10.04.2020. Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu

971

ČITANJA: Iz 52,13 – 53,12; Ps 31,2.6.12-13.15-17.25; Heb 4,14-16; 5,7-9; Iv 18,1 – 19,42

NAPOMENA:


▪ Crkva danas ne slavi euharistiju. Pričest se dijeli samo u obredima Muke Gospodnje, a bolesnicima se može nositi u svako doba dana. ▪ Zbog prednosti slavlja Vazmenoga trodnevlja svetkovina Naviještenja Gospodinova prenosi se na ponedjeljak, 4. travnja. ▪ Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja. Liturgija sprovoda može se slaviti.

 

Prvo čitanje:

Iz 52, 13 – 53, 12

 

Za naše je grijehe on proboden.

  

Čitanje Knjige proroka Izaije

Gle, uspjet će sluga moj, 

uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! 

Kao što se mnogi nad njim užasnuše 

– tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo 

te obličjem više nije naličio na čovjeka – 

tako će on mnoge zadiviti narode 

i kraljevi će pred njim stisnuti usta 

videć ono o čemu im nitko nije govorio, 

shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu:

»Tko da povjeruje u ono što čusmo, 

kome li se otkri ruka Gospodnja?«

Izrastao je pred njim poput izdanka, 

poput korijena iz zemlje osušene. 

Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja 

da bismo se u nj zagledali, 

ni izgleda da bi nam se svidio. 

Prezren bijaše, od ljudi odbačen, 

čovjek boli, vičan patnjama, 

od kog svatko lice otklanja, 

prezren bijaše, obescijenjen.

On slabosti naše ponije, 

naše boli uze na se, 

a mi ga držasmo udarenim,

od Boga pogođenim, poniženim.

Za naše je grijehe on proboden, 

za opačine naše satrt.

Na njega pade kazna radi našeg mira, 

njegovom se modricom izliječismo.

Poput stada svi smo mi lutali,

svatko je svojim okrenuo putem.

A Gospodin je svalio na nj 

bezakonje nas sviju. 

Zlostavljahu ga, a on se pokori 

i usta svojih ne otvori. 

Ko janje na klanje odvedoše ga, 

ko ovca, nijema pred onima što strigu, 

usta svojih ne otvori.

Iz pritvora je i sa suda otet;

tko se brine za njegovu sudbinu? 

Da, iz zemlje je živih uklonjen, 

za grijehe naroda svog na smrt izbijen.

Ukop mu dadoše među zločincima, 

a grob mu bī s bogatima,

premda ne počini nepravde 

nit mu usta laži izustiše.

Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. 

Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, 

vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane 

i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.

Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost

i nasititi se spoznajom njezinom.

Sluga moj pravedni opravdat će mnoge

i krivicu njihovu na sebe uzeti.

Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu 

i s mogućnicima plijen će dijeliti 

jer sām se predao na smrt 

i među zlikovce bio ubrojen, 

a on grijehe mnogih ponese na sebi 

i zauze se za zločince.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25

 

Pripjev:

Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!

 

Tebi se, Gospodine, utječem,
o da se ne postidim nikada:
u svojoj me pravdi izbavi!
U tvoje ruke predajem duh svoj:
otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,
susjedima podsmijeh, a znancima strašilo;
koji me vide vani, bježe od mene.
Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,
postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;
govorim: Ti si Bog moj!
U tvojoj je ruci sudbina moja:
istrgni me iz ruke dušmana
i onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,
po svojoj me dobroti spasi.
Budite hrabri i jaka srca,
svi koji se u Gospodina uzdate!

 

Drugo čitanje: Heb 4, 14-16; 5,7-9

 

Naviknu slušati, te svima koji ga slušaju posta začetnik spasenja.

 

Čitanje Poslanice Hebrejima

 

Braćo: Imajući velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!

Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bī uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 18, 1 – 19, 42

 Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu

 

U ono vrijeme:

Iziđe Isus sa svojim učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici. A poznavaše to mjesto i Juda, njegov izdajica, jer se Isus tu često sastajao sa svojim učenicima. Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: »Koga tražite?« Odgovore mu: »Isusa Nazarećanina.« Reče im Isus: »Ja sam!« A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. Kad im daklMISAO IZ EVANĐELJA DANA

Muka Gospodina našega Isusa Krista.

