Otkako sam prije nepune dvije godine na poticaj urednika rimokatoličkog portala “Put istina i život”, univ.spec.prof. Zorana Sučića počeo pisati mjesečne kolumne u kojima sam motrio našu političku i društvenu zbilju, nisam mogao niti pretpostaviti u koju ću se nepoznatu avanturu upustiti.
Na odluku da mi se javi potakla ga je moja ostavka i izlazak iz članstva u HDZ-u zbog najave ratifikacije Istanbulske konvencije.
Govorio mi je “piši o čemu god hoćeš, ali neka naglasak bude na politici i društvenim događanjima”
Iako sam oduvijek imao afiniteta prema pisanju, jer sam kao dijete jako puno čitao crtane romane i sportske časopise, zbog neiskustva i izostanka stručnih kompetencija za novinarstvo, priznajem da sam u početku pomalo i stidljivo svoja razmišljanja dijelio na svojemu facebook profilu, razmišljajući da ne otplovim u preuzetnost, a to je vrlo opasno područje.
Nakon što su završili prosvjedi u Zagrebu i Splitu protiv te nesretne konvencije koje su vlasti zajedno s predsjednicom i medijima ignorirali, a crkveni pastiri se u strahu od kritika ovih spomenutih odmakli od stada, počelo je prikupljanje potpisa potpisa za raspisivanje narodnih referenduma za odbacivanje Istanbulske konvencije i promjenu izbornog zakonodavstva.
Taj združeni otpor me je potaknuo na pisanje i tako je krenulo. Kolumne su objavljivane na spomenutom portalu, ali ih je gotovo redovito prenosio i portal Narod.hr.
Novinarstvo kao profesiju inače iznimno cijenim, jer znam koliko je to mukotrpan posao.
Kroz svoje djelovanje u politici upoznao sam jako puno novinara i znam kroz što prolaze i što sve moraju trpjeti da bi sačuvali posao i egzistenciju obitelji.
Usprkos svemu tome, na žalost, samo na prste jedne ruke mogu nabrojiti one do kojih držim i koji su profesionalno znali izvještavati o onome o čemu smo razgovarali. Tako sam polazeći od svoga vlastitog iskustva i promatrajući našu društvenu zbilju uvijek bez ustručavanja isticao da su hrvatski mediji okupatorski i neprijateljski jer psihološki uništavaju narod i djeluju poput karcinoma.
Pisao sam o važnim političkim i društvenim događanjima. U tome mi je od velike pomoći bilo stečeno iskustvo u 15- godišnjem djelovanju u županijskoj politici. Tu sam upoznao kako se donose političke odluke, razumijevati pozadinu odluka i kako velika stranka funkcionira.
To je okruženje u kojemu “svi sve znaju” ali će se samo oni rijetki usuditi iznijeti stav i usprotiviti se nekim odlukama. One se u pravilu donose u užem krugu na predsjedništvu, koje zasjeda prije županijskoga odbora i onda se kao gotova stvar servira članovima koji poput poslušnih “ministranata” podignu ruke i nakon kratkih “litanija” sastanak službeno završi.
E tada po hodnicima slijedi nastavak u manjim grupicama. Da bi “olakšali dušu” kad već ne mogu javno pred svima – bijeli labudovi mijenjaju perje i postaju nakratko crni, ali samo dok uđu u svoje automobile. Tada se opet događa onaj famozni preobražaj “promjene perja” čijom se analizom i istraživanjem još uvijek bavi onaj glasoviti podaktovni znanstvenik osebujna stila i analitičar HDZ-a Rober Kopal. Tko više njega spominje?
Da se ne bi narušila stranačka “kohezija i koherentnost” (namjerno se služim Plenkovićevim meta jezikom) tada, iako”sotto voce” ili ispod glasa prevladava onaj tipični uhljebnički riječnik:
“jesi čuja onoga?”, “ma nemoš’ mi tako govorit”, “došlo mi je da mu rečem”, “di se on javlja”…
Posebno je na mene deprimirajuće djelovao stav kolega u stilu: “Roko dragi, ti si ki’ fratar, predivno te je slušat i slažem se sa svime što govoriš, ali ti to ne prolazi. Budi oprezan dragi, pijevci ne mogu stalno kukurikati, nekada oni i u loncu završe”!
