčišća vojno-redarstvena operacija u novijoj europskoj povijesti – uzor kojeg proučavaju i u Pentagonu.
Na kraju – neka se zna:
Generali i branitelji nisu samo oslobađali teritorij. Oni su branili čovječnost, vjeru, Evanđelje.
Zato nas njihova žrtva obvezuje na poštenje, domoljublje bez mržnje i vječno sjećanje.
Neka Hrvatska živi vječno!
Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!
Bog i Hrvati!
Svjedočanstvo hrvatskog branitelja i sudionika akcije “Oluja”
Podaci poznati uredništvu portala Put, Istina i Život
