Datum: 10.10.2014.
Pitanje:
Poznajem dobre katolike i kojima sve dobro ide od ruke pa kada rade bilo što uspijevaju u životu. Imaju biznise, financijsku sigurnost, nekretnine, dobre brakove i stvarno uz to služe Bogu i potrebitima. Poznajem i one dobre kojima ništa ne ide od ruke i što da krenu kao da nemaju blagoslova. Siromašni su i trpe, loša im je situacija doma i u obitelji, ali usprkos svemu imaju jaku vjeru i vole Boga. Zašto se to događa ako nas Bog voli sve jednako?
Odgovor:
Vjerujem da kao kršćani sigurno imate iskustvo s Bogom. Dogodi se nekada da Bog reagira na jedan dramatičan način, a mi tada to doživljavamo kao veliko iskustvo vjere i molitve. Molili smo da Bog taj problem riješi, i Bog je taj problem riješio. Kako smo s ushićenjem govorili ona Božja obećanja, „…Tko dira u vas, dira u zjenicu oka mojega…“
Kada bi vas pozivao da mi pišete vaša iskustva vjere, tada bi sigurno trebao tisuće araka papira da sprintam sve kako nas je nakon naših molitava, i usrdne i jake vjere Bog uslišao. To su svakako iskustva koja jačaju našu vjeru, i obogaćuju naš život s Bogom.
Međutim dali vas je stvarno Bog uvijek uslišao u vašim molitvama. Dali su vaša iskustva vjere baš uvijek tako pozitivna da imaju tkzv. Hepi end ili kako mi kažemo sretan završetak. Dali vam se dogodilo da nekada izgleda kao da vas Bog ne čuje.
Jednom je u mjestu gdje sam nekad živio bio upućen poziv za gradnju crkve. Moji roditelji, iako bez nekih velikih sredstava odlučili su po tom pitanju surađivati s Bogom. Iako je bila mala penzija, i vrijeme oporavka poslije rata, riješili su to kao suradnju s Bogom. Imaju jedan komad zemlje i riješili su na njemu posaditi 1000 komada stabljika graha. Visoki grah je uvijek bio na cijeni, i plasman nije bio problematičan. Molili su se Bogu i rekli mu: Bože ti znaš naše materijalno stanje. Eto mi ćemo posaditi na ovoj zemlji 1000 kom stabljika graha, a ti to blagoslovi, i mi obećavamo 1000 DEM za gradnju crkve.“ I tata i mama su bili oduševljeni sa tim planom. Tata je na jednoj pilani dobio punu prikolicu okoraka od klada, koje je izrezao u letve za pritku kojom se kolči grah. I tata i mama su vrijedno radili. Grah je niknuo, tata je to okolčio. Ubrzo 1000 kolaca bilo je obavijeno dugačkim stabljikama graha. Izvanredno je cvjetao, a cvjetovi su se formirali u mahune. Tata i mama su bili presretni. Svuda su pričali kako ih Bog blagoslivlja, i kako im je grah stvarno rodan, i kako će jednostavno to dati za gradnju crkve. A onda, dogodilo se nešto neočekivano. Tih dana je temperatura bila toliko velika, da se svih 1000 stabljika graha jednostavno osušilo, prije nego se grah i formirao u većim mahunama. U jesen kad je grah trebalo brati, od silnog graha koji je trebalo prodati, nije bilo oko pola kilograma.
Da vam se tako nešto dogodilo, kako bi se osjećali. Zar se ne bi osjećali kao da ste iznevjereni. Hoćete suradnju s Bogom, a Bog to kao da ne želi. Dali treba dati ili ne treba ono obećanje za gradnju crkve. Takva i druga pitanja, bila su neprestano postavljana. Bilo je tu i raznih savjeta kao: „niste vi krivi što to nije rodilo. Vi ste obećali grah, a njega nema.“ Možda je to bio ispravan savjet, samo što moj tata i mama obećanje koje su dali Bogu smatraju izuzetno važnim. Riješili su tada da će od svoje male penzije, koja je tada bila 1000 kn odvajati svaki mjesec po 200 kn, i tako namiriti to obećanje. U tom procesu dešavalo im se da su im drugi ljudi pomogli i Bog ih je tako vodio da nisu ničim oskudijevali, a ipak su namirili svoje obećanje. Dali je to bilo iskustvo vjere. Lijepo bi bilo sigurno pričati kako ih je Bog blagoslovio, i kako su prodali grah i namirili obećanje, ali stvari su ipak bile drukčije. Zbog čega Bog to dozvoljava. Zašto nije prihvatio takvu suradnju s njima. Dali se s njima poigrava. O ne. Bog prihvaća upravo takvu vjeru. To je sigurno iskustvo vjere. Ostati vjeran Bogu kad sve krene naopako. Ostati vjeran Bogu kad izgleda da te je baš on napustio. Bog nikada nije obećao da će nas uvijek izbaviti iz nevolje, već je obećao da će uvijek biti s nama. To znači da će biti s nama i kad budemo u nevolji. Ako čak i moramo umrijeti, vjera je ustvari povjerenje u njega da će nas on voditi do kraja, i na kraju dovesti k sebi.
