9. NEDJELJA KROZ GODINU

 

29. svibnja 2016.

Ps 117, 1. 2.

2. Gal 1, 1-2. 6-10

   Lk 7, 1-10

 

Tuđinci među nama

Za prvo čitanje imamo danas dio Salomonove molitve prilikom otvorenja hrama. Graditelj monoteističkog svetišta predviđa u svojoj molitvi da će u hram dolaziti i pripadnici drugih naroda sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama. Moli da Bog usliša i tuđince kako bi i poganski narodi upoznali njegovo Ime.

U evanđelju Isus ozdravlja satnikova slugu. Molitelj i bolesnik bili su stranci; dovela ih u židovsku zemlju rimska okupatorska vlast. Židovi svejedno mole Isusa neka usliša molbu satnika: “Dostojan je da mu to učiniš, jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio!” Isus hvali satnikovu vjeru i uslišava njegovu molbu.
Tako nas prvo čitanje i evanđelje potiču da slavimo današnju misu misleći na tuđince među nama. Neki su od njih u prolazu a neki stalno s nama žive. Ljudi drugog naroda a naše vjere. Ili čak drugog naroda i druge vjere, a stalno s nama i među nama. Ili istog naroda a druge ili nikakve vjere. Ova nas liturgija uči da kod Boga ima mjesta i za tuđince. Ima li za njih mjesta u našim župama i srcima?

 

Usliši sve što te zaište tuđinac (1 Kr 8, 41-43 )

Salomon je podigao hram u prvim godinama svoga kraljevanja, a gradnja je trajala sedam godina. Tirski vladar Hiram poslao mu je gradu iz libanonskih šuma a i zanatlije. Kako mu nije mogao platiti, morao mu je za uzvrat ustupiti dio svoga državnog područja. Glava osma Prve o kraljevima sadrži opis prijenosa kovčega saveza iz šatorskog svetišta u novosagrađeni hram, kraljev blagoslov narodu prilikom otvorenja hrama, kraljevu molitvu za vlastitu dinastiju, za njegov narod i strance koji budu dolazili u hram te konačno posvetu hrama. Naš današnji odlomak sadrži molitvu za strance.

Ova molitva dopunjena je deuteronomističkom građom nakon povratka iz sužanjstva. U tom vremenu Izraelci su već imali povijesno iskustvo susreta s ljudima drugih vjera a da ostanu pri obdržavanju svoje te dolaženja u Jeruzalem stranaca koji su primjećivali da Bog Svevišnji djeluje u svom savezničkom narodu. Zato su posljednji redaktori stavili Salomonu u usta molitvu za strance. Za “stranac” stoji u hebrejskom izvorniku nekar što označuje pripadnika tuđeg naroda koji je u prolazu, dok riječ ger označuje stranca koji stalno ili privremeno živi u Izraelu. Tuđinac dolazi “iz daleke zemlje radi imena Božjeg, jer je čuo za veliko ime njegovo” (r. 42). Božja ” ispružena mišica” je snažno djelovanje Božje u prilog njegovu narodu kroz povijest. Ovo pretpostavlja da su Izraelci svoju povijest doživljavali i pripovijedali kao niz Božjih intervenata ili pripuštenja.

Salomon moli Boga da usliši molitvu tuđinca, ne da tuđinac prihvati židovsku religiju i eventualno narodnost. Kad tako doživi uslišanje svoje molitve, stranac će se “bojati Boga kao narod njegov Izrael” (r. 43). “Bojati se Boga” je starozavjetni izraz za pobožnost. To je strah poštovanja koji uključuje vjeru da Bog ljude voli i da im želi dobro.

Ova starozavjetna molitva kao čitanje u našoj misi je slika Isusove univerzalnosti iz današnjeg evanđelja. Ako su starozavjetni vjernici opažali da postoje tuđinci sa svojim potrebama te molili Boga da ih uslišava, još više trebamo mi sljedbenici Isusa sveopćeg Spasitelja.

 

Neki vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo (Gal 1, 1-2. 6-10)

Ovo je početak poslanice Galaćanima. Povijesni čitaoci bili su kršćani poganskog porijekla. Među njih su zašli misionari Židovi koji su ustvrdili da za spasenje nije dovoljna novozavjetna vjera i krštenost na Isusa nego da je nužno obrezanje kao znak uključivanja u saveznički narod Božji. Pavao se borio protiv nametanja obrezanja kršćanima koji nisu Židovi, jer bi to silno odvraćalo zainteresirane pogane.

U ovoj poslanici Apostol dokazuje dostatnost krsne vjere i napada krive učitelje koji iskrivljuju evanđelje.

U pozdravu ističe Pavao da nije apostol “od ljudi ni po nekom čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu”. Time najavljuje oštar ton. Za razliku od samozvanih učitelja, koje šalju ljudi i koji nastupaju po ljudskim željama, Pavla je pozvao i poslao Bog te stoji iza njegova učenja i disciplinskih odredbi. “Galacija” je područje u Maloj Aziji, oko današnje Ankare u Turskoj.

