16. NEDJELJA KROZ GODINU
17. srpnja 2016.
Ps 15 (14), 2-4ab. 5ab
2. Kol 1, 24-28
Lk 10, 38-42
UVOD
U davna vremena nije bilo hotela pa je svaki putnik ovisio od gostoprimstva domaćina u mjestu, kamo je putovao ili gdje bi ga zatekla noć. Sjeo bi na gradska vrata i čekao da ga tko pozove na konak.
I Isus je na putu u Jeruzalem trebao gostoprimstvo, a često se odazivao na gozbe, kod kojih je domaćinu i sudionicima naviještao i tumačio riječ Božju. Propovjednici prve Crkve trebali su gostoprimstvo ljudi kad su se rimskim cestama uputili na naviještanje evanđelja. Zato novozavjetni spisi preporučuju vrlinu gostoljubivosti: “Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost” (1 Pt 4, 9).
Na svakoj Svetoj misi mi smo gosti Isusovi, jer nas on tu hrani svojom riječju i posvećenim kruhom. Gost biti i goste primati: kako se u gostima vladamo i goste primamo? Kakvi smo gosti Isusovi na euharistijskoj gozbi?
Saberimo se na početku euharistijske gozbe u djelu pokajanja.
HOMILIJA
Jedna od vrlina Istočnjaka u stara vremena – a i danas – jest gostoljubivost. Iz Abrahamova i kasnijih vremena imamo zgode o nepoznatim putnicima, koji su primljeni u goste kao obični prolaznici a poslije se ispostavi da su važne osobe i nagrade gostoprimca.
Prema izvješću knjige Postanka, Abraham je uzoran vjernik koji se na Božju zapovijed, preselio iz napredne i bogate zemlje u zaostali ovčarski kraj da sačuva svoju vjeru u Boga jedinoga. U taj govor utkana je i zgoda o njegovoj gostoljubivosti i njegovim tajnovitim gostima.
Sveti pisac nas izvještava da se Abrahamu ukazao sam Gospodin u liku trojice nepoznatih putnika. Ali on ne zna tko su putnici, kojima je potrebno osvježenje usred palestinske žege. Iskazuje im posebno poštovanje i gostoprimstvo. Gostoljubivost Abrahama i žene mu Sare, govori da ne možemo biti dobri vjernici, ako nismo istinski dobri ljudi. Pobožnost ne smije biti izlika za teško i hladno vladanje prema ljudima, makar bili i sasvim nepoznati.
I Isus je često bio pozivan u goste i rado se odazivao biti gostom u domovima onih, koji su ga poznavali. Čuli smo kako je i danas u gostima kod Marte, koja ga je rado pozvala i počastila s njegovim učenicima. Poput drugih koji su čuli o Isusu i Marta je bila sretna, što se mogla s njim susresti i primiti ga u svoju kuću.
Isusov dolazak u goste nikada nije bio zbog toga što se htio dobro najesti i napiti. Dolazi kako bi navijestio Radosnu vijest, pridonio obraćenju ili pomogao onima koji su u nevolji.
Martina sestra Marija, sjedila je do nogu Isusovih i slušala ga, dok se Marta brinula oko posluživanja. Na Martin prijekor kako bi se i Marija trebala pobrinuti oko istoga posla kao i ona te joj pomoći, Isus daje prednost slušanju njegove riječi nasuprot brizi i uznemiravanju oko gozbe i hrane.
Na prvi pogled izgleda, kako Isus podržava Marijinu lijenost i neaktivnost. Izgleda kako je bolje samo sklopiti ruke i slušati Božju riječ, a ne raditi ništa i ne brinuti se oko ovozemaljskih stvari. Ali, Isus nije na to mislio. Iz prijašnjih njegovih susreta i odlazaka u goste možemo vidjeti kako se kod onih koje je posjetio dogodio unutarnji preokret, obraćenje i korak bliže spasenju.
Čini nam se kao da se u svim primjerima, kod ljudi nešto dogodilo. Ali u Martinom srcu se ne događa preokret, nema koraka bliže Isusu, niti obraćenja kako se događalo. Kad je Isus prisutan nije najvažnije zalaganje oko posla i posluživanja. Važnije je njega slušati s njim se družiti i uz njega se nasloniti. U brizi oko posluživanja, Marta ne osjeća važnost Isusove prisutnosti. Ne primjećuje kako je važnije Isusa čuti, nego za njega raditi.