Sveti Pavao apostol najljepše je opisao heroje vjere. Koga zovemo herojem. Heroji su ljudi koji su se posebno žrtvovali za neku stvar, koji su pobijedili u nekoj bitci, oni koji nisu žalili sebe da bi uspjeli nešto učiniti za druge. Interesantan mi je taj Pavlov izbor heroja vjere. Čitamo to u Hebrejima poslanici 11. On najprije definira vjeru. 1. Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvari koje ne vidimo.
Poslije toga slijede primjeri ljudi heroja vjere. Prvi primjer je Abel. 4. Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kajin. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan kad Bog zbog njegovih darova dade svjedočanstvo. Po vjeri premda mrtav on još govori.
Interesantna mi je ta vjera. Abel prinosi Bogu onu žrtvu koju Bog zahtjeva. Bog prihvaća njegovu žrtvu, i to izaziva zavist kod njegovog brata. Upravo tu vjere Abel je platio svojim životom. Kako je to moguće. Na samom početku ljudske povijesti, Bog dozvoljava da netko tko mu je doista vjeran izgubi život, samo za to što mu je bio vjeran. Prvi primjer vjere i s ljudskog stanovišta kao da je promašio. Međutim sveti Pavao ga svrstava među heroje vjere. Slijedeći koji je na popisu heroja bio je Henok. 5. Vjerom Henoh prinesen tako da nije vidio smrti; i „više se ne nađe , jer ga Bog bijaše prenio“. Prije naime nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je „ugodio Bogu“.
Zar ovo nije čista suprotnost. Abel je primio svjedočanstvo da je opravdan pred Bogom, Henok je također primio svjedočanstvo da je opravdan pred Bogom. Zbog te vjere Abel je izgubio ovaj zemaljski život, a zbog te iste vjere Henok je prenesen ka Bogu i nikad nije umro, dobio je vječni život. Dali je to ista vjera. Kako je moguće da od iste vjere, rezultati budu različiti. Biblija je potpuno jasna. Govori o istoj vjeri koju su imali i Abel i Henok. Abel zbog vjere umire, Henok zbog te iste vjere dobiva vječni život i nikada ne umire.
Pogledajmo dalje usporedbe. Neću čitati cijelo poglavlje, (to vam predlažem da učinite kod kuće). 11. Vjerom i sama Sara, i to unatoč u poodmakloj dobi postade sposobna da začne, jer je držala vjerom onoga koji joj je obećao. Zato se i rodiše od jednoga jedinog čovjeka i to gotovo mrtva, potomci „tako mnogobrojni kao zvijezde nebeske i kao neizbrojiv pijesak na obali“.
Ovo je stvarno ohrabrujuće. Bog daje Sari dijete u takvoj dobi kada ona više nije po nikakvim prirodnim zakonima mogla začeti i roditi. Nešto nevjerojatno. Sara rađa kada nitko više joj nije davao nikakvu nadu. Možete samo zamisliti to Sarino iščekivanje. Možda će zatrudnjeti. Godine prolaze, a ništa se ne dešava. Svaki mjesec joj se događa ono što se svakoj ženi događa, ali nikako da zatrudni. Mogu si samo zamisliti kako je Sara svakog dana usrdno molila da joj Bog podari dijete koje će biti obećani nasljednik. Kako godine prolaze, u nekom životnom periodu, ti mjesečni ciklusi postaju sve rjeđi, dok jednog dana nisu potpuno prestali. Nema više nikakve nade da bi ikada više mogla roditi. Očito se prestala i moliti, misleći da za to više nema smisla. Puno je godina prošlo dok ju je Bog podsjetio na to obećanje da će ona roditi sina. Probajte se malo staviti u Sarin položaj. Zašto joj to Bog radi. Zašto joj daje dijete onda kada su je svi otpisali da bi mogla postati majka. Zar joj Bog nije mogao dati onda kada je to prirodno mogla začeti. O da, mogao je, ali ovo je trebalo biti dijete vjere. I Sara ga dobiva u svojoj 90 godini. Nešto fantastično. Čitajući Sarin primjer siguran sam da nam to daje snagu da se suočimo sa velikim životnim problemima koji nam život nametne. Bogu nije ništa nemoguće. Bog sve može. Sve što od nas želi je da imamo u njega povjerenje. A onda kao hladan tuš. Šok. Da dokaže istu tu vjeru, od Abrahama se traži da žrtvuje svog sina. Nevjerojatno. Čitajmo to 17. Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je prinio obećanje, kojemu bijaše upravljena riječ: „Po Izaku ćeš imati potomstvo“.
