Objavljujemo čuvenu propovijed zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića izrečenu na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Ova propovijed nazvana je kasnije jasnom porukom Evanđelja u teškim i burnim ratnim vremenima, izrečena prije svega hrvatskim katolicima koji su tada branili svoju domovinu od agresije.
Dragi hodočasnici!
Koliko danas vjernika moli diljem naše domovine u svim našim crkvama, u svim velikim i malim svetištima u čast Majke Božje: ovdje u Mariji Bistrici, na Trsatu, u Sinju, na Širokom Brijegu, u Međugorju, Kondžilu, Olovu. Nažalost, u svetištu Majke Božje u Aljmašu danas ne mole, rastjerani su.
Koliko danas ima hodočasnika u Molvama, u Biškupcu, u Stenjevcu, po svim našim svetištima. Svi su okupljeni oko Božjeg oltara i svi nose u srcu jednu želju, jednu nakanu ijednu molitvu da se rasvijetli obzorje naše domovine koje je zamračeno nasiljem, mržnjom. Molimo za mir!
Mir znači mnogo toga. Mir najprije znači unutarnja povezanost u vjeri, nadi i ljubavi čovjeka s Bogom. To je mir duše očišćene od zla. To je mir srca ispunjenog ljubavlju, opraštanjem, pomirenjem. Mir znači slobodu za svakog čovjeka, za svaki narod, da ljudi i narodi u slobodi budu prijatelji, suradnici, jedan drugome pomoć, nikada prijetnja, nikad izvor straha.
Mir znači pravednost: biti pravedan u sebi, biti pravedan prema drugome. Mir znači sigurnost.
Za taj mir, koji u sebi sadrži sve vrijednosti čovjeka i života i suživota s drugima, mi danas molimo po zagovoru Kraljice mira od Spasitelja našega Isusa Krista, Sina Božjega.
Naša razmišljanja usredotočit ćemo na prvo čitanje iz knjige Otkrivenja i na Evanđelje, premda nam drugo čitanje iz Poslanice Korinćanima tumači veliku istinu, koja je istina i Marijina uznesenja: to je istina uskrsnuća, istina vječnog života, da čovjek dušom i tijelom ima svoju vječnu egzistenciju u Bogu, u svjetlu, u radosti.
Marija je uskrsnula. Nakon Isusa Krista ona je prvi plod Otkupljenja kao Uskrsnula jer je dušom i tijelom preobražena za tu puninu slavnog života u Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetom.
Bog ne priča priče nego otkriva stvarnost Božju i odraze Božje u stvorenome. Isto tako otkriva i ponore zla i Zloga, što se također odrazuje u stvorenome, u životu, u povijesti. Čuli smo Evanđelje: Nazaretska Djevica, skromna i ponizna, tiha i uronjena u Boga koji u njoj živi, u Boga koji se u njoj utjelovio kao Riječ da se rodi kao dijete, kao čovjek, dolazi u posjet Zahariji i Elizabeti. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i pozdravlja: “Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?… Blažena ti što povjerava da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1, 42, 43, 45). Tako Bog otkriva Mariju kao čisto, bezgrešno stvorenje, ispunjeno ljepotom duše i dobrotom srca. Duh je Sveti otkriva kao blagoslovljenu među svim ženama jer je sama blagoslovljena darom i blagoslovom koji nosi pod svojim srcem u djevičanskom krilu. Taj je plod Isus Krist, utjelovljena Riječ, Bog koji je čovjekom postao. On je po riječima Zaharijinim “Mlado Sunce s visine” (Lk 1,78) jer je svjetlost svijeta, svjetlost istine i ljubavi, svjetlost milosrđa i opraštanja, svjetlost mira.
Stoga i na Mariju primjenjujemo s punim pravom veliki znak na nebu: “Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda” (Otk 12,1). To Sunce koje je obasjava je Isus Krist kojemu je ona majka i učenica, prva vjernica i prvi savršeni plod Otkupljenja jer je bila otkupljena već u svom početku, u svom začeću milosti puna, sačuvana od baštine grijeha.
Marija je, dakle, stvorenje u kojem je Bog ostvario svu ljepotu, čistoću, svjetlost stvorenoga bića koje je ispunjeno Bogom, zato ispunjeno svetošću i ljubavlju.
Marija u svojoj pjesmi zahvalnici izražava opet svu istinu odnosa stvorenja prema svome Stvoritelju. Ona priznaje da je sve dar Božji: njezino postojanje, njezina svetost, njezina vjera, blažena je jer je vjerovala; njezino neoskvrnjeno djevičanstvo u majčinstvu, njezino čudesno Bogomajčinstvo. Zato ona pjeva: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1,46-48).
