Jednom prilikom posjetio sam kuću jednog profesora teologije. Kuću je napravio na jednom zagorskom brijegu, ogradio ju je drvenom ogradom, a ulazna vrata imaju drveni slavoluk sa drvenom pločom na kojoj nešto piše hebrejskim alfabetom. Pitao sam ga: „što to piše iznad ovih vrata?“, a on je odgovorio:, „tu piše MARANATA“ a, to znači Gospodin dolazi“.
Zatim mi je održao kratko predavanje iz Hebrejskog jezika gdje mi je objašnjavao kako ta riječ može biti višeznačica. Značenje ovisi o naglasku sloga koji istakneš. „Konkretno,“ rekao je on, „kod mene znači „GOSPODIN JE TU.“ „MARANATA“ može značiti Gospodin dolazi, Gospodin je došao i Gospodin je tu.“
Prvi kršćani su imali na misli sve tri varijante. Stručnjaci kažu, da je ovaj pozdrav nastao u Palestini, vjerojatno u prvoj apostolskoj crkvi u Jeruzalemu, nakon Isusovog uznesenja. Aramejski jezik je bio govorni jezik Palestine, sa kojim se i naš Spasitelj vjerojatno služio. Pozdrav Maranatha se proširio u helenističku kulturu, gdje se koristio u svom aramejskom ne promijenjenom obliku. Kao dokaz toga imamo pismo apostola Pavla napisano grčki, i na samom kraju upućuje ovaj pozdrav crkvi u Korintu. U sred grčkog teksta upotrebljava aramejski pozdrav, još ga dopisuje svojom rukom. ( l. Korinćanima 16, 22)
Ovaj pozdrav MARANATA – Gospodin dolazi, u stvari sadrži najosnovnije elemente samog kršćanstva
Osim ponovnog Isusovog dolaska on nama govori o jednoj važnoj činjenici, da je On naš Gospodin ili Gospodar našeg života. A ako je On naš Gospodin, a mi ga prihvaćamo kao Gospodina, onda ovaj odnos otkriva našu poziciju, a to je poziciju sluge. Sluge, koji je spreman u svako doba za povratak svoga Gospodara.
Kršćanski pisac i novinar Morris L. Venden u svojoj knjizi „Evo dolazim,.. bio ti spreman ili ne“ piše priču o jednom najneurednijem dječaku u cijeloj školi. Na njegovoj klupi uvijek je bilo razbacanih knjiga, bilježnica i olovaka. Jednoga dana u školu je navratio nadzornik i najavio natjecanje. Rekao je učenicima da će se vratiti, jednoga dana, ne najavljujući vrijeme svog dolaska. Kad se bude vratio, pregledat će klupe, i učenik čija klupa bude najljepša i najuređenija dobit će nagradu. Dječak čija je klupa bila najneuredenija, smjesta se je zainteresirao, priželjkujući nagradu. Nakon što je nadzornik otišao, dječak je slavodobitno izjavio: „Potrudit ću se da dobijem nagradu!“
Ostali učenici počeli su se smijati, rugajući mu se: „Pa ti nemaš nikakve šanse! Kako bi baš ti mogao uspjeti da ti klupa bude najljepša u cijeloj školi!?“
„Sređivat ću klupu svakog petka poslijepodne!“ – odlučio je dječak. Onda će ona biti čista početkom svakog tjedna i ja ću sigurno dobiti nagradu!“
„Da, a što ako nadzornik bude došao u srijedu?“- upitao ga je jedan učenik.
Dječak je razmišljao nekoliko trenutaka. „Onda ću ja sređivati svoju klupu svakog jutra!“ – izjavio je odlučno.
„Što će se desiti ako nadzornik bude došao da pregleda klupe negdje pred kraj nastave, upravo u trenutku prije nego što ćemo poći kući?“ – njegovi vršnjaci nisu prestajali sa zapitkivanjem.
Dječak se je zamislio, znajući dobro kako brzo kod njega nastaje nered.
Napokon je odlučno izjavio: „Moja klupa bit će uvijek uredna, tako da neće biti važno kada će nadzornik doći. Uvijek ću biti spreman za njegov dolazak!“.
Poanta priče je, da postoji nešto što je znatno važnije od same pripreme za Kristov dolazak. Mnogo je značajnije da budemo spremni. Ustvari, ne postoji nešto takvo kao što je samo pripremanje. Onaj tko se samo priprema, ustvari nije spreman. A mi smo pozvani da budemo spremni i da ostanemo spremni! Prispodobu o deset djevica Isus završava riječima: „Bdijete, jer ne znate ni dana ni časa!“ Biti spreman i ostati spreman – to nas može sučeliti sa stvarnim izazovom!
Zvonko Presečan