 

Veliki tjedan

Petak, 10. 4. 2020. VELIKI PETAK

 

Svagdan 

e reče: »Ja sam!« – oni ustuknuše i popadaše na zemlju. Ponovno ih tada upita: »Koga tražite?« Oni odgovore: »Isusa Nazarećanina.« Isus odvrati: »Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu« – da se ispuni riječ koju reče: »Ne izgubih nijednoga od onih koje si mi dao.« A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho. Nato Isus reče Petru: »Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?«

Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga svećenika one godine. Kajfa pak ono svjetova Židove: »Bolje da jedan čovjek umre za narod.«

Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Taj učenik bijaše poznat s velikim svećenikom pa s Isusom uđe u dvorište velikoga svećenika. Petar osta vani kod vrata. Tada taj drugi učenik, znanac velikoga svećenika, iziđe i reče vratarici te uvede Petra. Nato će sluškinja, vratarica, Petru: »Da nisi i ti od učenika toga čovjeka?« On odvrati: »Nisam!« A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše studeno i grijahu se. S njima je stajao i Petar i grijao se.

Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. Odgovori mu Isus: »Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.« Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: »Tako li odgovaraš velikom svećeniku?« Odgovori mu Isus: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« Ana ga zatim posla svezana Kajfi, velikom svećeniku.

Šimun Petar stajao je ondje i grijao se. Rekoše mu: »Da nisi i ti od njegovih učenika?« On zanijeka: »Nisam!« Nato će jedan od slugu velikog svećenika, rođak onoga komu je Petar bio odsjekao uho: »Nisam li te ja vidio u vrtu s njime?« I Petar opet zanijeka, a pijetao odmah zapjeva.

Nato odvedoše Isusa od Kajfe u dvor upraviteljev. Bilo je rano jutro. I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mognu blagovati pashu. Pilat tada iziđe pred njih i upita: »Kakvu tužbu iznosite protiv ovog čovjeka?« Odgovore mu: »Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.« Reče im nato Pilat: »Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu.« Odgovoriše mu Židovi: »Nama nije dopušteno nikoga pogubiti« – da se ispuni riječ Isusova kojom je označio kakvom mu je smrću umrijeti.

Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: »Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?« Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« Reče mu Pilat: »Što je istina?« Rekavši to, opet iziđe pred Židove i reče im: »Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice. A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim. Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?« Povikaše nato opet: »Ne toga, nego Barabu!« A Baraba bijaše razbojnik.

Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: »Zdravo, kralju židovski!« I pljuskali su ga. A Pilat ponovno iziđe i reče im: »Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice.« Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: »Evo čovjeka!« I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: »Raspni, raspni!« Kaže im Pilat: »Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.« Odgovoriše mu Židovi: »Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.«

Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: »Odakle si ti?« No Isus mu ne dade odgovora. Tada mu Pilat reče: »Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?« Odgovori mu Isus: »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.«

Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: »Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.« Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: »Evo kralja vašega!« Oni na to povikaše: »Ukloni! Ukloni! Raspni ga!« Kaže im Pilat: »Zar kralja vašega da razapnem?« Odgovoriše glavari svećenički: »Mi nemamo kralja osim cara!«

Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: »Isus Nazarećanin, kralj židovski«. Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: »Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.’« Pilat odgovori: »Što napisah, napisah!«

Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: »Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne« – da se ispuni Pismo koje veli:

»Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.«

I vojnici učiniše tako.

Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi.

Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.

Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: »Nijedna mu se kost neće slomiti.« I drugo opet Pismo veli: »Gledat će onoga koga su proboli.«

Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.

A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Čini mi se da kada razmišljamo o Kristovom stradanju, često preko tih događaja prelazimo kao preko informacija koje bi pročitali u novinama. Kao ljudi, cijeli događaj dijelimo na „dobre“ i „zločeste“ dečke i naravno, svojim emocijama svrstavamo se na stranu dobrih, dok osuđujemo one zločeste, bez da se prethodno preispitamo da slučajno kod nas ne postoji neka slična osobina. Možda bi bilo bolje postaviti pitanje, kada bi danas u moje vrijeme Isus izvršavao svoju misiju, dali bi tada stajao na njegovoj strani i branio ga. 

