Na početku stvori Bog muško i žensko. U početku bijahu kao muško i žensko, a sada su jedno u Bogu. Nikako dvoje – već jedno. Kako i zašto jedno? Odgovor je jednostavan jer je Bog sam jednostavan, realan, normalan, zdrav i na kraju jasan i istinit. Sjetim se Isusovih riječi da je ovaj život prolazan. U njemu smo samo putnici. Ako smo putnici, onda nam je vjera slaba, a ako li smo dodali i neizostavili samo u toga je čovjeka vjera jaka, Bog jak, Bog pouzdanja, Bog nade, Bog spasenja. Tome čovjeku Bog nije kocka, već nada tj život nebeski u srcu njegovom. Ako je Bog dao da se muško i žensko spoje, žive, stvaraju potomstvo, onda kad su njih dvoje pred Bogom postali jedno a čovjek i žena to svojom privolom kazali ”da”, zašto onda toliki nagoni u čovjeku ili ženi da njih dvoje nisu zajedno? Da li je to od Boga? Naravno da nije. Zašto onda pate? Zato što nisu zajedno. Da su zajedno razgovarali bi, ljubili bi,….Obadvoje pate i pod skrivenom slikom normalnosti žive u ovom svijetu relativizma, a u biti propadaju jer Bog daje da su skupa i da su jedno i samo jedno, jer je to za čovjeka zdravo, normalno, što će reći da Bog želi i čovjeka zdrava a ne da pati. Čovjek (žena) okrene leđa, samosažaljava se, ne vjeruje da je samo putnik, ne vjeruje da je Bog riječ, prepušta se čovjek nagonima, blještavilu ovog svijeta koji je prolazan i prihvaća savjete ovog svijeta koji daje nemir, razdor, neraspoloženje. Sve to nije od Boga. To je vražje – zbrka, nered, komplikacija, sve u biti što je suprotno od Boga. Ali, Bog je borac. On se bori, neda se. Tko si ti da mi radiš zbrku, nered. Ja se nedam, nećeš mi ti lažac pred prste da ja zaslužim kraljevstvo nebesko kada napustim ovo mjesto putovanja. Tako Bog razmišlja i to je njegova logika u ruhu čovjeka (žene).
Pa valja nam s tom logikom i računati – pouzdati se i vjerovati! Vjerujemo da je Bog ljubav, zašto onda ne ljubimo? Muž (žena) mi je dobar kada imam čedo, kad imam sina, kćer, – zar tako razmišljati! Kad mi sve ide – onda je Bog ljubav! Zar tako? A kad mi ne ide muža se stidim, nemam potomstva, drugi imaju, oni su nešto! Zar tako? Ja sam faca, imam sina, kćer,…sl. Ooooo….bezumni, od Boga daleko. Ooooo….bezumni robovi ovog svijeta, kneza lašca i zla. Od Boga trgovca napravište pa čak od pustog robovanja ovim svijetom srcu svom spoznaju nedadoste da spozna bit i istinu. Najveće spasenje je kada se riječ Božja utjelovi u srce čovjeka kao shvaćanje i kada utjelovljena riječ postaje obraćenje!
Radi ovoga je Isus Krist umro za Boga a time i za čovjeka poradi spasenja! Što znači: Kada se Božje riječ utjelovi u srce čovjeka? To znači da je čovjek shvatio sebe, svoju malenost pred Bogom. Svoju grešnost pred Bogom i čovjekom – svojim bližnjim. On tada žarom u svom srcu postaje nemiran za obraćenje. Čezne tolikim žarom za ljepotom drugačijeg života, da mu srce jednostavno gori, gori i gori za Božju riječ. Tada čovjek i tijelom postaje vidljiva slika obraćena čovjeka drugom čovjeku. Čim se Božja riječ utjelovi, čovjek postaje utjelovljeni Božji stvor. Vidite da Bog ne krije svoje riječi, već ih daje da ih i vidimo u drugima a ne samo osjetimo. Ljepota! (
Marko Musić
