Pitanje:
Jučer sam na poslu raspravljao s kolegom vezano za vjerske ratove i on mi je rekao da u Bibliji točnije u Starome Zavjetu piše o svetom ratu. Koliko tu ima istine i ako je u kojem djelu Biblije piše?
Odgovor:
Poštovani, puno Vam hvala na Vašem pitanju, i mislim da je dobro da se odgovori na takvo pitanju. U Starom Zavjetu, posebno u knjigama Jošue, Sudaca, Samuela i još neke druge, pronaći ćemo izvješća o tzv. Heremu, ili kletom uništenju, gdje Bog traži od Izraelaca da uništi čak i životinje. Čitajući takva izvješća izdvojeno, a ne imajući u nekom predznanju osnovni Božji princip djelovanja, moglo bi se doći do zaključka da Bog potiče etničko čišćenje i genocid. Dali je to tako pokušat ću objasniti iz biblijske perspektive.
Ponekad čitajući bibliju prelazimo olako preko nekih događaja, i ne primjećujemo velike poruke koje nam pisac nadahnut Svetim Duhom želi poručiti. Pročitamo to kao neku vijest iz novina. Npr. u novinama pročitamo kako je tajfun na Filipinima razarao i rušio kuće i napravio ogromnu štetu u milijardama dolara, i kako je poginulo nekoliko stotina ljudi. To je vrlo ozbiljna vijest koju nakon čitanja smo prihvatili isključivo tako kako je napisana, kao informaciju, bez da se pitamo, kako su prošli određeni ljudi, kako su prošle obitelji, jesu li tu stradala djeca i kako bi se ja osjećao da sam proživio takvu nevolju, te bi nam se mogla nametnuti masa drugih pitanja.
U bibliji nalazimo slična izvješća. Ona su vrlo kratka i sažeta, i da bi smo iz takvih izvješća dobili priču, trebamo prvo postavljati pitanja. Zatim trebamo temeljito istraživati, jer odgovore na ta pitanja ćemo možda pronaći negdje drugdje, na nekom drugom mjestu u Bibliji. Ono što je važno, trebamo se pokušati u svojoj mašti identificirati sa akterima biblijskog opisa da bi na kraju pronašli i poruku koja je za nas važna. Mi kao ljudi možemo si predstaviti kako se osjećao ovaj ili onaj glavni ili sporedni biblijski lik, jer se radi o čovjeku koji je živio u određenom povijesnom razdoblju, pod određenim kulturnopolitičkim i povijesnim utjecajem. Jedini koga u potpunosti ne bi bili u stanju razumjeti je Isus Krist, jer pored toga što je On bio čovjek, on je Bog, a mi nismo u stanju Boga razumjeti više nego što nam se otkrio. Isusa Krista možemo djelomično razumjeti u njegovoj ljudskoj naravi, ali i tu smo ograničeni, jer on je jedini čovjek koji je živio na ovom svijetu a nije počinio nikakav grijeh.
Najbolji primjer Božjeg djelovanja je izvješće iz Knjige izlaska. Da bi dobili ispravan odgovor, trebamo postaviti osnovno elementarno pitanje, Kakav je Bog, i također za događaje koji su opisani i dogodili su se prije tri i pol tisuće godina, kakve veze oni imaju s nama danas? Može li neki običan čovjek koji nema neku teološku naobrazbu razumjeti Božju ljubav, ili će donijeti zaključak kako je Bog Starog zavjeta neki opasan Bog. On uništava čitavo čovječanstvo potopom, on spaljuje gradove Sodomu i Gomoru, On kažnjava Egipćane što ne puštaju Izraela, i još k tome tvrdi da je On otvrdnuo srce faraonu. On naređuje istrebljenje čitavih naroda i tako sve redom. Jesmo li mi, stanovnici ove planete samo igračka u rukama nekih duhovnih sila, ili nam je omogućeno da djelujemo na svoju sudbinu, ako ničim drugim, onda barem slobodom svog izbora.