Isus je bio suđen od Velikog vijeća, najvišeg suda u Izraelu. Motiv koji je Veliki svećenik Kajfa naveo zašto suditi Isusu, bilo je spašavanje naroda. To je izjavio a da nije bio ni svjestan da se radi o uzvišenijem činu spašavanja: Kajfa pak ono svjetova Židove: “Bolje da jedan čovjek umre za narod. Ivan 18,14.

Veliko Vijeće je osudilo Isusa zbog njegovog odgovora na Kajfino pitanje: Reče mu veliki svećenik: “Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji? Reče mu Isus: “Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim. Matej 26,63.64. Nakon toga Kajfa je razdiranjem svojih haljina (što je bilo zabranjeno raditi Velikom svećeniku) osudio Isusa da huli na Boga nazivajući se Sinom Božjim. 

U ovom slučaju meni je zanimljiv Isusov odgovor, „Ti kaza.“ Za razliku od Kajfe, Isus se je jedino Samarijanki i onom slijepom od rođenja kojem je otvorio oči direktno otkrio. Svima drugima kao da kaže. „To, jesam li ja Sin Božji, to ne mijenja moj odnos prema mom Nebeskom Ocu. Odgovor na to je važniji za tebe. Ukoliko me prihvatiš za Božjeg Sina, tada dolaziš u zonu milosti koja iz toga proizlazi.“ Pitanje koje bi si uvijek trebali postaviti je, prihvaćam li ja Krista kao Sina Božjeg. To ne znači formalna izjava, već dokaz koji potvrđujem svojim životom. Ukoliko je za mene Krist Sin Božji, tada će i moj život odisati radošću spasenja, jer Sveto Pismo poručuje: Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. 1.Ivanova 5,12. Jeli Isus Krist Božji Sin, za nas, to ovisi o našoj odluci, jer Kristova ljubav je toliko velika da se on ne želi ničim nametati.  

Nakon presude Velikog Vijeća, Isusa odvode kod drugog suca, kod Pilata. U Evanđeljima se Pilat pojavljuje kao vrlo značajna osoba u procesu Isusovog raspeća. U sva četiri Evanđelja nalazimo da Židovi dovode Isusa pred Pilata pod optužbom da Isus sebe proglašava kraljem, te izaziva nemire s namjerom da uzurpira rimsku vlast. Optužba Velikog Vijeća kako se Isus izjednačuje s Bogom, odnosno da On huli na Boga nije mogla biti optužba na koju bi Pilat reagirao. Svećenici su trebali predefinirati optužnicu i pronaći nešto na što će Rimljani reagirati, a to je pokušaj uzurpiranja rimske vlasti.

Ono što je karakteristično u tom cijelom procesu, Pilat ne nalazi nikakvu krivicu na Isusu. On ima veliki pritisak od svećeničkih poglavara da Isusa osudi i razapne. Pilat saslušavši Isusa zaključio je da On nije kriv. Zašto je onda Pilat u Isusovom slučaju bio tako kolebljiv? Zašto nije ‘presjekao’ stvar, zašto nije rekao: „Znam da je ovaj čovjek nevin!“ i razjurio tu rulju kao što je to mnogo puta ranije činio? 

Drugim riječima, Isus nije došao da obnovi Kraljevinu Izraela koja bi bila poput drugih kraljevina ili Rimskog carstva. Isus nije došao stvoriti Izraelsko kraljevstvo gdje bi onda namjesto rimskog prokuratora bila neki židovska verzija rimskog prokuratora. Isusovo se Kraljevstvo razlikuje od svih drugih kraljevstava.

Pilat, da bi nekako ugodio Židovima, napravio je kompromis sa pravdom i bez obzira što Isus ništa nije kriv, on je dao izbičevati Isusa, smatrajući da će to kod židovskih vođa izazvati sažaljenje. Očito je to bila njegova kriva procjena. To izgleda kao da od morskih pasa očekujete sažaljenje kada im omogućite da osjete krv. 

Kada je od svećenika prikupljena rulja vidjela krv, reagirala je kao podivljala zvijer. To je bio trenutak kada je Pilat prešao onu crtu neke pravde i prešao na kompromis. To je bila crta nakon koje se Pilat više neće moći vratiti natrag. Pilat je mogao reći, „On nije kriv“ i pustiti ga. Istina, Isus bi vjerojatno bio ubijen, ali ne Pilatovom krivnjom.  Pilat je vjerovao da će to bičevanje biti kompromis sa židovskom elitom. Rimski su vojnici postupali na način kako bi inače postupali sa takvim slučajevima, izbičevali su Isusa i narugali mu se. 

