7. USKRSNA NEDJELJA

8. svibnja 2016.

1.Dj 7, 55-60

Ps 97 (96), 1 i 2b. 6 i 7c. 9

2. Otk 22, 12-14. 16-17. 20.

Iv 17, 20-26

 

UVOD

Današnja sedma uskrsna nedjelja, zadnja je u nizu koje smo zvali uskrsnim ili vazmenim nedjeljama. Isus svojim učenicima ostavlja zadnju preporuku i uputu: da svi budu jedno. Isus nije napisao niti jednu knjigu, nije otkrio nikakav zakon koji bi unaprijedio znanost, nije otkrio novi kontinent niti utemeljio školu. Ipak, utemeljio je nešto veliko – svoju Crkvu, zajedništvo vjernika i učenika kojima će on ostati središte i snaga jedinstva za koje je i sam molio: – Oče molim te da svi budu jedno. Braćo i sestre, priznajmo svoje grijehe kako bi mogli dostojno proslaviti sveta misna otajstva naše vjere.

 

HOMIMLIJA

Možda smo već čuli priču od dva brata, koji su skupa živjeli?!. Mlađi je bio oženjen i imao djecu, a stariji je živio neoženjen i sam. Oba su radili zajedno, orali i sijali zajedno. Dođe vrijeme žetve i braća sabraše snopove i podijeliše u dva jednaka plasta. Tada se spusti noć i braća pođoše spavati. Svaki leže pored svojih snopova. Stariji brat ne mogaše usnuti nego razmišljaše u svom srcu: «Moj brat ima obitelj, a ja sam sâm i nemam djece, a ipak sam uzeo jednak broj snopova kao on. To nije pravo.» Ustane i tiho prenese od svojih snopova s snoplju svoga brata. Tada leže i mirno zaspa.

Iste noći, nešto kasnije, probudi se i mlađi brat. Pomisli na starijeg brata što mu nije dalo mira: «Brat moj je sam i nema djece. Tko će se brinuti za nj pod njegove stare dane?» Ustane, uzme od svojih snopova i prenese ih bratovim snopovima. Tada leže i mirno zaspa. Kada se razdanilo braća se probudiše i začudiše primijetivši da su im plastovi sa snopljem jednako veliki kao i sinoć. Ipak ne rekoše ništa jedan drugome. Sljedeće noći obojica su čekala dok drugi ne zaspe. Tada se tiho digoše i svaki uze komad snopova i ponese ih plastu svoga brata. Nasred puta susretoše jedan drugoga i spoznaše koliko je drugi dobar i pažljiv prema njemu. Spustiše snopove i zagrliše se u bratskoj ljubavi.

Život na zemlji zamišljen je kao zajedništvo. Ono je način opstanka biljaka, životinja i ljudi. Sva živa bića dolaze iz zajedništva i u njemu se razvijaju i ostvaruju. Svaki od nas došao je na svijet iz zajedništva i ljubavi oca i majke. Za sve što smo do sada naučili, dugujemo zahvalnost drugima: čitati, pisati, govoriti, hodati, moliti. Samoće je ubitačna i čovjek je teško podnosi. Kad čovjeka hoće najstrože kazniti, stave ga u samicu. Izoliran od drugih, čovjek najteže trpi. U samoći ljudi izgube svaki smisao života. Jedan pjesnik to lijepo reče: – Čovjek nije otok!

Jedinstvo i trajnost našega međusobnog zajedništva nije u tome da svi budemo isti i isto mislimo. Kršćansko jedinstvo je u različitosti. To je nama ljudima teže shvatiti jer ponekad dolazi do tragičnih nesporazuma i unutar Crkve. Zar nije takav jedan nesporazum i opasnost jedinstva Kristove Crkve i sve ovo što se događa kod nas u Hercegovini. Sve te svađe, razdori i neslaganja najviše štete vjernicima. Čovjek se upita kako govoriti o jedinstvu i zajedništvu kad ga niti unutar same Crkve nema. Zato vas pozivam da na poseban način danas kao vjernici molimo za jedinstvo i mir u Crkvi u ovoj našoj biskupiji. Teško će do toga doći međusobnim optuživanjem, predbacivanjem i napadanjem, a još manje nadolijevanjem ulja na vatru.

Mi najčešće onoga tko drugačije od nas razmišlja smatramo svojim protivnikom. Na kraju ga odbacujemo i ne želimo s takvima ništa imati. Naše obiteljsko zajedništvo trpi ako otac ne dopušta da se u kući razmišlja od onoga kako on misli. Nastaju svađe pa dolazi i do rastave. Djeca bježe od roditelja jer se ne razumiju. Niti u našem narodu nema jedinstva. Postalo je nekako normalno da sve koji nisu iz naše stranke, grada, općine ili pokrajine treba napasti i smatrati građaninom drugoga reda. To je žalosno i ne može nas voditi dobru i napretku.

U Kaliforniji raste posebna vrsta drveta sekvoje. Stabla su im visoka i do 100 metara, kao tornjevi zagrebačke katedrale. Jer su tako visoka, stradavaju pri jakim burama, vjetar ih jednostavno iščupa. Da bi se sačuvala, stabla su se vezala u zajednice. Svoje žile međusobno spletu tako čvrsto da im nikakvi vjetrovi više ništa ne mogu. Sekvoje zato nikada ne rastu samo kao stabla, nego uvijek nekoliko njih zajedno jer samo tako mogu opstati. I ne samo da opstaju nego žive najduže od svih stabala. Postoje zajednice sekvoja stare čak i do 4000 godina.

Isus je znao da će kršćani biti jaki ako budu zajedno i ako budu njegovali jedinstvo. Nikakvi progoni ni revolucije, neće ih iskorijeniti ako se prožmu i isprepletu korijenima Kristove ljubavi i zajedništva. Isus u današnjem Evanđelju prije svoje muke i smrti moli da svi budemo jedno. Znao je da će biti teško ostvariti jedinstvo u ljudskoj različitosti narodâ, kulturâ i mentalitetâ. Savršeno jedinstvo u različitosti moguće je jedino u Božjem jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga.

Dragi vjernici, sve vas pozivam da zajedno molimo i koliko možemo doprinosimo jedinstvu i zajedništvu u našoj domovini, Crkvi, općini, gradu i obitelji.

fra Mate Tadić, OFM

 

PODIJELI