Nije ugodno kada nas netko prevari ili obmane i to često glumeći dobrotu, iskrenost i dobronamjernost. Kad shvatimo što nam se dogodilo osjećamo se jadno i bespomoćno, jer je obično prekasno išta poduzeti i popraviti nanesenu nepravdu i štetu. Međutim, je li se obmanjivač uistinu okoristio onim što je učinio na podmukao i nepošten način? Nisu li obmanjivači drugih zapravo najtragičnije žrtve samoobmane? Kada varaju i čine nasilje uglavnom to čine na osnovi „opravdanih“ razloga koje sami sebi sugeriraju. Isprva možda i nisu sigurni da je ispravno što čine, ali postepeno sami sebe uvjere da je sve u redu. Pravdaju se kako su ih prilike natjerale na to što rade, a njihovi neprijatelji, naravno, nisu ništa bolje ni zaslužili. I tako se laži, obmane i nepravde gomilaju i usput opravdavaju – čini se u nedogled. Proces samoobmanjivanja je kao gruda snijega koja se kotrlja i pretvara u razornu lavinu koja ruši sve pred sobom.
S ciljem boljeg razumijevanja samoobmane prisjetimo se ponašanja nekoliko starozavjetnih osoba iz devetog stoljeća prije Krista. Premda su starozavjetne biografije uistinu stare čini se da su problemi koje ilustriraju svježi i aktualni. Samoobmana je čovjekovo jadno stanje u sva vremena.
Baka koja je na putu do vlasti ubijala svoje unuke
Ime je te bake Atalija. Atalija je bila kćerka zloglasnoga izraelskog kralja Ahaba (2 Kralj 8,26), a nije sigurno da li i opake kraljice Izabele. Ahab je imao više žena (2 Kralj 10,1) i ako Atalija i nije Izabelina kćerka sigurno je bila izložena utjecaju kraljice maćehe.
U vrijeme njezine mladosti popravili su se odnosi između Izraela, sjevernog kraljevstva i južnog kraljevstva, Jude. Stoga je Atalija udana za mladog judinog kralja Jorama, Jozafatovog najstarijeg sina, koji je i sam pri dolasku na prijestol pobio svu svoju braću i neke knezove (2. Ljet. 21, 1-7). Ovakvo „utvrđivanje“ vlasti dobro je poznato povijesti i doseže do naših dana, ali nije bilo za očekivati da bi baka ubijala svoje unuke kako bi prigrabila i osigurala svoju strahovladu. Zašto se ova žena ponašala tako svirepo? Je li uopće moguće razumjeti njezina zvjerstva?
Očito da je Atalija prolazila kroz duboku krizu. Samo u nekoliko godina izgubila je oca Ahaba, maćehu Izabelu, brata Ahaziju i te kritične 841. godine prije Krista, muža Jorama i sina Ahaziju.[1] (2. Ljet 21; 22,1-9a) Niti jedan od poginulih nije umro na prirodan način i gotovo ni za kim od njih nije se žalilo u narodu. U takvoj pometnji i opasnostima valjalo je vuči brze poteze, zato Atalija hitro „posmica sav kraljevski rod Judina plemena.“ (2. Ljet 22,10.) Očito je Atalija izgubila kontrolu nad sobom – postupila je u afektu, reklo bi se.
Međutim, čini se da u krizama ne postupamo nepredvidivo. Možda i sami sebe iznenadimo nekom svojom zloćom, ali sigurno je da smo se za takvo što pripremali. Najprije su to bile „bezazlene“ nepodnošljivosti prema drugima, možda u tajnosti, ali one su nas usmjeravale u pogrešnom pravcu. Nema mnogo onih koji nisu pokušali manipulirati voljom drugih ljudi. Nema mnogo onih koji su znali da nanose bol kome, ali jednostavno su se uvjerili da imaju pravo i suditi i kažnjavati ljude oko sebe. Nema mnogo onih koji se nisu naljutili a imali su sva “prava” za takvo što. Uostalom, ako hoćemo, možemo naći izgovor za sve, i za koncentracijske logore, užasna iživljavanja nad djecom i nemoćnima, divljanja i ucjene financijskih moćnika, itd.