Za vrijeme bičevanja, Isus je bio svezan za kameni stup, a vojnik bi sa bičem od konjske kože koji ima više špaga koje završavaju sa olovnim kuglicama udarao ga po golim leđima. Udarac takvim bičem bi doslovno trgao kožu s leđa. Nakon četrdeset udaraca, Kristova leđa su izgledala kao poderana vreća. Krv se slijevala niz leđa, a komadi rastrgane kože visili su po njemu. Prizor je bio strašan a bol nepodnošljiva. 

Na kraju bi želio cijeli slučaj sagledati iz perspektive duhovne borbe. Sotona je shvatio da je izgubio bitku u Getsemaniji. Sada je manipulirao okolnostima kako bi mukama Isusa naveo da odustane od smrti na Golgoti. Očito su najgore demonske ideje bile inspiracija vojnicima, glavarima svećeničkim, i rulji koja je tu stajala. Isus je trpio neopisivu bol. Tu bol je još povećavao teret grijeha cijelog svijeta. Očito je đavao i dalje kušao Isusa sa porukom, „vrijedi li to, pogledaj ovu rulju svi su protiv tebe. Tvoja žrtva ti je uzaludna.“ Istina, Evanđelja Kristovu patnju više fokusiraju u sramoti koju Isus doživljava, ali i fizička muka je bila strašna. Svećenički poglavari nisu od Pilata tražili šibanje, ali im to Pilat daje kao „bonus“ zbog svoje neodlučnosti. 

Jedina utjeha koju je Isus tada trebao, bila je da vidi plod svoje žrtve. Plod Njegove žrtve su ljudi i žene koji ponizno prihvate Krista kao svog Spasitelja, koji mu predaju svoj život i dozvole mu da On obnovi svoju sliku u njemu. Bez obzira što je od toga prošlo dvije tisuće godina, tada je Isus gledao tebe i mene. Pitanje ostaje, jesmo li mu tada bili utjeha? On toliko želi da Njegova žrtva ne bude uzaludna. To je ipak naša odluka. Ja molim Boga da Njegov Duh nas svednevice potiče da Kristovu žrtvu prihvatimo kao milost Neba koja nam je darovana. Neka naša odluka za Krista bude radost za Njega koji je patio da bi nas spasio. Nemojmo dozvoliti da njegova patnja što se nas tiče bude uzaludna. Prorok Izaija, evanđelista Starog zavjeta,  nadahnut Duhom Svetim je pisao: Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Izaija 53, 11. 

Očito kod suđenja Isusu, svi akteri koji su u tom učestvovali, od Pilata do vojnika su izmišljali sve moguće načine mučenja. S jedne strane Pilat proglašava da Isus nije kriv, a onda naredi njegovo bičevanje. Proglasi da na Isusu ne nalazi nikakvu krivicu, a onda nad Isusom, vojnicima dozvoljava iživljavanje najgore vrste. 

Vojnici vidjevši kako Isusa optužuju da se proglasio kraljem, izmislili su način kako mu se narugati. K tomu, kada su čuli da ga čak zovu kraljem nebeskog kraljevstva, tada razlog za ruganje je bio još veći. Neki od vojnika sjetio se je da Isusa predstave kao kralja. Da bi to uradili, pronašli su neku staru skerletnu kabanicu koju su mu prebacili preko leđa. Bila je to neka kabanica crvene boje koja je vrijeđala Isusova išibana leđa.  Kao takva trebala je Isusa napraviti nekakvim kraljem kojemu će se vojnici narugati. Jedan od vojnika mu je napravio krunu, ali to je bio vijenac od trnovih grančica pun bodlji. Tu trnovu krunu mu je grubo postavio na glavu, a zatim je uzeo trsku s kojom ga je udarao po kruni, kako bi mu izazvao bol. Trnove bodlje zabadali su se u sljepoočicu i glavu, probijajući kožu i nanoseći nesnosnu bol. Krv od ranjavanja trnjem tekla mu je niz lice, tekla mu je u oči, dok su mu ruke bile svezane i onemogućeno mu je bilo brisanje krvi. Klecali bi pred njim i onako iznakaženim od bičevanja i trnove krune, podrugljivo su mu skandirali, „Zdravo kralju židovski!“