Prije bacanja u lonac i ne zbog toga straha – sam sam se odmaknuo. Niti sam mijenjao perje niti sam dopuštao da me prepariraju.
Upravo i iz toga razloga pisao sam bez ustezanja. Možda sam bio i preoštar? Vjerojatno jesam. Možda sam djelovao i hazarderski? Možda. Jesam li bio tvrdoglav? – To jesam, priznajem.
Ono što je pouzdano znam da moje kolumne na facebooku, neki političari i dužnosnici rado, a mnogi knedlom u grlu redovno čitaju. To su mi prigodom naših susreta otvoreno rekli…
Završio je prvi krug predsjedničkih izbora. Od same najave kandidature podržavao sam Miroslava Škoru jer je nagovještavao da bi mogao pokrenuti pozitivne promjene ako za to dobije priliku.
Žao mi je što nije prošao u drugi krug, bio je vrlo blizu, ali je svojom pojavom i porukama umnogome razbistrio mulj hrvatske politike.
Sada se vidjelo tko je postojećim stanjem zadovoljan. To su glasači dvaju tabora čiji su kandidati ušli u drugi krug. Njihovi glavni slogani kampanje zapravo razotkrivaju sve. Ona koja nam je prije pet godina nudila program “Zajedno za bolju Hrvatsku” sada nas nakon svih nedostataka, uvreda, nesamostalnosti i iznevjerenih očekivanja uvjerava da “Hrvatska zna” i onaj koji je hrvatskom narodu 2011. kukurikao o “Planu 21” -pokazalo se da je njihov plan bio zapravo samo jedan – još više podijeliti Hrvatsku na krilatici “MI ili ONI” i sada nakon svega viđenoga nudi program “(NE)NORMALNO s karakterom”!
To su programi koji nam i dalje propisuju loš život po načelu nepravde i izigravanje volje birača, ukradenih referenduma, nepotizma, rodijaštva, sluganstva i nadasve njihove “svetosti” podobništva.
Pišem ovaj tekst uoči drugoga kruga izbora samo iz razloga jer mi već tjednima mnogi, pa i neki bliski prijatelji do kojih mi je stalo, pune sve komunikacijske kanale porukama, statusima, člancima u kojima mi se prijeti, plaši i ucjenjuje propašću Hrvatske ako pobjedi Milanović.
Šalju mi neke dvosmislene poruke u stilu kako “Jude pravednima sude”, kako nismo dovoljno “domoljubni” ako ne podržimo Kolindu Grabar Kitarović, kako smo idioti, ozdravitelji ljevice i slične bedastoće. Plaše nas Pilselom, Jovanovićem, Stazićem i Fredom Matićem.
Ja im odgovaram Plenkovićem i njegovim vijencem sa Sutjeske, Jelenom Veljačom, Hrgom i Božinovićem i ne mogu naći razliku.
Uživajmo u čarima demokracije. Ja ću iskoristiti svoje biračko pravo i neću zaokružiti ovo dvoje kandidata – jer to ne zaslužuju.
Stoga ću ovaj tekst završiti mišlju jednoga od rijetkih Božjih svećenika kojega ova vlast nije uspjela ušutkati – fra Marija Knezovića:
“Ono što zapišemo ostaje kao spomenik jednog vremena u kojemu su, uglavnom, pravednici šutjeli, dok su oni drugi bili glasni i uzimali plijen iz usta tih ušutkanih. Šutnju smatram izdajom, a nikako zlatom”!
Hrvatska će naša i dalje živjeti bez obzira na preostali talog komunističkog sustava koji diktira našom stvarnošću, na umotvorine “podaktovnih znanstvenika i ustavnih stručnjaka” koji bi i dalje da mogu – locirali, identificirali, pritvarali i transferirali!!!
Roko Antić,
za portal PUT-ISTINA-ŽIVOT
