Zrikavac i novčić
Neki indijski mudrac imao je prijatelja koji je živio u Milanu. Upoznali su se u Indiji gdje je Talijan bio s obitelji na turističkom putovanju. Milanski ga je prijatelj, iz zahvalnosti, pozvao da bude gost njegove obitelji. Indijac je u početku odbijao, ali najzad, kako je prijatelj iz Italije bio uporan, pristane. Tako se jednoga dana pojavio u milanskoj zračnoj luci. Sutradan su pošli u šetnju središtem grada.
Indijac odjednom zastade i reče: „Čuješ li ti isto što i ja?“ Talijan se načas pribra i osluhne, ali odgovori da ne čuje ništa osim buke gradskog prometa. ,,U blizini je zrikavac, čujem ga kako pjeva”, nastavi Indijac siguran da dobro čuje. „Varaš se”, usprotivi se Talijan, „čuje se samo gradska buka. Konačno, otkud ovdje zrikavac?!” „Ipak sam u pravu, čujem zrikavca kako pjeva”, odvrati Indijac odlučno i počne pretraživati obližnje grmlje. Začas pokaže sumnjičavom prijatelju prekrasna zrikavca koji se zavlačio u rupu ljutit što ometaju njegov koncert. „Jesi li vidio da je bio zrikavac?” upita Indijac. „Istina je”, pnzna Talijan. „Vi Indijci imate puno bolji sluh od nas Europljana…”
„Opet se varaš”, nasmiješi se mudri Indijac. „Pazi sad…” On izvadi iz džepa novčić i neopazice ga baci na pločnik. Istoga se časa osvrne četvero ili petero prolaznika. „Jesi li vidio?” upita Indijac. „Novčić je zazvonio tiše od zrikavčeve pjesme, a vidio si koliko ga je ljudi čulo.”
Ova priča je slična zrikavčevoj pjesmi u gradu: traži trenutak pozornosti za glasove koje smo zaboravili, za glasove i pjesme koje nosimo u sebi, a govore o plavom nebu i čistom zraku, o snovima i otkucaju srca, o želji za zagrljajem i suosjećanjem, o čudnom Bogu koji je došao i pita dopuštamo li da nas spasi.
Bruno Ferrero