U takvom stanju vojnici su se zabavljali. Ponižavati nekog tko se naziva kraljem, očito je za vojnike koji su uživali u mučenjima i destrukciji, bilo zabavno. Njima je godilo da oni, obični vojnici mogu bar jednog trenutka biti superiorniji od nekog kralja. Stoga su činili sve kako bi naglasili tu njegovu kraljevsku titulu, a s druge strane činili su sve da bi ga ponizili. Da bi napravili što veći šou, vojnici su se klanjali sa podsmjehom dok ga je netko drugi iza leđa udarao u trnovu krunu nanoseći mu bol. Svaku bol koju bi nanijeli Isusu, producirala je u njima oduševljenje na način kao da rade nešto izuzetno korisno i plemenito. Tražili su od njega da pogodi tko ga je udario, jer je on, kako sebe naziva, „kralj nebeski,“ a onda zasigurno je sveznajući. Bez obzira na neizmjernu bol izazvanu neposrednim bičevanjem, koja se još dopunjavala ubodima trnja sa trnove krune u glavu, zatim ponižavanja koja je doživljavao od ovih ljudi, cijelo to vrijeme Isus stoji dostojanstveno i umjesto da proklinje, on mirno podnosi uvrede, i bol od stvorenja koje je On kao stvoritelj stvorio. Umjesto proklinjanja, u mislima mu je molitva. Sva poniženja koja podnosi, podnosi ih radi onih koji ga ponižavaju. 

Ova razbješnjena rulja dozvolila je da bude najponižavajuće oružje u Sotoninim rukama. Sotona se nadao da će patnjom, sramotom i ponižavanjem potaknuti Božjeg Sina da reagira i upotrijebi svoju božansku moć u svoju korist. Samo mala reakcija od strane Krista da si pomogne samo mali odraz Božanstva, bio bi dovoljan da upropasti cijeli plan spasenja. Krist je mogao zapovjediti da mu dođu u pomoć nebeske vojske. Mogao je svu tu svjetinu otjerati jednim bljeskom svog božanskog sjaja. Međutim, on se u potpunosti podčinio najsurovijim uvredama, patnjama i poniženjima. Kada razmišljamo o tim događajima, ne mogu se oteti dojmu da Božji sin dozvoljava toliko poniženje samo zato da bi spasio mene i tebe. Takvo stanje još je prije mnogo godina prorokovao evanđelist Starog zavjeta, prorok Izaija i pisao je: Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. 

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. 

Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K`o jagnje na klanje odvedoše ga; k`o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. Izaija 53,3-8.

U mnogo slučajeva, Isusovi neprijatelji tražili su od Isusa čudo kao dokaz njegovog božanstva. Međutim svojim izgledom, svojim ponašanjem i držanjem, Isus je pružio daleko veći dokaz od bilo kakvog čuda. Navedeni tekst proroka Izaije svi svećenici znali su ga napamet, i Isusovo ponašanje ih je toliko asociralo na njega. Kao što je nečovječnost i svirepost unizila ovu rulju ispod ljudskog dostojanstva i učinila ih sličnima Sotoni, tako je Kristovo dostojanstveno držanje, njegova krotkost i strpljivost u ovakvim patnjama i poniženju, pokazala Njegovo najbliže srodstvo s Bogom. 

 Jedan duhovni pisac opisujući taj događaj pisao je „ Sotonin bijes bio je velik kada je vidio da sva zlostavljanja nanesena Spasitelju nisu iznudila ni najmanje gunđanje s Njegovih usana. Premda je na sebe uzeo ljudsku prirodu, bio je ojačan božanskom snagom i nije se udaljio ni u čemu od volje svojeg Oca.“ (D.A. str 735.)

Naravno da kao ljudi osuđujemo mučenje nad nevinim Kristom. Osuđujemo mučenje trnovom krunom i svim drugim načinima s kojima je Isus bio ponižavan. Bojim se jedino da zaboravljamo da je svaki naš grijeh dodatno povećavao patnje Božjem sinu. Kada razmišljamo o ovom događaju i Isusovom stradanju, nemojmo nikada zaboraviti da je On to učinio isključivo za mene i tebe. Ovo razmišljanje potvrdio bi porukom evanđeliste Starog zavjeta, proroka Izaije: Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince. Izaija 53,11.12. 