I Sarina i Abrahamova vjera bile su istog autora, a rezultati totalno različiti. Kao da Bog ima neke svoje posebne miljenike, pa će nekog zbog vjere nagraditi, a nekog će zbog te iste vjere pustiti da strada. O ne Bog nije pristran. Čak sto vise u svim ovim primjerima govori se da je Bog prihvatio njihovu vjeru, i da ih je zbog toga opravdao.
Spomenut ćemo još neke primjere. 22. stih. Josip je zbog svoje vjere bio uzdignut na prijestolje samog Faraona, a Mojsije zbog te iste vjere napušta Faraonov prijestol. Kada pogledate malo ovaj popis, vidjet ćete kako on prikazuje suprotne rezultate kod pojedinaca. Pavao navodi tu još neka imena kao: Rahaba bludnica, Samson, David, Samuel, i ostali proroci. Zanimljivo je kako opisuje rezultate njihove vjere. 23. „koji vjerom osvojiše kraljevstva, izvršiše pravdu, postigoše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše žestinu ognja,izbjegoše oštrici mača, ozdraviše od bolesti, bijaše junaci u boju, nagnaše u bijeg tuđe bojne redove.“
Zanimljivo je da Pavao odmah nabraja i drukčiji ishod vjere. „Jedni biše mučeni na kolu, odbijajući oslobođenje da postignu bolje uskrsnuće. Drugi opet okusiše izrugivanje i udarce i povrh toga okove i tamnice. Biše kamenovani, stavljeni na kušnju,pilani, umoreni mačem; išli su tamo – amo u ovčjim kožusima i kozjim kožama, oskudni, nevoljni i zlostavljani – oni kojih svijet ne bješe dostojan! – lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama.“
Nevjerojatna stvar, zar ne? Ista vjera, isti autor vjere, a rezultati različiti. Jedni su po vjeri osvajali kraljevstva, kao npr. Jozua Nunov, David i drugi, drugi su po toj istoj vjeri morali napuštati svoju domovinu, kao npr kršćani reformatori progonjeni u svojim zemljama. Jedni su po vjeri bili izliječeni od teških bolesti, kao Naman od Gube, Kralj Ezekijel, i mnogi koje je Isus izliječio, a drugi su opet po toj istoj vjeri umrli od takvih teških bolesti. Jedni su po toj vjeri zatvorili usta lavovima, kao npr Daniel, a drugi su po toj istoj vjeri bili rastrgani od lavova, kao kršćani u ranom vijeku za vrijeme progonstva od Rimljana.
Ono što je najzanimljivije je 39. „I ti svi, iako i ako su postigli pohvalno svjedočanstvo zahvaljujući vjeri, ne primiše ono što je obećano.“
Što je onda ustvari vjera? Imamo li ikakve koristi od vjere koja nas može dovesti jedino u probleme. Znam da bi svi voljeli pričati o našim iskustvima vjere koji su bili slatki, osvježavajući. Mogli bi takvu vjeru nazvati vjera limunada. Nešto osvježavajuće. Svakako radujemo se rezultatima takve vjere. Ali dali ćemo se radovati i drukčijim rezultatima. Što će nam se dogoditi ako se razbolimo. Molimo se za ozdravljenje, a ništa se ne događa. Što će se dogoditi ako mi moja firma koja bi trebala upravo zbog mog odnosa s Bogom izvanredno funkcionirati, jednostavno krene nizbrdo. Ne posluje pozitivno. Ne može naplatiti svoja potraživanja, ili tko zna kojih sve problema ima. Hoću li i dalje vjerovati. Kada zbog toga što želimo biti vjerni Bogu izgubimo posao, tada se može dogoditi da nam Bog otvori vrata i nađemo novi posao još bolji nego ovaj prethodni. Ali što ako se to ne dogodi. Vrijedi li vjerovati kada stvari krenu naopako. Vrijedi li vjerovati kada u braku dođu problemi, i gledamo kako nam se život raspada. Vrijedi li vjerovati kada nam se ruše naši snovi.
Nedavno sam bio sa jednim mojim prijateljem. Prije nekoliko mjeseci poginuo mu je sin star svega 14 godina. Odjednom su nestali svi životni sni. Sve što je radio, radio je za svog sina, jer je želio da mu olakša život. Sada više ničega nema. Sve što je radio postali je bezvrijedno. Pitao sam ga kako se nosi s tim. Odgovorio je, „Jedino nam Bog daje snagu. Inače ne znam kako bi to podnio“. Zašto on može još vjerovati Bogu, a sve je izgubio zašto je vrijedilo živjeti.