Atalijina tragedija je bila u tom veća što se čini da nikad nije shvatila svoj problem. Šest je godina vladala bespravno i na užasan način. Kada je ustoličen legitimni kralj koji je kao beba sakriven pred svojom pomahnitalom bakom, Atalija je počela vikati, “Izdaja, izdaja, izdaja” (2. Kralj. 11, 14). Ali, kako može biti izdaja postaviti pravoga kralja na prijestol, a ukloniti uzurpatore u kraljevskom dvoru? Atalija je stvarno smatrala da joj se čini nepravda. Zaslijepljena samoobmanom duboko je vjerovala svojoj propagandi. Dovoljno je dugo tražila izgovore za svoja zlodjela da je nasuprot zdravome razumu vjerovala u nevjerojatno. Izgubila je svaki dodir s onim što je dobro i pošteno tako da je potpuno utišala glas svoje savjesti.
Čini se da mi ne odlazimo u takvu krajnost kao Atalija. Ali i Farizeji su izgledali pobožnima i pravičnima, naročito u pogledu svoje religije i svojega naroda. Oni su isto bili žrtvama svojih obmana: Vikali su na učenike i govorili: Prestanite zvati Isusa kraljem, to je izdaja našeg naroda. Mi imamo cezara. Kako može biti izdaja naviještati Mesiju na kojeg upućuju sva starozavjetna proročanstva? Kako može biti loše upućivati na Onoga koji je liječio, tješio i ispunjao nadom svakog čovjeka koga je susreo? U toj svojoj sljepoći Farizeji su sudjelovali u počinjenju najsramnijeg zločina – Isusova raspeća. Ukoliko objavljena načela pravičnosti nisu naše nepromjenjivo mjerilo ponašanja i mi se nalazimo u opasnosti da se pretvorimo u umišljene i samodopadne monstrume.
Ali, nismo li malo isključivi prema Ataliji. I ona je ljudsko biće. I nju su lomili, i čini se, slomili. Odrasla je na Ahabovom dvoru i neprestano je bila izložena političkim intrigama i nasilju. Uostalom, zar životna sredina ne uvjetuje razvoj čovjekova karaktera? Je li to opravdanje za Atalijinu samoobmanu?
Naš slijedeći lik će nam pojasniti ovu dvojbu.
Jošeba, samozatajna i hrabra žena
Jošeba je bila kćerka Judinoga kralja Jorama koji se oženio Atalijom, ali čini se iz neke druge veze, jer biblijski tekst ne spominje ime njezine majke. I ona je odrasla na dvoru gdje su se događale sve zle stvari koje je proživjela i Atalija, njezina maćeha. Zbog bliskosti s Izraelskim dvorom bila joj je poznata sva Ahabova zloća. Jedina, svjetla strana njezina životnog okružja bio je brak s velikim svećenikom Jojadom. Ovo je jedini slučaj u Bibliji gdje je princeza postala ženom svećenika. Kada je kriza zahvatila Judino kraljevstvo i Jeruzalem i ona je bila tu. Međutim kako je ona reagirala?
U krizi i opasnostima Jošeba se postavila kao heroj. Kad su se tajni agenti šuljali kako bi pronašli i ubili sve kraljevske namjesnike, a vojnici marširali ulicama, Jošeba je uzela malu bebu Joaša, jedinog preostalog namjesnika na Judinom prijestolju i sakrila ga u jednoj od sobica Jeruzalemskog hrama. (2. Ljet 22, 9b-12.) Jošeba je stavila svoj život na kocku jer je djelovala protiv zakona i propisa države, dakle protiv interesa naroda – sigurno je takvu propagandu širila Atalija. Zašto se Jošeba izlagala tolikoj opasnosti? Mogla je prepustiti takve „subverzivne“ akcije muškarcima, svojemu suprugu ili onima koji su se bavili politikom. Uostalom, Joaš je bio sin pokojnog Ahazije, Atalijinog sina i zašto bi ona bila pozvana braniti unuka od njegove bake? Čini se da Jošeba nije imala nikakvog interesa uplitati se u ovakve avanture. Ona se nikada nije otimala za vlast i položaj kao njezina maćeha Atalija.
Jošeba se pokazala odvažnom jer je bila vođena načelima pravičnosti i duboke pobožnosti. Uvažavala je Davidovu kraljevsku lozu kao instituciju koju je Bog ustanovio i nastojala je stajati za ono što je dobro pod svaku cijenu. U Bibliji je opisana kao žena velikog svećenika koja je bila uvijek u sjeni svojega, od svih uvažavana supruga. Obavljala je obiteljske dužnosti savjesno i redovito, a tome se nikada nije pridavao posebni značaj. Da nije bilo ovog herojskog djela, vjerojatno ne bi ništa ni bilo zapisano o njoj, kao što je to slučaj s ostalim suprugama velikih svećenika koje su ostale nepoznate biblijskoj povijesti.