Jedina utjeha u tim teškim trenucima za Isusa je bila spasenje ljudi koji će Njegovu žrtvu prihvatiti da bi bili s njim. Postavljam si pitanje, dali naš život daje utjehu Kristovom stradanju. Isus čeka na nas. Patnju šibanja, trnovu krunu i križ je Isus prošao. Bol koju je podnio je prošla. Sada on doživljava radost za svakog grešnika koji se kaje. Isus je govorio o radosti na nebu nakon pokajanja jednog grešnika: Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Luka 15,7. 

Za moje i vaše spasenje Isus je učinio baš sve. Duh sveti još ponovno svakodnevno intervenira ne bi li nas potakao da odgovorimo na Kristov poziv. Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Otkrivenje 3,20. Isus je učinio baš sve da bi s Njime mogli proživjeti cijelu vječnost. Hoćemo li našom odlukom omogućiti radost na nebu, radost zbog toga što se jedna osoba odlučila slijediti Krista. Možemo li mi našom odlukom da prihvaćamo Krista kao osobnog spasitelja, da prihvaćamo Kristovu patnju i sramotu koju je podnio na bezobzirnom suđenju i raspeću na golgoti, pokrenuti slavlje u Nebeskim dvorima? U protivnom za nas će biti Kristova sramota i patnja uzaludna. 

Isus, išiban, obnažen do pojasa, izveden je pred svjetinu. Pilat, očito želeći izazvati nekakvo sažaljenje kod naroda izgovara one poslovične riječi: Ecce homo („Evo čovjeka“). Isus je stajao, na glavi mu je bila trnova kruna. Tog su trenutka svećenički glavari povikali „Razapni, razapni!“ Pilat im tada kaže: „Uzmite ga vi i razapnite ga, jer u njemu ja ne nalazim.

Na Isusova ramena stavljen je teški križ na kojem će biti razapet. Na glavi mu je bila trnova kruna. Pored toga, veliki teret grijeha koji je počivao na Kristovim plećima stvaralo je teret koji jednostavno fizički nije podnosio. Na sve to još je dodano uzastopno zlostavljanje vojnika koji su taj posao željeli obaviti što je moguće prije bez jedne trunke sažaljenja. Izmučeno Kristovo tijelo, palo je pod teretom takvog pritiska. Bez obzira na psovke, zlostavljanja i ponižavanja, vojnici su shvatili da Isus neće biti u stanju sam odnijeti križ. Morali su nekog naći tko će to učiniti.

Da bi čovječanstvo moglo biti spašeno, da bi ste se vi i ja mogli zbog toga radovati što imamo Spasitelja koji nas je otkupio svojom krvlju, što nam mogu biti oprošteni grijesi, da bi se mogli radovati vječnom životu, bilo je nužno da Isus dođe s križem na Golgotu. Problem je bio da tog petka popodne Isus to više nije mogao, nije imao više snage. On je trebao pomoć čovjeka da bi meni i vama osigurao vječni život. Šimun Cirenac je natjeran da ponese Isusov križ. Šimunov peh ustvari bila prednost u zajedničkom radu s Isusom na spasenju ovog svijeta. 

Ovaj događaj nam pokazuje da Isus nije Šimuna samog ostavio s križem.  Išao je s njim do brijega, do mjesta gdje je taj križ mogao odložiti. Isus na Golgoti nije dopustio da bi Šimuna pribili na taj križ. To je bila Isusova uloga koju je prihvatio. Isus ide s nama, uz naše bok, kada nosimo svoje probleme.

Teret našeg svakodnevnog križa biti će vjerojatno velik. Međutim Krist je obećao da će taj križ zamijeniti. Tko slijedi mene, ne hoda u tami, nego ima svjetlo života (Ivan 8, 12) pisao je sveti Ivan, apostol ljubavi. Stoga nemojmo se bojati nositi svoj križ ma kako bio težak samo ako slijedimo Isusov trag. 