Dok u drugim svojim poslanicama Pavao nakon pozdrava zahvaljuje Bogu za vjeru naslovnika, u ovoj izostavlja zahvalu jer je vjera povijesnih naslovnika poljuljana. Odmah izražava čuđenje što Galaćani počinju prelaziti na neko drugo evanđelje koje uostalom ne postoji. “Evanđelje Kristovo” znači evanđelje kojemu je Krist raspeti i uskrsli glavni sadržaj, ali i evanđelje koje od Krista potječe, koje se ne smije iskrivljivati: Pavao izopćava i sebe ako bi iskrivljivao evanđelje koje su vjernici “primili”.

To znači kod evangelizacije prihvatili, na nj pristali i sada unutarnjim osjećajem vjere znaju bitni sadržaj, makar i ne znali sve teološki precizno iskazati. Dok lažni učitelji tražeći obrezanje krštenih Galaćana vide mogućnost ugađanja Židovima domovine i dijaspore, Pavao nastoji ugađati Bogu. To mu donosi predbacivanje Židova da je loš rodoljub, ali on ne odustaje.

U ovom čitanju imamo važnost evanđelja kao primljenog sadržaja vjere koji se ne može mijenjati prema ljudskom nahođenju. Imamo ovdje i službu apostola kao poziva Božjeg. Valjanost apostolskog učenja i upravljanja u zajednici krštenih ne dolazi odatle što bi zajednica glasanjem prihvatila predstojnike nego što su oni od Boga pozvani i poslani.

 

Voli naš narod (Lk 7, 1-10)

Ovaj događaj donose još dva evanđelja (Mt 8, 5-13; Iv 4, 46-53). Prema Matejevoj i Ivanovoj verziji događaja rimski časnik osobno dolazi k Isusu te moli da mu ozdravi bolesna slugu. U sve tri verzije Isus to čini samom riječju iz daleka, ne dotičući bolesnika i ne ulazeći u kuću poganina. Njegova riječ pohvale vjeri tuđinca ima moć ozdravljati bolesne. U Lukinoj verziji naglasak je na vjeri tuđinca koji uopće ne dolazi osobno k Isusu, nego šalje dvije delegacije.

Prema Luki, bolesni sluga je na umoru, a vrlo je drag satniku. Entimos znači cijenjen i častan na temelju određenih djela. Satnik je morao u toku vođenja vojnog garnizona u Kafarnaumu doći u prijateljski kontakt s vjerom domaćeg stanovništva, prihvatio je tu vjeru, ali se nije dao obrezati. On je poslao Isusu “židovske starješine” da zamole ozdravljenje njegova sluge. To su bili vjerski starješine u dogovoru s kojima je satnik svojim troškom dao podići sinagogu u Kafarnaurnu.

Slanjem delegacije satnik izražava vjeru u Isusa, ali ne dolazi osobno da Isusu uštedi kršenje židovskih propisa, jer bi kontaktom s “nečistim” poganima Isus prekršio propise o ritualnoj čistoći. Još bi se više Isus “onečistio” ako bi ušao u pogansku kuću. Isus pažljivo sluša delegate satnika: “Dostojan je da mu to učiniš, jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio!” Kafarnaum je u galilejskam razdoblju bio središte Isusova djelovanja. Očito da su i lokalni vjerski funkcionari sa simpatijom gledali Isusov pokret.

Ova pohvala strancu koji voli Židove za Luku je važna, jer se njegova povijesna zajednica sastoji od obraćenih pogana spremnih na crkveno zajedništvo s obraćenim Zidovima. “Isus se uputi s njima” znači Isusovu spremnost da pomogne satnikovu sluzi te da ude u satnikov dom. Satnik je bio svjestan da se onog časa nije mogla otkloniti razdvojenost između Rimljana i Židova, ali Isus svojom spremnošću da ude u njegovu kuću ne priznaje tu razdvojenost.

Satnik šalje Isusu novu poruku nazivajući ga “Gospodine”. U tom nazivu prisutna je njegova vjera. Satnik je čuo da Isus izgoni đavle iz opsjednutih, ozdravlja bolesne, vraća u život umrle. Iz vojničkog iskustva zna da zapovijed nadležnog može biti izvršena. Isus je za njega nadležni koji iz daljine može narediti zlim silama, što su prouzročile bolest njegova sluge, i one će se morati povući. Isus hvali njegovu vjeru, kakvu nije našao ni u Izraelu, i ozdravlja mu slugu. Vjera je ovdje osobni oslon na Isusa, povjerenje koje je izraz nade i radosnog iščekivanja.

Ozdravljenjem strančeva sluge Isus je svoje povijesne slušatelje pozvao na susretljivost prema strancima – makar bili i činovnici okupatorske vlasti.

I stranci su sposobni za iskrenu ljubav prema ljudima te za humano pomaganje, kao što je ovaj satnik iz najboljih namjera izgradio židovsku bogomolju u gradu svoga službovanja a onda Proroka iz Nazareta molio za ozdravljenje običnog sluge. Isus je ovim potaknuo na otkrivanje dobrote Božje na svima koji osjećaju i postupaju kao Bog koji je izvor dobrote, makar i ne bili svjesni da odražavaju dobrotu Božju.
Ima li u našem vjerničkom srcu i u našim kršćanskim “strukturama” prostora za uočavanje i uvažavanje ove urođene dobrote tuđinaca?

prof. dr. don Mato Zovkić

PODIJELI