Jošeba je bila hrabra i stabilna žena i kriza je pokazala njen pravi karakter. Boravila je kao i Atalija u nezdravoj i korumpiranoj sredini, ali se borila i izborila za stabilnost i zdravlje svoje duše.
Atalija je poticala zlo; sanjala o sebi kao vladarici; nikada nije cijenila druge; za sve i svima je našla prigovor; potajno je zavidjela svojim najbližima, pa i svojoj djeci i unučadi. Takvo njezino nastojanje gurnulo ju je u psihopatsko stanje egoizma iz kojeg se nije uspjela izvući. Dokrajčila ju je njezina osobna samoobmana i zloća.
Jošeba je hranila svoj karakter molitvom, pravim bogoštovljem koje se sastojalo od služenja drugima, svojoj obitelji i svima drugima. Obavljala je male zadaće vođena uzvišenim načelima. Činilo se da na sitnicama gubi vrijeme, ali karakter se gradi postepeno i razvija se prirodno samo kada dozvolimo vremenu stvoriti navike pozitivnog razmišljanja i djelovanja.
Jošeba nam poručuje da ne moramo biti zatrovani negativnom sredinom u kojoj živimo. Ne moramo biti prevareni svojom osobnom propagandom, niti obmanuti
idejom o sebi i svojim pravima koja treba ostvarivati pod svaku cijenu, gazeći sve pred sobom. Čak kad se i većina ponaša nedolično nitko nas ne može natjerati da prihvatimo vrijednosti koje su oprečne Božjim idealima. Možemo i moramo se izdići iznad svake vrste zla bez obzira otkuda dolazilo. Pomoć na tom životnom putu je dobrodošla, ali mora biti prave vrste i ne smije istisnuti naše osobno duhovno iskustvo. A kakva je to pomoć? Slijedeći lik nam pojašnjava i to pitanje.
Povodljivi mladi kralj Joaš
Velika je razlika u sredini u kojoj je odgojen Joaš i odakle je potekla njegova baka Atalija.
Atalija je odgojena u neznaboštvu, pod utjecajem svoje maćehe Izabele koja je donijela u Izrael kult službe Baalu. Štovanje Baala se proširilo na Judino kraljevstvo kao lavina. Hramovi i oltari nicali su po cijeloj zemlji, u Jeruzalemu po ulicama i krovovima kuća. (Vidi, Jer. 11, 13; 32, 29)
Joaš je pak odgajan u tihom i svetom mjestu, podučen od plemenite Jošebe i samog velikog svećenika u Jeruzalemu, Jošebinog supruga Jojade. Nije ni čudo što je Joaš postao dobar vladar. Istina počeo je vladati sa sedam godina pod tutorstvom Jojade, ali u nekim je stvarima čak nadmašio i samoga velikog svećenika Jojadu. Joaš je odlučio skupljati sredstva za obnovu Jeruzalemskog hrama, čemu se je veliki svećenik Jojada protivio. Očito da je Jojadi nedostajalo vizije koju je mladi kralj imao. Sredstva su sakupljena i hram je obnovljen zahvaljujući Joašu. (2. Ljet. 24, 5-14)
Međutim, tragično je, ali istinito da na kraju Joaš nije bio bolji od svoje bake Atalije. Na početku svoje vladavine sličio je Mojsiju jer su i jedan i drugi bili spašeni kao bebe od pomahnitalih vladara. Joaš je mogao biti predslika Isusa koji je isto preživio napad sujetnoga kralja koji se bojao za svoj prijestol. Ali Joaš završava svoj život kao ubojica i oskvrnitelj hrama kojeg je tako zdušno renovirao. Sve je bilo dobro dok nije nastupila kriza, a onda se pokazao pravi Joaš. Čini se da je Joaš bio zatvoren u sebe i da je gajio nekakvu samovolju i kompleks manje vrijednosti. Jojadu je morao poštivati jer ga je doveo na prijestol, a bio mu je i tutor. Narod je poštivao Jojadu i bio mu je naklonjen, ali kad je stari svećenik umro, kontrole su popustile i Joaša se nije moglo prepoznati. Pod utjecajem svojih mlađih savjetnika knezova brzo je uvodio idolopoklonstvo u Judino kraljevstvo. (2. Ljet 24,17-19)
Jednom je prilikom Jojadin i Jošebin sin Zaharija, koji je i sam bio svećenik, opomenuo kralja zbog kršenja Božjih zapovjedi, a Joaš ga je dao zasuti kamenjem u predvorju hrama. (2. Ljet. 24, 17-22) Zamislite ovu monstruoznost. Ubiti sina roditelja koji su mu spasili život i postavili na prijestol može samo povodljiva i labilna osoba. U čemu je bio Joašov problem? Kralj je Joaš bio žrtva drugorazredne i posredne religioznosti. „Joaš je činio što je pravo u Jahvinim očima dok je bio živ svećenik Jojada.“ (2. Ljet 24,2) Joašu je bilo lako ploviti dok su drugi veslali, ali kada je ostao sam odnijela ga je bujica.