Nedavno mi je jedan mladić rekao da se on boji Starozavjetnog Boga, jer je on strašan Bog koji samo razara. „Istina je,“ rekao sam mu da je u određenom trenutku Bog morao i uništavati, ali razlog tomu je samo za to što je htio graditi.
Prije nekih petnaest godina bio sam vodio izgradnju jedne crkve u Čakovcu. Bila je to jedna relativno mala zajednica, i sve projekte smo izložili, izložili smo plan izgradnje i sve je bilo nekako uredu dok nismo počeli s radovima. Došli su tada bageri i ogromni strojevi koji su imali zadatak srušiti malu staru crkvicu – običnu međimursku hižu, koja da nije imala natpisa, ničim ne bi izgledala na crkvu i koja bi se očito, da se nije ništa uradilo i sama srušila. Kada su strojevi krenuli s rušenjem, kada su počeli čak i temelje vaditi van, kada je gradilište izgledalo kao da je bomba pala, primijetio sam kako su od mene uglavnom svi vjernici zazirali. Smatrali su me rušiteljem njihove crkve. Na kraju krajeva, ja sam to i bio, ali samo s jednim razlogom da na mjestu stare crkve sagradimo novu. U takvim uvjetima čak i oni najoptimističniji prestali su vjerovati da će ponovno imati svoju crkvu. Trebalo je proći nekoliko mjeseci, dok su iz zemlje izašli temelji, dok su zidovi uzidani, dok je građevina konačno pokrivena, tek tada im se počela vraćati nada da će se posao ipak završiti. Istina zbog ograničenih sredstava, posao je trajao četiri godine, ali nakon četiri godine bilo je svečano otvorenje.
Bojim se da ponekad upravo Boga gledamo u trenutku destrukcije, rušenja ili razaranja. Tada ga smatramo rušiteljem i destruktivcem. Ja vjerujem da upravo zbog toga biblijska povijest je veoma duga. Biblija je pisana u razdoblju od 1600 godina. Samo jedan cjeloviti pregled dat će nam jednu objektivnu sliku o Bogu. Stoga sve destrukcije, razaranja i rušenja koje Biblija spominje, imala su za cilj izgradnju i spašavanje. Bog je imao plan, plan spasenja čovjeka. Taj je plan svakako htio odraditi i učiniti spasenje mogućim svakom čovjeku koji je rođen na ovoj planeti. Sve što se događalo, događalo se s jednim razlogom, da se pripravi mjesto, stvore minimalni uvjeti i provede taj plan spasenja. Kristovim rođenjem, Njegovim životom od 33,5 godina ovdje na zemlji, Njegovom smrću i uskrsnućem, taj je plan i ostvaren. U svijetu u kojem vlada zlo, u kojem je pobuna protiv Boga, sve ovo što se ranije događalo, imalo je za cilj samo pripremu ovog najslavnijeg plana koji je ostvaren kroz Krista.
Možda smatramo da je Bog to mogao i drukčije napraviti. Vjerojatno i je, jer On je Svemogući Bog. Ponekad mi se čini da smo mi veliki „pacifisti“ i mislimo da je sve trebalo biti drukčije. Slažemo se s planom spasenja, ali ne i sa starozavjetnom destrukcijom. To mi sliči na onu češku priču o gradskom poglavarstvu nekog izmišljenog grada koji se zvao Kocorkov (Mačkovac). Gradsko vijeće odlučilo je da će sagraditi novu gradsku vijećnicu. Vijećnica će biti sagrađena na mjestu stare. Međutim, uvjet je bio da se stara vijećnica smije srušiti tek kada se sagradi nova. Mnogi misle da je Bog baš tako trebao raditi. Međutim, kao što u Čakovcu ne bi bilo nove crkve da stara nije bila srušena, također ne bi bilo provedbe plana spasenja da za to nisu postojali uvjeti. Bog si je sam uskratio mogućnost natjerati nas da ga prihvatimo, dajući nama i akceptirajući našu slobodu izbora. Međutim, njegova ljubav koju ima prema nama učinit će sve da nas privuče k sebi. Zbog toga će Bog često koristiti okolnosti u kojima se nalazimo da nam pokaže da je on Bog, koji prvenstveno ljubi, da je on Bog koji je istovremeno pravedan i milostiv.