Kristovo razapinjanje na križ je tema koja bi često trebala biti predmetom naših misli. Razmišljam često o tom događaju koji je odlučivao o mojoj i vašoj sudbini. Sa Kristom su dovedena i dva zločinca koja su također bila razapeta s Isusom. Ova dva zločinca su se otimali, vikali i psovali svoje mučitelje koji su mi nemilosrdno zabijali željezne klinove u ruke i noge za grubi drveni križ. Bio je to normalni prizor i rimski vojnici su na njega naviknuli. Za razliku od njih Isus nije proklinjao. On nije vikao ni urlao. Mirno je dopustio da mu vojnici zabiju željezne klinove u ruke i noge. Umjesto proklinjanja, On je blagoslivljao. Njegova molitva je tada bila: A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!”  Luka 23,34. Prije razapinjanja, vojnici bi učinili sve kako bi osramotili onog koga pribijaju na križ. Obnažili su Isusa skinuvši s njega svu odjeću. Njegova haljina je bila istkana iz jednog komada. Vojnicima je bilo šteta tu haljinu rastrgati kako bi komade platna podijelili kao ratni plijen. Zbog toga su za Kristovu haljinu bacali kocku. 

Nakon zabijanja na križ, vojnici su uhvatili križ, podigli ga i grubo postavili u za to već pripravljenu rupu. Bol koju je Isus tada osjetio bila je strašna. Cijeli teret tijela oslonio se na dvije toče u rukama koje su bile ranjene prodorom željeznih klinova. Vojnici kao da su se takmičili na koji bi način ovim ljudima zadali nesnosnu bol. Očito je to bilo đavolsko orgijanje koji je doslovno nadahnjivao ove ljude s ciljem da Isusa odvrati od svog nauma spašavanja ljudi. Ipak Isus ni jednog trenutka nije popustio bilo kakvim svojim osjećajima. Svu patnju, sramotu i rug, proživljavao je dostojanstveno. 

Mnogo godina prije Kristovog raspeća, evanđelist Starog  Zavjeta, prorok Izaija, pisao je: Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K`o jagnje na klanje odvedoše ga; k`o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Izaija 53,7.  Psalmist David, nadahnut Duhom svetim pjevao je: Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. Psalam 22,19. Sve što se tih dana događalo s Isusom, toliko ih je asociralo na biblijska proročanstva da su mogli odbaciti Isusa samo ukoliko su u tome bili uporni. Isus je toliko želio da svi koji su tu bili konačno shvate i priznaju njega da je on Sin Božji. Priznanje Krista za Sina Božjeg je očito glavni preduvjet našeg spasenja. 

Isus je na križu iskazao jedinu svoju potrebu koja mu na žalost nije bila udovoljena. Apostol Ivan to opisuje: Poslije toga Isus, svjestan da je već sve svršeno, reče, da bi se ispunilo Pismo: “Žedan sam.” Tu bijaše posuda puna octa. Tada nataknuše na izopovu stabljiku spužvu punu octa i primaknuše je k Isusovim ustima. Kad Isus uze ocat, reče, “Svršeno je!”, te nakloni glavu i – predade duh. (Ivan 19, 28) Čak i tu svoju potrebu on izriče u kontekstu ispunjavanja Pisma samo da bi oni koji to promatraju mogli donijeti zaključak da je Isus Sin Božji i da je On obećani Mesija i Spasitelj. 

Okusivši ocat, Isus je izrekao onu slavnu završnu izjavu: “Svršeno je!”, te nakloni glavu i – predade duh.  Isus je završio borbu za spasenje čovjeka. On je umro da bi mi mogli živjeti. 

Kada čitam ovo izvješće, ispunjava me oduševljenje i zebnja istovremeno. Ovim uzvikom Krist je završio posao spašavanja. Sotona je bio pobijeđen u potpunosti. Svako biće u svemiru uvjerilo se je da je Bog ljubav i da je Njegov zakon utemeljen na ljubavi. Iako je cijelim svemirom vladala napeta atmosfera, gotovo sam siguran da se Kristovim uzvikom „svršeno je“ cijelo nebo radovalo. Ovog trenutka mogao se vidjeti kraj grijehu i zlu. Sve ostalo što će se događati, samo će povećavati slavnu pobjedu Isusa Krista nad grijehom. U Hramu se zavjesa razderala od vrha do dna, i na taj način ostvarila put direktnog dolaska k prijestolju milosti. Uzvikom „svršeno je“ Sotona je postao pobijeđeni neprijatelj. Sotona je postao ubojicom Božjeg sina i kao takav otkrio je svoj pravi karakter. Sve njegove laži i manipulacije izašle su na površinu i razotkrile se. 