Nije moguće prenaglasiti važnost osobnog duhovnog iskustva. Sjećam se dobrih mladića i djevojaka s kojima sam zajedno slavio Boga pjesmom na brojnim javnim skupovima. Žarkim smo propovijedima oduševljavali slušatelje. Živjeli smo složno u zaklonjenom okružju vjerskih sredina, ali kada je takva duhovna inercija iščezla neki su se od mojih prijatelja jednostavno izgubili. Više ih ne interesira ni Bog ni religija.
Čini se da je jedan od ključnih razloga takvome stanju što nikad nisu imali Boga za sebe, niti su doživljavali radost o kojoj su pjevali, a nisu ni slijedili vijest koju su propovijedali. Nisu ozbiljno shvaćali „mala“ iskušenja, a kada su ih snašla ona izazovnija jednostavno se nisu mogli nositi s pritiscima života. Geslo duhovnog života mora biti „Zajedno, a ipak za sebe.“
Atalija i Joaš predstavljaju dvije krajnosti koje ozbiljno opominju:
Atalija je grabila sve sebi. Sve je oko sebe doživljavala duboko osobno i u isto vrijeme tragično pogrešno. Vrijedio je samo njen sud. Njeni su interesi bili uvijek najvažniji. Valjalo je sačuvati svoju kožu. Uvijek je bila u pravu i za sva je zlodjela nalazila opravdanje. Za sve su drugi bili krivi, a ona nije nikada slabijem od sebe ni pomišljala reći “oprosti”.
Joaš se okretao kao je vjetar puhao. Uvijek se je ravnao prema drugim ljudima. Uz dobre je bio dobar, dok se sa zlima brzo odavao zlu. Sve su mu bili drugi ljudi, a on nikada nije bio sam svoj.
Negdje u sredini su Jojada i Jošeba. Uz sve svoje slabosti i nedosljednosti Jojada je ostao vjeran načelima koja su bila snažnija od svih kriza i u skladu s Božjom voljom. Jošeba je, iako u sjeni svojega poznatog supruga najsnažniji primjer istinske duhovnosti koja sigurno usmjerava i osnažuje u krizama. Biti tih, miran, ne isticati se sujetno te odlučno i hrabro stati za ono što je pravo najsnažnije se očituje u Isusovom životu koji je, iako osobno nepoznat, bio Jošebi uzorom.
Na kraju se pitajmo: Koji od ovih likova dominira u mojem životnom iskustvu?
Dragutin Matak
[1] Zapazimo da se imena Joram i Ahazija pojavljuju u kraljevskim obiteljima i Izraela i Jude. Na sjeveru, u Izraelskom kraljevstvu Ahazija je Ahabov sin koji vlada samo jednu godinu (853-852), a nakon njega na prijestol dolazi Joram, njegov brat, koji vlada jedanaest godina (852-841). U južnom kraljevstvu, Judi Joram je Jošafatov sin koji vlada sedam godina (848-841), a njegov sin Ahazija vlada samo nekoliko mjeseci 841. godine prije Krista, nakon čega baka Atalija postaje kraljicom na najbrutalniji način. Na jugu će vladati Joaš, sin Ahazijin, i to četrdeset godina (835-796), ali i na sjeveru će kraljevati drugi Joaš, sin Joahazov šesnaest godina (789-783).
