Sjetila se da ništa nije njezino i da joj je Bog sve dao
Rijetki su oni koji od svih svojih primanja daju desetinu Bogu – Crkvi. A još rijeđi su oni koji Crkvi novac daju bez trunke napasti u srcu, jer kao što znamo: što će Crkvi ona je sva u zlatu, zar ne? Ok, to je njihov izbor. Ali nije ovdje priča o tome, tko koliko ima i tko koliko daje niti ovim svjedočanstvom želimo reći ljudima – da nešto moraju dati, nego je ovo priča o vlastitom, unutarnjem susretu sa Živim Bogom i odnosu jedne žene Ane prema Njemu.
Ovo svjedočanstvo Ana je dala za book.hr, ne onima kojima se na spomen novca i crkve nakostriješi srce (iako i njima bi moglo biti na korist) već onima kojima na srcu leži ta starozavjetna – desetina. Oni će svakako znati zašto je ovo svjedočanstvo, ne Ani, nego Bogu na slavu.
Ana nema nikakvih osobnih primanja i ona i njezina obitelj žive samo od muževljeve plaće, koja je jako mala. Već su u debelom minusu na računu. Ana ponekad dobije nešto džeparca od jedne dobre osobe ili ponekad koju kunu od muža. Prije otprilike dva mjeseca dobila je 200 kuna, i tada je odlučila da će svaki tjedan davati Bogu desetinu od novca koji u tom trenutku ima. „E”, kaže ona, „tako sam Mu obećala u crkvi, sklopila sam s Njim savez; kad god budem imala novaca, svakog ću Mu tjedna dati desetinu”. Nekad mu je davala za crkvu, ali u skrovitosti, ponekad za misije, ponekad za lemuzinu, ponekad za siromašne. Nije cjepidlačila, uvijek je zaokružila na malo više ako se slučajno broj nije podudarao s deset posto. Ispočetka je to išlo stvarno dobro, pa je Ana jednom prilikom za „džeparac” odjednom dobila 600 kuna. Naravno, nastavila je svaki tjedan odvajati desetinu. Međutim, kako su tjedni prolazili, svota koju je imala drastično se smanjila tako da je Ana jedne nedjelje ostala bez kune. Na putu prema crkvi u sebi je zamrmljala: „Eto, Bože, sve Ti dajem, a Ti ništa…” Tad je shvatila što je pomislila i pokajala se je. Sjetila se je svih rasipanja iz mladosti i dana kad je imala novaca. I onda je bila osjetljiva na siromahe, ali nije davala za Crkvu i trošila je na mnoge gluposti. Sjetila se da ništa nije njezino i da joj je Bog sve dao. Pa što mu onda ima prigovarati? Jer, koliko ju je puta samo izvukao iz bijede… Zašutjela je, jer je znala da nema pravo uputiti mu nijednu prijekornu misao.
A onda je u utorak njezin muž dobio poruku: „Dođi, šef ti je ostavio novac”. „Što??? Zašto???” „Tek tako, 5 000 kn…” Da napišem riječima: pet tisuća kuna. „Tek tako, bez razloga???”
Tada je ispričala mužu svoje iskustvo s desetinom, ali je odlučila da ga neće tjerati na to jer još nije za to spreman. Bitno je da ona zna kako: opet će dobiti neku kunu i dat će desetinu. Jer njezin poslodavac je najbolji poslodavac na svijetu i uvijek vraća stostruko.
Izvor: Dnevno.hr