Pored svih opisa i ciljeva koji Biblija ima, Bibliju doživljavam i kao opis tog velikog Božjeg plana, plana spasenja. Sve što Bog čini je sa svrhom i to sa svrhom da liječi, da spasi i da konačno u svemiru uništi zlo jednom za uvijek.
Proučavajući Bibliju pronaći će te još mnogo dragocjenih bisera, samo ih trebate tražiti. Poruka Biblije od svoje prve stranice pa do kraja je „Bog je ljubav.“ Od prve do zadnje stranice Bog poručuje kako mu je stalo do svakog čovjeka. On ga želi spasiti. On želi sve ljude privući k sebi. Iako možda izgleda kako odabirom Izraelskog naroda Bog ima miljenike, poruka je da je Bog izabrao Izraelce za posebnu zadaću koju su trebali ostvariti, ali spasenje je bilo i ostaje predviđeno za svakog čovjeka i svaki narod.
Pogledajmo malo povijest u nazad. Bog je Abrahama pozvao da se naseli u Kanansku zemlju i obećao mu da će je njegovom potomstvu dati u nasljedstvo. Od Abrahama do dolaska Izraelaca u Egipat prošlo je nekoliko generacija Abrahamovih potomaka. Abraham je imao sinovca Lota čiji su potomci ostali u Kananskoj zemlji. Njegov prvenac Izmael također je ostao u Kananskoj zemlji. Tu su bili čak i pet sinova Abrahamovih od Keture- žene koju je Abraham oženio nakon Sarine smrti. Svi su oni bili tu negdje u Kananskoj zemlji.
Od Izaka tu je bio osim Jakova i Ezav. Njegovi potomci bili su smješteni u Kananu. Međutim moje je pitanje, kako to da samo Jakovljeva obitelj nasljeđuje obećanje koje je Bog dao Abrahamu. Drugo moje pitanje je, kakva bi povijest svijeta izgledala da su svi Abrahamovi potomci mogli živjeti i ostati zajedno? Bog očito nije želio takvo razdvajanje. Povijest ostalih Abrahamovih potomaka pokazuje da su vrlo brzo otišli od Boga i kulturno asimilirali sa ostalim narodima. Neki od njih su možda i zadržali svoj nacionalni identitet, ali on je bio u teškom sukobu sa izabranim Božjim narodom. Kada malo bolje pogledamo koji su narodi nastanjivali Kanan, primijetit ćemo da su autohtoni narodi gotovo izumrli, a umjesto njih su bili Abrahamovi potomci. Kako je moguće da su se toliko izopačili u tako relativno kratkom vremenu.
Promatrajući Jakova i njegovu obitelj, kao da je scenarij isti. Svi problemi koje su drugi imali, imala je i Jakovljeva obitelj. Sve moguće i nemoguće anomalije i moralni kompromisi mogli su se naći u toj obitelji. Kada bih za poseban plan koji je Bog imao s Abrahamovim potomstvom trebao ja izabrati narod, zasigurno to ne bi bila Jakovljeva obitelj. Tu ste mogli naći i silovanja i nasilnih ubojica, incesta, preljuba, bratoubilaca i tko zna kakvih je još problema bilo u toj obitelji. Međutim Bog kao da ne vidi te probleme. On je uporan i baš tu obitelj želi pripremiti za svoj uzvišeni plan, da baš oni takvi kakvi jesu budu nositelji Božje misije, da pokažu svijetu istinu o pravom i živom Bogu.
