Upadoh jednom u veliku depresiju jer me uzeo na pik moj radni kolega, jedan dan, pa drugi dan, štogod napraviš, nisi dostojan svoje profesije i svoga posla, a onda smijeh oko tebe odzvanja u ušima, a tko je ta, tako je mala, i odoh kući plačući, sama sebe omalovažavajući, i pitajući tko si ti, stranac u drugoj državi, ne usudiš se ništa niti reći jer se bojiš, ako nešto kažeš bit će još više ismijavanja, omalovažavanja, a potreban ti je taj kruh svagdašnji, tu s moga posla nosim ga na stol mojoj obitelji.
I odoh drugi dan šuteći na posao, štogod da nije valjalo, čula sam kako se proziva moje ime, a tko bi drugi mogao biti, pa ona je jedina strankinja među nama, mi sigurno nismo, pa zar mi da napravimo grešku.
Šutim, radim, u sebi plačem: tko sam ja, samo stranac u jednoj drugoj zemlji, odakle donosim kruh naš svagdašnji na stol mojoj obitelji.
I tako se redali dan za danom, na mome licu nestao osmijeh, prije nego sam stupila nogom na radno mjesto isplakala sam se vani, da me radni kolege ne vide, ulazila s grčem u želucu i bolovima u glavi koja je pucala i samo se pitala tko sam ja, stranac u jednoj zemlji koji, koji je bio prisiljen napustiti svoj rodni dom, ljude koji su se sa mnom Kristu radovali, ljude koji su sa mnom iste pjesme pjevali, isti jezik govorili, a sada sam samo stranac koji nije svojom voljom otišla sa ognjišta, nego u vjeri u ljude u svijet i da ću napokon zaraditi samo kruh svakodnevni koji ću nositi svojoj obitelji na stol. Pa zar je to previše, ništa ne tražim, nikoga ne prosim nego ga pošteno zarađujem.
I jedno jutro kao svaki dan trebah krenuti na posao, ali glava mi puca, mjerim temperaturu, 39, 9 °C, u želucu gorčina, bol tupa bol, nisam u stanju krenuti na posao. Javim se po prvi puta bolesna, odlazim liječniku i on me pita što mi je; u suzama napokon nekome govorim da sam nitko, da sam tako mala, da sam stranac koji buni jedan tim, jer nisam oni nego prosjak u tuđoj zemlji. Liječnik mi otvara odmah tri tjedna bolovanja i piše dijagnoza – mobbing, ne mogu vjerovati da me u ovoj zemlji u kojom sam stranac netko štiti. I nakon prvoga dobivam telefonski poziv, moji “radni kolege”, samo da pitaju kada ću doći, da im netko fali tko je preuzimao sve smjene, radio duple smjene nije se niti smiješio, niti tužio, sada oni moraju to sve obavljati i da im falim, a iz mene je samo izašlo, jeste li sigurni da ste birali pravi broj, ovdje je samo strankinja koja je došla zaraditi svoj kruh svakidašnji da ga stavi svojoj obitelji na stol. I nisam mogla vjerovati što sam čula, odgovor je bio da, samo nam dođi.
Iduću nedjelju na svetoj misi ispričam svom duhovniku napokon za sve što mi se događalo i dobih na Duhovnoj vježbi ovaj tekst iz Biblije
Luka 18 : (15-17 )
15 Donosili su k njemu djecu, da ih se dotakne. Kad to vidješe učenici počeše odbijati ljude.
16 A Isus dozva k sebi djecu i reče: Pustite djecu, neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takvih kraljevstvo Božje.
17 Zaista, kažem vam: “Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, neće ući u njega.”
I shvatim tko sam, ja sam dijete Božje, a ako sam njegovo dijete baštinik sam njegovog kraljevstava i, sretna bih da se nisam svađala nego svaki dan onako uplakana za njih molila, shvatila sam da sam, princeza, jer moj otac je kralj, kralj nad kraljevima, i od sada idem svijetom uzdignute glave, i to sam prenijela kolegama na poslu, ja nisam više stranac, ja sam dijete Božje i pitam vas sada znate li tko ste vi.
S. L.
