Kao inteligentna bića iznenađuju nas mnogi upiti! Među njima je i: „Je li ljudski rod najkrvoločnija vrsta prema svome rodu i vlastitom potomstvu?“ Kako strašno pitanje da se i krv u žilama ledi! Statistike našega vremena u suvremenom 21. stoljeću potvrđuju opravdanost i istinitost upita prema kojima se godišnje u svijetu pobačajima ubije oko 53 milijuna nerođenih, dok su se žrtve Drugog svjetskog rata kretale oko 50 milijuna ubijenih. Ovo je tragično i prema Bogu vapijući grijeh! Bijela kuga koja hara i našim narodom u većem broju umrlih nego li rođenih.
Ako možda nismo izravno odgovorni za ovakvo katastrofično stanje ubijanjem nerođenih, svatko se može upitati: „Kako se općenito odnosimo prema slabim, nerođenim i svima koji ne mogu braniti vlastito iskonsko pravo na život i prostor pod ‘kapom nebeskom’?!“
Čovjeka i živo biće možemo ubiti „mačem“ – silom, ali i jezikom! Jezik je možda još ubojitije oružje, a uz to i podmuklo. Uz to što ubija još više i ranjava, ostavljajući ožiljke ne samo na tijelu nego još više u duši. Biti gospodar vlastitoga jezika, osobito je potrebno i vrijedno u odnosima s drugima. Ne samo da ga imamo kao oružje kojim se može ranjavati, nego i način za pohvale Svevišnjemu kojim kao melemom možemo ublažiti i zacijeliti rane koje su nanesene drugima. (
fra Mate Tadić,Tomislavgrad, 6. prosinca 2016.
