Sretoh u šetnji šumom starca na kamenu
s puno bora na licu
pa mi ispriča staru priču
o vojvodi jednom i njegovim vitezovima
prije no što je okvačio nepoznatog zmaja
na svojim grudima
i pleme svoje zavio u crno
glasnici su njegovi išli posvuda
i vrbov vijenac u znak vojne nosili
trublje im se orile po gorama
i vlastela vješala zastave na gradove svoje
trčali su kmetovi oboružani lukovima i sjekirama
uz poklike veselja i pjesmu
i nimalo im nije bilo teško
tko zna po koji put ponovno juriti tako
Bijaše to sve davno, davno
ali starcu vrijeme
izbrisalo godine pa stoljeća i stoljeća mu prođoše
pred očima kao dan od jučer
te iznenada se svega sjetio kao da se vratio upravo
iz lova skupa s njima
i još osluškuje dok sjedi nepomično na kamenu
korake vojvodine na dvoru
između Vrbasa i Plive
i čuje kako mu se smiju vodopadi
a buka i šumovi ore se po dolinama
Već je i snijeg duboki zapao posvuda
a ljudi umotani u topla krzna hodaju po šumama
i traže po snijegu tragove kuna
zbog visoke cijene njezine kože
i noć se već spustila a starcu se s kamena ne ide
kao da u nj je uklesan
Nela Stipančić Radonić
