3. KORIZMENA NEDJELJA
– A –
19. ožujka 2017.
-
Izl 17, 3-7
Ps 95 (94), 1-2. 6-7ab. 7c-9
2. Rim 5, 1-2. 5-8
Iv 4, 5-15. 19b-26. 39a. 40-42
UVOD
Oduvijek je voda bila simbol života. Bez nje ne može ni jedno živo biće, bio to čovjek, životinja ili biljka. I bez hrane se može neusporedivo duže izdržati, nego bez vode.
Iako nismo prebogati nekim prirodnim resursima ipak, obilujemo vodama što će u budućnosti biti vrednije nego nafta. Prilično je malo ima na našem planetu, a glavni je uvjet ljudskoga života. Mnoge međutim, mori nedostatak vode i pojava žeđi koja mori u ljetnoj vrućini, a nadaleko nema vode ni bunara.
Vrijeme korizme vrijeme je čišćenja duše od grijeha, posebno onih koji su nam postali navika te se traži veći napor i jača pokora da ih se iskorijeni.
U želji da ovu euharistiju slavimo obnovljena srca, priznajmo svoje grijehe, za njih se iskreno pokajmo i molimo Boga za oproštenje.
HOMILIJA
U životopisima svetaca redovito čitamo, kako su ti ljudi tijekom života Boga tražili. Silno su se trudili pronaći istinu, te su bili sretni kad su je otkrili. Potom su nastojali živjeti prema tome i živjeti što su otkrili. Pogledamo li malo bolje spise tih ljudi, vidjet ćemo da se tek čini kako su oni Boga našli. Bog je naime njih, pronašao. Pozvao ih je i oni su odgovorili na njegov poziv.
Čitajući evanđelja, vidimo kakav je bio Isus. Ne osvrće se na ljudske obzire i uvriježene običaje, nego ga zanima čovjek i njegovo dobro.
To je na osobit način vidljivo iz današnjega evanđelja. Isus je u Samariji i za dnevne vrućine sjedi u hladu Jakovljeva zdenca. Židovi i Samarijanci – iako isti narod, nisu se međusobno podnosili, jer su omalovažavali i isključivali jedni druge. Židovi su Samarijance smatrali otpadnicima od svoga naroda, krivovjercima koji ne poštuju jeruzalemski hram. Ljudima s kojima se nije trebalo, ni drugovati niti razgovarati. Od Samarijanke koja je došla zahvatiti vode, Isus ište vode. Žena je veoma iznenađena jer se tada smatralo nedoličnim, da se muškarac u javnosti obraća nepoznatoj ženi. Isusa zanima čovjek i njegovo dobro te se ne osvrće na obzire.
Mi ljudi međutim, mnogo toga činimo iz obzira što će nam drugi reći. Sudimo i prosuđujemo, prema ljudskim mjerilima i kriterijima. Bog se ne zgraža nad grijehom, niti odbacuje grješnika. Prihvaća nas poput roditelja, koji bezuvjetno prihvaća svoje dijete u svim okolnostima i uvjetima.
I zato, ako nas Bog ne odbacuje, zašto bi mi sami sebe odbacivali i isključivali? Ako On ne diže svoje ruke na nas ma kakvi bili, zašto bi mi onda to činili? Ako Bog vjeruje s povjerenjem u nas, zašto mi to ne bismo činili prema samima sebi? Bog prihvaća našega brata, sestru, susjeda, kolegu s posla. Pa zašto i mi ne bismo tu osobu prihvatili, kao ljubljeno Božje dijete vrijedno pažnje i poštovanja?
Kod razgovora žena Samarijanka u Isusu, nije vidjela ništa posebno. Odjednom je na prilično neugodan način shvatila, da pred njom ne stoji samo običan čovjek. Isus pokazuje da mu je poznat njezin život sa svim neugodnim pojedinostima.
Žena je živjela u više izvanbračnih veza. Tek sada kroz stid i nelagodu, priznaje Isusu da je prorok. Da ne bi morala govoriti o svojoj grješnosti, vješto skreće temu sa svoga života na prijeporna vjerska pitanja između Židova i Samarijanaca.