Na kraju, nisu tu živjeli samo Abrahamovi potomci. Živjeli su tu i drugi narodi. Neki od njih su čak imali i neku određenu spoznaju o Jahvi, živom i pravom Bogu. Život Abrahama, Izaka i Jakova, trebao je biti dodatni poticaj tim narodima da se obrate živom i pravom Bogu. Ti narodi umjesto da traže Boga, oni traže mogućnost da od Njega odu. Zla koja su se činila u Sodomi i Gomori, bila su toliko velika da je Bog morao intervenirati i uništiti te gradove. Bila je to vrlo snažna opomena za ostale narode. Sve to trebalo je rezultirati traženjem živog i pravog Boga. Umjesto toga, oni su se udaljavali sve više i više. Čini mi se da Bogu nije toliko bio problem što su se oni umjesto Bogu, klanjali suncu, mjesecu ili nekim drugim oblicima koje su proglasili božanstvima. Istina to je poniženje za Boga, jer umjesto da se obožava stvoritelj, obožava se stvorenje. Boga je očito najviše smetalo što su ti narodi svoj bogoslužbeni život izopačili do te mjere da je postao ponižavajući za čovjeka, a kao takav nije mogao biti Bogu na slavu. Svojim božanstvima žrtvovali su malu djecu. To je najbolji prikaz kako su prinosili žrtve Molohu, Kananskom bogu. Bio je to kip načinjen od metala koji je imao mogućnost da nekim sustavom loženja vatre mu se užare ruke. Na takvim bogoštovljima skupilo bi se puno ljudi koji su pratili obred žrtvovanja djeteta. Ti ljudi bi pravili toliku larmu i galamu kako se ne bi čuo plač i vriska djeteta kojeg su roditelji živog postavili na užarene Molohove ruke, kako bi spriječili i najmanju trunku ljudskog suosjećanja, dok bi dijete umiralo u teškim mukama od opekotina.
Njihova hramska prostitucija bila je ponižavajuća za čovjeka. Žene su bile degradirane i nisu imale nikakvu društvenu vrijednost. I pored toga Bog tim narodima daje vrijeme u kojem ih poziva da se ostave toga i Njega prihvate kao pravog i jedinog Boga.
Osuditi Boga zbog zahtjeva da se takvi narodi unište i zatru kako bi spriječio zlo i ostvario koliko toliko izdržljive životne uvjete, jednako je kao osuditi kirurga koji će iz tijela odrezati kancerogene organe u želji da sačuva zdrave.
Možda je drugo pitanje, zašto to Bog naređuje izraelcima? Nije li on to mogao riješiti sam? Mogao je sigurno, ali ovakvi ratovi postajali bi dio izraelske povijesti i oni bi ih pamtili da je Bog preko njih uništio te narode zbog opačina koje su činili. To bi samo značilo da će Bog također uništiti i Izraelce krenu li putem tih opačina.
Ima li još nešto što je Bog mogao učiniti? Ono što mi je zanimljivo i značajno kod svih izvješća je dodatno vrijeme milosti. Očito je zlo došlo do te razine gdje se više nije moglo tolerirati, međutim Bog svim tim narodima daje dodatnu milost. Možda to izgleda kako kažnjava Izraelce, ali pogreške Izraelaca Bog koristi da bi dao dodatnu milost za sve okolne narode. Pitanje spasenja i nije toliko problem grijeha koji smo počinili, koliko pogrešnog izbora koji smo napravili. Drevni narodi koji su nestali iz povijesti, sami su izabrali takav završetak. Jednostavno nisu iskoristili vrijeme milosti koji im je Bog dao.
Knjiga izlaska, upravo je knjiga koja govori o spasenju, i to ne samo spasenju Izraelaca nego svih naroda i svih ljudi. Na žalost prigodu za spasenje uvidjelo je vrlo malo ljudi. Bili su to pojedinci za koje bi možda rekli da su neznatna i zanemariva manjina u odnosu na one koji su propali.
U svakom slučaju ova me knjiga dodatno utvrdila da vidim kako je Bog ljubav, kako je Bog Starog zavjeta onaj isti Bog ljubavi koji se kroz Isusa Krista očituje u Novom zavjetu.
Neka Vas dobri Bog blagoslovi i podari Vam milost. Ukoliko Vam se nametnulo neko novo pitanje, slobodno ga postavite.
Zvonko
