10. NEDJELJA KROZ GODINU
5. lipnja 2016.
Ps 30, 2. 4-6. 11-12a-13b
2. Gal 1, 11-19
UVOD
Zacijelo svatko od nas ima barem neko iskustvo bola ili patnje. To osobito vrijedi za one, koji nose neki križ kroz cijeli svoj život. Zacijelo svatko od nas na iskustvu boli i patnje koju je doživio, može svjedočiti o veličini Božje ljubavi i dobrote.
Za sve one trenutke kada smo Božju ljubav povrijedili, za trenutke slabosti i grješnosti. Na početku ovog nedjeljnog euharistijskog slavlja, molimo za oproštenje kako bi dostojna srca primili dar njegove neizmjerne ljubavi.
HOMILIJA
Bio mlad ili star, zdrav ili bolestan, sretan ili nesretan, čovjek želi živjeti. Ruski pisac Aleksandar Solženjicin izrazio je to mišlju: „Kad bih se našao na nekoj strmoj litici iznad pobješnjela mora i imao samo toliko mjesta da mogu čvrsto stati samo jednom nogom i kad bih se morao noktima grčevito držati za stijenu da ne padnem u provaliju, ja bih i dalje u sebi ponavljao istu melodiju: živjeti i samo živjeti!“
Često smo svjedoci da mladi ljudi brzo završavaju svoj ovozemaljski život. Otvorimo li novine, možemo u njima čitati u obavijestima o smrti, a naći ćemo puno onih koji u cvijetu mladosti odlaze s ovoga svijeta. U sredinama u kojima živimo puno mladih, prerano završava svoj život. Ako pogledamo naše prometnice, kraj puta kao svjedoci stoje tolika obilježja onima koji su izgubili svoj život upravo na njima. Većina onih koji su poginuli u prometnim nesrećama na našim cestama su mladi ljudi. Možemo reći, da je krvlju naše mladosti natopljen svaki centimetar asfalta.
Mnogi mladi svoj život olako izgube, razočarali su se u životu ili su izgubili smisao života. I svaki put, kada ih ispraćamo na groblja pitamo se: „Zašto? Zašto baš u cvijetu mladosti završi svoj život?“ Ne možemo ni zamisliti kolika je bol roditelja za njihovom djecom. Zaplakane majke u tim tragičnim trenutcima, najčešće nariču i pitaju: „Zašto si Bože to dopustio da se dogodi mome djetetu?“ A rijetko se čuju riječi: „Sine, zašto si tako brzo vozio?“
Nešto slično se dogodilo i u današnjem Evanđelju. Jedinac sin udovice iz Naina je umro. Njegova majka je ucviljena. Izgubila je muža, a sada i sina, koji joj je trebao biti oslonac u životu. Ostaje sama. Njezin će život biti bezvrijedan. Tada žene nisu bile zaposlene da bi dobivale plaću, a mirovina nije bilo da bi mogla naslijediti od svoga muža. Život će joj biti težak. Budućnost će joj biti crna. Prati svoga sina na groblje i gorko plače.
U tom trenutku nailazi Isus sa svojim učenicima. Vidjevši majku, kako gorko plače za svojim sinom, Isus se nad njom sažali. Shvaća njezinu bol i pristupi nosilima. Isus progovara riječi nade i novoga života. Uzima mladića iz ruku smrti i vraća ga majci, koja nije bez njega mogla živjeti.
Uskrsava jednog sina da obriše majčine suze, iz smrti ga zove u život da bi ublažio njenu bol. Možemo zamisliti majčinu radost i zahvalnost učitelju iz Nazareta, što joj je uskrisio sina. Ona sada opet vidi svoju budućnost u sinu. Nakon žalosti njezino je srce opet zahvatila radost.
U stara vremena odrasle žene nisu mogle živjeti samostalno, jer su do udaje ovisile od oca a u braku od muža. Ako im se muž nije sviđao ili ih je zlostavljao, Izraelke ga nisu mogle napustiti niti ih je otac smio primiti u svoj dom. Udovice su bile izložene samovolji podmitljivih sudaca i nasrtljivosti zlobnih susjeda. Nisu imale mirovinu, a država im nije mogla zajamčiti osnovna ljudska prava. Zato osobito proroci, prijete svima koji bi se usuđivali zakidati udovice, sirote i pridošlice. Samo svrstavanje udovica uz sirote i pridošlice, dovoljno govori o njihovu socijalnom položaju.