Sveti Pavao daje odgovor na to pitanje. 39 „I ti svi, iako su postigli pohvalno svjedočanstvo zahvaljujući vjeri, ne primiše ono što je obećano, jer je Bog nešto bolje predvidio za nas: da bez nas ne postignu savršenstvo.“
Na osnovi ovog, možda bi vjeru mogli i drukčije definirati. VJERA JE POVJERENJE U BOGA Može nam se dogoditi da nam stvari krenu nizbrdo, ali ostajem vjeran Bogu. Može mi se dogoditi da zbog vjere budem progonjen, ali ostajem vjeran Bogu. Može mi se dogoditi da mi firma krene nizbrdo, ali ja ostajem vjeran Bogu. Može mi se dogoditi i da se razbolim, može se dogoditi da nikad više ne ozdravim. Ne znam zašto mi se to događa, ali ostajem vjeran Bogu. Vjera je jednostavno POVJERENJE. Ne možemo sve objasniti što nam se i zašto nam se sve ovo događa, ali na osnovi Božjeg obećanja možemo mu vjerovati. Bog je za nas priredio nešto bolje, nešto ljepše. Mogu nas ljudi smatrati gubitnicima, ali s Bogom smo dobitnici. On je jamstvo onoga što je obećao.
Netko je slikovito prikazao naš odnos s Bogom u obliku povezanosti s užima. Jedno uže može biti naše zdravlje, drugo uže može biti naša djeca, treće naš posao, četvrto, naša supruga itd. Međutim sva ta uža su od konoplje, samo postoji jedno jedino čelično uže, a to je naša ljubav prema Bogu. Za koje ćemo se uže držati. Đavo može sjeći ovu užad od konoplje, samo ne može presjeći ono čelično uže ljubavi. Ako je naša vjera vezana na naše zdravlje, tada ukoliko zdravlje nestane past ćemo i odvojiti se od Boga. Ukoliko smo vezani vjerom zbog posla isto će nam se dogoditi. Jedini siguran način povezanosti s Bogom, je čvrsto držati se za čelično uže ljubavi. Tada nećemo pasti, taman da đavo poreže sva ostala uža. Pavao je također primijetio „tko će nas rastaviti od ljubavi Božje?“
Na kraju bi ispričao jedan događaj koji pokazuje najbolje povjerenje koje proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Jedan je čovjek ležao bolestan u krevetu u bolnici. Došla mu je u posjet njegova kćerka i primijetila da pored kreveta ima stolicu. „Što će ti ova stolica?“ pitala ga je „tu ionako nitko drugi osim mene ne dolazi. „To mi je stolica za Isusa“, odgovorio je otac. „Isus sjedi ovdje kad tebe nema i ja s njim razgovaram.“ Ova mlada žena nije ništa htjela reći svom umirućem ocu. Nakon završetka posjete otišla je svojoj kući. Nedugo zatim telefonom su je obavijestili da joj je umro otac. Brzo je otišla u bolnicu, a medicinsko osoblje objašnjavalo joj je kako su našli oca nasmijanog i mrtvog. Ono što je bilo najčudnije, obadvije ruke bile su ispružene prema stolici. Ovaj čovjek svoje ruke povjerio je Isusu Kristu. Predao mu je sve. Svoj život završio je sa punim povjerenjem u svog Gospodina. To je vjera iz ljubavi.
Možda nam se ponekad čini da nam se svijet raspada. Ne očajavajmo. Nije to kraj. Bog za nas ima nešto bolje. Može nam se dogoditi da ne razumijemo zašto Bog dozvoljava takve probleme. Iako ne razumijemo, imajmo povjerenja, Jer Bog vidi kraj našeg puta. Ono što Bog želi je da budemo s Njim. Jedna duhovna spisateljica napisala je jednu rečenicu koja se meni jako sviđa. „Kada bi vidjeli kraj svog puta, sigurno bi išli tim putem koji nas Bog vodi bez obzira na probleme i nevolje kroz koje moramo prolaziti, upravo bi išli tim putem.“ Ako bi se dogodilo da čak upadnemo u nevolju svojom krivnjom, Bog bi nas i tada oslobađao i izbavljao, kako je izbavio Davida. Može se oko nas svijet rušiti, ali neka naše povjerenje u Boga nikad ne prestane. Jednom u vječnosti kada nam Bog bude mogao pokazati naš život gledan s Njegove točke gledanja, shvatit ćemo da su tkzv. Nevolje koje smo gledali ustvari bila ogromna milost.
Neka vas dobri Bog blagoslovi!
Zvonko