Danas, na ovaj blagdan njezina uznesenja na nebo dušom i tijelom, ispunja se proročka riječ: nazivamo je blaženom. “Zdravo, milosti puna!” (Lk 1,28). Ali ona zna kao stvorena zahvaljivati i priznavati: “Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo!” (Lk 1,49). Ona priznaje da je dar Božji sve što jest i što ima; i sluša. Poslušnost Bogu je konačno ostvarenje stvorenja u sličnosti sa samim Bogom. Poslušnost je dar samoga sebe Bogu da bi Bog mogao biti dar čovjeku sa svojim životom, svojom ljepotom i konačno svojom vječnom radošću. Poslušnošću sve što je stvoreno trebalo je ostati dobro. To je poruka Evanđelja.
Svaki bi se čovjek morao odnositi prema Bogu poput Marije: zahvalan, poslušan, darivajući se Bogu jer se Bog dariva čovjeku.
Ako se toliko zla, patnji i umiranja razvilo u stvorenome, onda je uzrok tome ne Bog, koji je Ljubav, nego svjesno odbacivanje Boga od strane stvorenja. Zlo izvire iz neposlušnosti stvorenoga Stvoritelja. To je neposlušnost Istini i Ljubavi. Grijeh je u svim svojim izrazima i oblicima neposlušnost, razaranje. Shvatimo već jednom da bi svijet posve drugačije izgledao, da bi se ljudski život i povijest sasvim drugačije odvijali da ljudi prihvate svojom slobodom, svojim razumom i svojom savješću Božji plan sa sobom, Božju volju, izraženu u Deset Božjih zapovijedi, sažetih u onoj jednoj: Ljubi Boga svoga i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe (usp. Lk 10,27). Tko je taj bližnji? To je svaki čovjek bez obzira na rasu, naciju, vjeru, kulturu.
U prvom čitanju sveta knjiga Otkrivenja otkriva nam izvor zla, otkriva nam jedno drugo stvorenje koje stoji protiv Žene i njezina Djeteta. To je Zmaj, ognjeni Zmaj koji plamti, možemo kazati, crnim sjajem. On je svim svojim bićem protivnik Božji, zato je svim svojim bićem protiv čovjeka, svakog čovjeka rođenog od žene! On je protiv života, protiv svega stvorenoga!
U istoj glavi Otkrivenja, iz koje je uzet današnji tekst, piše: “I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bi im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija, imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi” (Otk 12,7).
I ta glava završava: “I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo” (Otk 12,17).
To nije priča! To je stvarnost. U povijesti, nakon što je čovjek uskratio svoju vjeru i povjerenje Bogu, postoji rat na zemlji. Rat protiv Istine i ljubavi, rat protiv pravednosti i mira. Rat protiv Boga i čovjeka!
Nije Sotona bio stvoren zao! Bio je stvoren kao jedan od najljepših duhova, kao Svjetlonoša, ali grijeh gaje izobličio u duha mržnje! Mržnja je njegov život! Laž je njegova metoda! Uništenje čovjeka je njegov cilj. Zato stoji pred Ženom da čim porodi Dijete da ga proždere. On je ubojica jer mrzi. Zato želi razoriti sve što je Bog lijepo i uzvišeno smislio i stvorio. On je ubojica, čovjekoubojica, kaže Isus.
Možemo li razumjeti sve zlo ljudske povijesti bez utjecaja toga duha mržnje? Može li se samo ljudskom psihologijom i ljudskom zloćom razumjeti sva razaranja, sva uništavanja, sve pokolje izvršene nad ljudima, koji su u ovom našem stoljeću dosegli vrhunce brojem i okrutnošću? A baš u ovom našem stoljeću Sotona je proširio svoju najveću laž da ga nema. Tu je laž pokušao ubaciti u Crkvu. A možemo li razumjeti bez njega sva ta uporna nastojanja baš u našem stoljeću da se izbriše svaka misao o Bogu iz srdaca ljudi, da se uništi svaki spomen na Isusa Krista, da se Crkva, trajni i živi svjedok Isusa Krista i vjesnica Evanđelja i Otkupljenja, neopozivo ušutka i konačno uništi? Crkva nam je također predočena u knjizi Otkrivenja kao Žena koja u bolovima rađa dijete koje Sotona hoće da proždre. Zašto tolika mržnja na sve što je Božje? Zašto tolika mržnja protiv čovjeka?
U nacističkom logoru u Poljskoj za vrijeme rata salezijanac Kovalski kao robijaš imao je u džepu krunicu. Ta mu je krunica ispala iz džepa pred jednim višim stražarom. Kad je taj vidio krunicu na podu, zapovjedio je Kovalskom da je zgazi nogama. Svećenik je krunicu podigao i pobožno poljubio. Zato je bio udaran čizmama tako dugo dok nije na mjestu ostao mrtav. Možemo li tu mržnju razumjeti samo ljudskom zloćom?