Razmišljanje o križu i Kristovoj patnji osobno nas dovodi do promjene naše životne paradigme. Mnogi su bili promijenjeni gledajući Krista na Križu. Mi također možemo biti promijenjeni gledajući Krista na križu. Gledajući ga kako umire, i shvaćajući da bezgrešni Božji sin umire za mene, počinjem razumijevati tu ogromnu Božju ljubav koju daje da bih ja i vi bili spašeni. Gledanje na Krista, učinit će svakako dramatične promjene u osobnom životu. Isus je rekao: “Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme križ svoj na sebe i neka tako ide za mnom! Marko 8,34. Dozvolimo Svetom Duhu da makne tu prirođenu sebičnost koja se kao korov u nama razvila. 

Još mi jedan događaj izaziva čuđenje i stvara mi mnoga pitanja, kako može izgledati čovjek koji odbaci Krista. Izvješće evanđelja piše: Budući da je bila Priprava, i da tjelesa ne ostanu na križu u subotu – jer bijaše velik dan ona subota – zamoliše Židovi Pilata da se razapetima prebiju golijeni i da se skinu. Tada vojnici dođoše i prebiše golijeni obojici razapetih s Isusom. Kada dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda. 

Židovski vođe su tražili da se ubrza smrt ovih razbojnika koji su visili na križu, jer bi to na neki način oskvrnulo njihovu službu Bogu. Oni su se žurili da što prije ubiju Isusa i ove razbojnike kako bi subotu koja je dolazila mogli proslavljati u miru. Pitam se ponekad gdje je problem takvog razmišljanja i takvog stava. Da su u takvim stavovima Židovi bili usamljeni, to i ne bi bio veliki problem. Međutim povijest je puna izvješća o progonima onih koji su drukčije razumijevali neke stvari. Isus je u vrijeme svoje službe rekao: I govoraše im: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Marko 2,27. Nešto što je za izraelski narod trebalo biti blagoslovom, oni su izopačili. 

Vojnici da bi ubrzali smrt onih koji su razapeti, uzeli bi neku cjepanicu i udarcem u noge ispod koljena, slomili bi noge. Na taj način onaj koji je visio na križu nije se više mogao podignuti  da bi udahnuo zrak, i smrt bi dolazila vrlo brzo zbog gušenja jer je bilo onemogućeno disanje. Kod ova dva razbojnika vojnici su to i napravili. Kada su došli do Isusa, on je već bio mrtav. Da bi bio siguran, vojnik mu je probio kopljem ispod rebara i kada je izvadio koplje, iz rane je procurila voda i krv.  Ono što je značajno to je sve učinjeno da demantira bilo kakvu laž o tome kako Isus nije umro na križu. 

Sotona je osuđivao Boga i tvrdio da milost i pravda ne mogu ići zajedno. Kristovom smrću izbijen je i posljednji sotonin argument kojim je optuživao Boga. Svojom smrću Krist je sjedinio milost i pravdu. Njegov Zakon i dalje je ostao nepromjenjiv kao Zakon ljubavi. Psalmista je pjevao: Tada će se milost i vjernost sresti; tada će se pravda i mir poljubiti. Psalam 85,10.  Milost i pravda mogu zajedno, jer je Krist ispunio svaku pravdu. Upravo zbog toga može nam dati milost. 

Kada god upadnemo u neku nevolju, mi imamo nekoga tko nas može razumjeti. Isus je sve to prošao i On dobri zna što je zlo i patnja. Upravo zbog toga možemo se na Njega osloniti. 

Vrlo brzo Isus će se vratiti po nas. To je obećao, a Njegovo je obećanje sigurno. On je obećao: Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. 1. Korinćanima 2,9. Kada bi si samo barem malo mogli predstaviti što nam to Bog sprema. Apostol Pavao pod Božjim nadahnućem rekao je: Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave 2.Korinćanima 4,17. Ma kakva nevolja da je, ona se ne može usporediti s onim što nam Bog priprema. Ipak ono što je najvažnije je trajna prisutnost našeg Gospodina Isusa Krista. Nevolje koje nam se događaju, ma kako da su teške, nisu vrijedne spomena spram slave koja nas čeka u vječnoj zajednici s Kristom.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

 

Zvonko Presečan

 

PODIJELI