Može se činiti kao da joj Isus smeta, jer je Mariju – koja joj je trebala pomoći, zaokupio svojim riječima. Posla je i previše i treba ga obaviti, a za slušanje i razgovor sada nema vremena.
I mi se možda često nađemo zaokupljeni mnogim poslovima, koje činimo u Božje ime. Pomažemo bolesnicima i siromasima, trudimo se oko pravednosti u svijetu, molimo i predvodimo molitve, idemo na Misu ili je služimo, brinemo se oko crkvenih zgrada i uređujemo svoje crkve, pjevamo u crkvenom zboru ili čitamo na Misi. Da ne spominjemo obiteljske obveze kršćanskoga odgoja, društveni angažman, brigu oko politike… Posla na pretek…
Marta se našla u opasnosti zbog brige i uznemirenosti oko gostoprimstva, propustiti ono važnije – susresti se s gostom. Našla se u opasnosti propustiti glavni razlog Isusova dolaska k njoj – naviještaj Radosne vijesti.
Mi danas nemamo izravne prilike nahraniti Isusa u svom domu, ali ga možemo dozvati u goste. Opasnost je da pretjeramo u zalaganju i radu za njega. Da se zadubimo u posao služenja Isusu te da ne čujemo njegovu riječ. Da propustimo ono najvažnije i jedino potrebno – družiti se s Kristom.
U kojoj bi se mjeri kršćanin trebao posvetiti molitvi i duhovnosti, a u kojoj mjeri radu i aktivnosti? Ne postoji li opasnost da se aktivnost duha, pa i kad se radi o molitvi, ne pretvori u lijenost i pobožan izgovor? To su pitanja koja i danas postavljaju mnogi kršćani, napose oni koji u svakodnevnoj i neprekidnoj aktivnosti imaju izgovor. Tvrdeći kako oni pravo vjeruju, jer vjeru provode u djelo, poput Marte. A da oni koji „ližu oltare“ niti su vjernici koji djeluju, niti svojim radom doprinose društvenoj zajednici.
U zabuni su koji imaju izgovor djela, kao pokriće za nemar oko duhovnog dobra i napretka. Kršćanski život treba biti harmonija i suzvučje duhovne i čovjekove razine. Ovo nisu dva područja koja se isključuju, kao da bi vrijeme za molitvu bilo samo ono koje provedemo u crkvi, a sve ostalo kao da bi bilo privatno, vrijeme za djelovanje udaljeno od Boga.
Ne radi se o tome da bi vjernik trebao u nekom postotku slijediti jednu, a u nekom postotku drugu opciju koje se donekle isključuju. Radi se o načinu da se ove dvije životne razine pomire i prožimaju, te da čovjek funkcionira izmiren u sebi.
Isus nas uči da dobro i ispravno djelovati, može samo onaj tko pozorno sluša Božju riječ, jer je izgradio jasne životne i moralne principe. Ispred sebe je postavio ispravne ciljeve, što mu omogućuje djelovanje koje prelazi u blagoslov njemu i drugomu. U protivnom, može biti poput Marte koja se umorila čineći dobro. Umjesto da izbor za činiti dobro doživi kao Božji poziv i poticaj da služi ne tražeći nadoknadu, niti se uspoređujući s drugima.
Kršćani našega vremena trebaju pokazati izuzetnu sposobnost molitve i duhovnosti. Jer onaj tko ne moli i trajno nije okrenut Kristu, usmjeren kao svome Učitelju, ne može biti niti dobra Marta današnjega vremena. A ovo vrijeme i naše društvo treba i dobrih Marti i dobrih Marija, objedinjenih u svakom kršćaninu koji je prihvatio svoju odgovornost i poslanje u svijetu.
Ljeto je vrijeme kad mnogi od nas polaze na godišnje odmore. Valja nam se odmoriti od aktivnosti i rada. Pozovimo Isusa u goste i povedimo ga sa sobom. Razgovarajmo s njim o nama, našim susretima i željama, o smislu rada i zauzimanja. Opustimo se u druženju s njime te sjedimo do nogu Isusovih poput Marije. Porazgovarajmo s njim o tome što nam je u životu najvažnije i najpotrebniji. Primijetimo kako nije toliko važno što smo sve uradili, nego kako smo s kojim raspoloženjem srca i s kakvom ljubavlju nešto učinili. Prilika nam je da Isusa pozovemo danas i sada u goste te poslušamo što nam ima reći i poručiti.
fra Mate Tadić, OFM