Biskup Sloskans u Sovjetskom Savezu proveo je niz godina u Staljinovim zatvorima, mučen na razne načine. Jednom su mu u samicu pustili 50 gladnih štakora da ga pojedu živoga. On se molio, i štakori ga nisu ni dirnuli! Zar je protumačiva tolika okrutnost i svi načini koje su ljudi izmislili u ovomu našem stoljeću da muče ljude: da ih muče tjelesno, da ih muče duhovno, da im gaze srce i savjest, da unište u njima svako dostojanstvo? Je li ta dubina mržnje protumačiva samo ljudskom psihologijom, samo ljudskom zloćom? A kolika su mnoštva i milijuni prošli kroz takva iskustva i uništenja? I Dalj sa svojim pokoljem, i Sarvaš, i Struga, i Lovinac i tolika mjesta danas! S kolikom se mržnjom napadaju mirna naseljena mjesta zato što u njima žive Hrvati, Mađari. Zašto se gađaju crkve? I onda nakon što su se povukli branitelji i pobjeglo pučanstvo, zašto se one miniraju i pale? Zar možemo onda nijekati Sotonu kad je on čovjekoubojica od početka, od Abelova ubojstva po Kainu, pa sve do naših dana?
Što je sve čovjek izmislio i kolike kapitale uložio, i u ovomu našem stoljeću, u pakleni instrumentarij masovnog ubijanja. Koliki je novac, zarađen žuljavim rukama radnika, utrošen u te tenkove, avione, rakete i bombe da bi se što uspješnije i što masovnije moglo rušiti i ubijati ljude? Zašto je čovjek tako protiv čovjeka? Zašto se uvijek izmišljaju ideologije mržnje? Zašto se uvijek planiraju otimačine i osvajanje tuđih prostora? Zašto su huškači na mržnju tako ustrajni i vesele se ratu? Svaki rasizam, imperijalizam, šovinizam uvijek su izazivali i izazivaju ratove. A da bi se pridobilo ljude za klanje, najprije ih se truje mržnjom, lažima i opija bijesom, a onda se ubacuju parole: Sravnit ćemo sve sa zemljom! Ili: Zaklat ćemo počevši od onoga što je samo jednu kilu teško!
Zar ne vidimo u svemu tome Zmaja? Htjeti rat, ubijati, rušiti, razarati domove miroljubivog stanovništva koje nikoga ne ugrožava i želi sa svakim živjeti u miru, to nije samo ljudska zloća, to je satanizam! Zmaj je na djelu. I takvom smo satanizmu izloženi danas!
To nije samo zemaljska borba; to je duhovna borba između dobra i zla. To nije samo borba protiv čovjeka ili naroda, to je borba protiv samoga Boga. Zmaj vodi tu borbu, onaj koji želi proždrijeti Dijete: Zmaj smrti! Ali spomenimo ovdje da taj Zmaj smrti djeluje i skriveno, djeluje sasvim tiho, djeluje i u našemu hrvatskom narodu. Statistika kaže da je samo u dvadeset godina pobijeno u Hrvatskoj 842 tisuće nerođenih. Kako Zmaj čeka da proždre, da ubije!
U sjeni tog Zmaja je svaki grešnik, jer Zmaj je otac grijeha.
Zato naše opredjeljenje za Boga, za Isusa Krista, uz Mariju i s Marijom mora biti izraženo našim obraćenjem od svakoga grijeha, našim unutarnjim oslobođenjem od mraka i djela tame da iziđemo na svjetlo Božje.
Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete!
Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!
To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!
Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!
Stoga, braćo i sestre, iskrenim srcem i skrušenom dušom pokajmo se za sve svoje grijehe koje ćemo nabrojiti sada u posebnoj molitvi Bezgrešnom Srcu Marijinu. Budimo skrušeni, budimo Božji! Pobjeda pripada Bogu i onima koji su Božji. Zmaj uvijek gubi rat. Čini se da dobiva koju bitku. Može dobiti bitku u pojedinoj savjesti kad zarobi čovjeka, kad ga zlom okuje, i psovkom, i mržnjom, i bludnošću i nevjernošću, ali on ipak uvijek gubi rat.
Zato, braćo i sestre, povjerit ćemo se Bezgrešnom Srcu Majke Božje. Ona, na nebo uznesena, živa dušom i tijelom, živi s nama, u Bogu nas gleda, u Bogu nas voli, u Bogu gleda sve naše nevolje. Ona zna najbolje sve naše nevolje. Skrušenim srcem povjerimo sebe, svoju obitelj, svoj narod, svoju domovinu njezinoj zaštiti i njezinu zagovoru da moli s nama i za nas Spasitelja! Zmaj se boji Djevice, Zmaj se boji Bogomajke. On je ponižen njezinom poniznošću: on je poražen i njezinom poslušnošću. Mi ćemo, ponizni i poslušni poput Marije, nadahnuti njezinim duhom, njezinom dušom i srcem pobijediti Zmaja u sebi i oko sebe. Ona je neodjeljiva od Isusa Krista, svoga Sina, i zato vodi k njemu da budemo dionici njegova Otkupljenja i s njima pobjednici nad svakim zlom i Zlim! Amen!
Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991. godine
Preuzeto: Bitno.net