Nešto slično smo čuli i u prvom čitanju o zgodi s prorokom Ilijom, udovicom i sinom jedincem u Sarfati. Vraća u život sina udovice strankinje koja ga je primila u svoj dom, kad je prorok uslijed progona morao bježati iz Izraela.
Budući da su ovakve ili slične tragedije svakodnevno i danas predmet novinskih stupaca, radio i televizijskih priloga, ovaj nam događaj nije stran, a može nam ponuditi nadu, utjehu i poticaj kako usmjeriti svoje živote prožimajući ih vjerom u Krista.
I danas postoji toliko samohranih majki, žena koje su doživjele mnogo patnje i boli u životu. Ali osim udovica ostalih bez muževa, postoje i druge skupine čija je bol čak veća. Među udovicama tek je jedan dio njih čiji su muževi umrli, nastradali ili poginuli, dok je mnogo onih koje su ostale same premda su im supruzi živi. Mnoge se majke bore za život, odgoj i vjeru svoje djece, dok muževi ne haju i ne vide to kao potrebu. Mnoge su majke ostale ucviljene i bez djece, premda su im djeca živa. Djeca im izmiču kontroli ne želeći slušati savjete, upute i opomene.
Mnoge su majke svjedoci duhovne smrti svoje djece, bilo da ih imaju negdje blizu ili daleko. Druge su se opet pomirile sa sudbinom svoje djece udaljene od vjere i od Boga, tješeći se da su u konačnici njihova djeca dobra i poštena, pokušavajući umanjiti bol što su udaljena od stvarnih vrijednosti i obiteljskoga života. Mnogim majkama je duhovna smrt njihove djece nanijela toliko boli da ih je ubila i oduzela radost života.
O tome bi se trebao povesti računa i upitati što vraćamo svojim roditeljima, kao uzdarje te kako im uzvraćamo za darovani život, žrtvu i ljubav?
Dok slušamo o Kristovoj sućuti prema udovici iz Naina, upravljamo pogled na Sina Božjega i njegovu božansku moć tražeći zahvat njegove ljubavi i smilovanja.
Pozvani smo razmišljati o Kristu, kao jamcu naših ljudskih odnosa. On je pobijedio smrt, a može pobijediti i svako umiranje i što nas međusobno udaljava. Samo po Kristu možemo jedni drugima dati pravi život i biti ponosni na ono što imamo u međusobnom darivanju. Ukoliko Krist nije središte, okosnica i jamac života, međusobno smo jedni drugima mrtvi i uzrok žalosti. Samo je on moćan pobijediti ono što nas dijeli i razdvaja, jedini je moćan učvrstiti i osnažiti ono što nas spaja da se međusobno radujemo životu.
Nakon ovog događaja udovica je bila bogatija za uskrišenog sina, ali i za vjeru u Krista, koji je bio jamac njihova života. Kao što je ovog mladića Gospodin vratio njegovoj majci, isto tako želi vratiti svako dijete njegovoj majci i roditelju, jer je i danas mnogo onih koji, premda živi, daleko su od roditelja, te time za njih mrtvi. Samo ako Isus oživi nekoga, taj je stvarno živ. To bi moralo biti jasno svakom roditelju i djetetu. Ali se toliki mladi ljudi sustavno ubijaju uz odobrenje svojih roditelja, a i uz prešutnu pomoć, moralno i tjelesno. Uzrok njihove smrti je u odbacivanju i neozbiljnom prihvaćanju Kristove riječi i spasenjske snage u životu.
Krist nas uskrisava već sada za život, a mnogo je onih koji bježe od njegove božanske snage i života koji daje. Na žalost danas smo navikli jedni s drugima komunicirati i živjeti bez Krista, što se pretvara u zloporabu života i osoba, pa i onih najbližih i najdražih. Ni majka ne može proživljavati iskrene duboke životne radosti u zajedništvu sa sinom, ako to nije u Kristu da bude jamac i obogaćenje iskonskih odnosa. Tako ni sin ne može biti sin, ako to nije na način na koji ga Krist poziva i obogaćuje njegovo sinovsko življenje.
Stoga, jedni drugima ne uzimajmo život i ne nanosimo smrt, da jedni druge ne činimo udovcima i udovicama, ožalošćenima i pogođenima bolju i tragedijom. Nego prihvaćajući Kristovu božansku moć i prisutnost u životu, već sada živimo i rastemo za uskrsnuće do punine u vječnosti.
fra Mate Tadić, OFM
