Piše: Petar Horvatić

Krajem veljače 1972. doneseni su ustavni amandmani tadašnje SR Hrvatske; te Lijepa naša postaje i službeno hrvatskom himnom. Pjesma je napisana davne 1835., a kao neslužbena hrvatska himna Lijepa naša je spomenuta još  davne 1891. godine.

 

U desetom broju književnog lista „Danica“ iz 1835. godine jedan od istaknutijih pjesnika ilirskog preporoda Antun Mihanović objavio je pjesmu “Horvatska domovina”. Dvanaest godina kasnije, 1848. godine, jedan kadet graničarske pješačke pukovnije broj 10 u Glini po imenu Josip Runjanin uglazbio je četiri kitice i postao autorom jedne od najpopularnijih tadašnjih popijevki.

Prvi zapis izvornog napjeva notama je zabilježio 1861. godine pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger koji je ujedno priredio i skladbu za muški četveropjev što je godinu dana kasnije objavljeno u „Sbirci različitih četveropjevah mužkoga zbora“ Narodnoga zemaljskoga glazbenoga zavoda u Zagrebu.

Popijevka se pod nazivom „Lijepa naša domovino“ prvi put spominje tek 1864. godine, a krajem stoljeća taj je naslov u potpunosti zamijenio originalni naziv pjesme Antuna Mihanovića „Horvatska domovina“.

Tijekom 19. stoljeća „Lijepa naša“ pjevala se u svečanim prilikama kao jedna od mnogih narodnih himni, a prvi je put kao hrvatska himna izvedena prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu 1891. godine.

Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Hrvatskom saboru s inicijativom da se „Lijepa naša“ ozakoni kao državna himna. Iako ta inicijativa nije postigla uspjeh, „Lijepa naša“ je postala neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata.

Tijekom 19. stoljeća “Lijepa naša” se pjevala u svečanim nacionalnim prilikama kao i razne druge popjevke. Bila je u početku samo jedna od mnogih narodnih himna, koje je zapisao F.K. Kuhač 1889. godine (Bože živi, Još Hrvatska ni propala, Mi smo, braćo ilirskog itd.).

Kad je Hrvatska 29.10. 1918. stekla (kratkotrajnu) nezavisnost od Austro-Ugarske, Hrvatski Sabor je pjevao “Lijepu našu”. Također se neslužbeno pjevala između dva svjetska rata.

Za vrijeme 2. svjetskog rata bila je službena himna Nezavisne države Hrvatske, ali se izvodila i na područjima Hrvatske pod kontrolom partizana, kao npr. na zasjedanju ZAVNOH-a 1943. u Otočcu.  Poslije rata nije ugušena, nego se u svečanim prilikama svirala odmah nakon jugoslavenske himne.

Prvi put u povijesti je službeno proglašena državnom himnom u prvom ustavnom amandmanu (točka 4.), na prestupni dan veljače 1972. godine. U točki je pisalo da je “Himna Socijalističke Republike Hrvatske (…) Lijepa naša domovino”, što je kasnije uneseno u Ustav SR Hrvatske 1974. godine.

Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine navodi da “Lijepa naša domovino” ima status i funkciju hrvatske državne himne, a Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske navodi njezin službeni tekst i notni zapis, koji su time postali obavezni.

 

Himna Republike Hrvatske

Himna Republike Hrvatske je “Lijepa naša domovino” u skladu s odredbama Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske i lenti Predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine br. 55/90). Zakon je propisao da su stihovi himne sljedeći:

“Lijepa naša domovino, 
Oj junačka zemljo mila, 
Stare slave djedovino, 
da bi vazda sretna bila!

Mila, kano si nam slavna, 
Mila si nam ti jedina. 
Mila, kuda si nam ravna, 
Mila, kuda si planina!

Teci Dravo, Savo teci, 
Nit’ ti Dunav silu gubi, 
Sinje more svijetu reci, 
Da svoj narod Hrvat ljubi.

Dok mu njive sunce grije, 
Dok mu hrašće bura vije, 
Dok mu mrtve grobak krije, 
Dok mu živo srce bije!”

Stihovi današnje himne temelje se na povijesnim stihovima koji su objavljeni u književnom listu “Danica” (Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka) 14. ožujka 1835. godine pod naslovom “Horvatska domovina”.

“Lěpa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave dědovino,
Da bi vazda čestna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga persa, blage noći,
Toplo lěto, toplo dělo,
Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; —
To je naša domovina!

Ženju serpi, mašu kose,
Děd se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:

Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje; —
Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pěsme glasno brěg odbija,
Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,
I na berdu, i v dolini,
Plešu mladji sve okolo; —
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li, Unu skriva?
Ni l’ to našiu jauk turobni?
Tko li moleć smert naziva?
Il’ slobodni, il’ su robni?

»Rat je, bratjo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!«

Buči bura, magla projde, —
Puca zora, tmina běži, —
Tuga mine, radost dojde, —
Zdravo slobost, — dušman leži!

Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše kervcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci
Nit’ ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, světu reci:
Da svog’ doma Horvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo serdce bije!”

 Izvor: Narod.hr
PODIJELI