U ovom korizmenom vremenu i mi u tome možemo sebe vidjeti. Jer tek kad se dogodi neka nevolja ili se možda nalazimo u bezizlaznim okolnostima, znamo često početi s traženjem Boga. Kad udarimo glavom o zid, kad nas pritisnu svakojake nevolje, kad shvatimo da smo grješnici. Jer smo iznevjerili obitelj, prijatelje, upropastili zdravlje ovisnostima o piću, klađenju, ispraznim zabavama, jer smo možda posve zanemarili svoju obitelj. I kad nam sve pođe dolaziti na naplatu, shvatimo da smo ogoljeni i bijedni pa Gospodinu zavapimo poput žene samarijanke s priznanjem da je prorok.
Kad nam Gospodin ukaže na našu ogoljenost i bijedu ne bismo se trebali dati u mudrovanja i opravdavanja samih sebe, zbog grješnosti službenika Crkve. Drago nam je razgovarati i pretresati stvari, koje se tiču drugih i njihovih manjkavosti, izbjegavajući ono što zadire u naš vlastiti život.
Kad nam Gospodin ukaže na našu ogoljenost, onda je jedino pametno i mudro obratiti se, zatražiti njegovu pomoć, nastojati urediti svoj život i ne gubiti vrijeme u raspravama o grješnosti društva i Crkve. Po sakramentu krštenja okupani smo vodom života i pijemo s izvora života, slušajući Božju riječ u slavlju Kristova otajstva i bogoslužja Crkve. U ovom korizmenom vremenu se vraćamo svome izvoru Kristu Isusu. Što god nam nudili, znamo i vjerujemo da je u njega izvor životni.
Cijeli naš život je traganje, za neshvatljivim Bogom. Nije samo dovoljno živjeti pobožno, svaki dan moliti i ispunjati svoje dužnosti. Potrebno je od vremena do vremena preispitati vlastiti život te izvršiti temeljitiju inventuru svojega odnosa prema Bogu, bližnjima i samima sebi.
U životu radimo, mislimo i brinemo se o svojoj naravnoj žeđi. Brinemo se kako zagrabiti, kako osigurati, kako zaraditi ili sagraditi. Ne bojmo se biti žedni, jer tko je žedan može reći da je i živ. Bez žeđi nema niti života. Život je poput pustinje. Kao što pustinja žeđa za vodom, slično nas i Krist potiče da svom dušom čeznemo za njegovom riječju.
Po primjeru žene Samarijanke, otkrivamo da su naše životne brige jedna velika životna žeđ. Koju nastojimo ugasiti malim čašicama. Susretnimo i mi Krista kao što ga je i jednoga vrućega podneva, susrela jedna žena na zdencu. On je poseban i može pomoći kada smo žedni istine, mira, pravde, ljubavi i prijateljstva.
U ovo korizmeno vrijeme, a i inače, nitko od nas nema izgovora da se ne može obratiti i promijeniti. Kada govorimo o promjeni i o obraćenju, ne moramo nužno govoriti o otpadu od vjere ili Krista. Obratiti i promijeniti se trebamo i moramo od naših svakodnevnih nesavršenosti, od svoga dugoga jezika, lijenosti, mrzovoljnosti, nedobronamjernosti, zanemarivanja svojih obveza… Znamo mi dobro, što i kako bismo trebali mijenjati u svome životu. Jer, Bog nam uvijek jamči svoju blizinu i podršku.
U današnjem drugom čitanju Pavao nas tješi i ohrabruje, govoreći o trajnosti i stalnosti Božje ljubavi prema nama. Jer: Bog pokaza ljubav svoju prema nama tako, što Krist za nas umrije dok još bijasmo grješnici.
Ono što je Isus učinio Samarijanki, čini i nama, samo je potrebno pokrenuti se. Treba samo – slikovito govoreći – ostaviti svoj krčag, ostaviti lažnu masku samouvjerenosti, kao što ju je i ona žena ostavila. Treba potrčati i uzvjerovati da Bog od nas može učiniti velike stvari. Bog je uvijek i veći i jači od naše slabosti, od naših zlih sklonosti.
Bogu je potrebno samo malo naše dobre volje i čuda se događaju u našem životu. Upravo su tako činili, istinski veliki ljudi. Nisu gledali na svoju slabost, na nedostatnost svojih sila. Nisu se dali obeshrabriti svojim prošlim grijesima. Oni su bili povjerovali Kristu i njegovoj spasiteljskoj milosti te su puno postigli. Neka se to i nama ostvari ove korizme. Na našu radost i drugih oko nas.
fra Mate Tadić
