Ja sam fra Mate Tadić rođen 13. prosinca 1972. u Kolu u župi „sv Mihovila Arkanđela“ u Tomislavgradu, u obitelji Ile i Ane rođ. Ćavar. Osnovnu i srednju elektrotehničku školu završio sam u rodnom mjestu, te osjetio Božji poziv već u osnovnoj školi. Franjevačko odijelo obukao 15. srpnja 1993. na Humcu, a svečane zavjete položio u Zagrebu rujna 1999. godine. Teološko-filozofski fakultet pohađao sam na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1994.-1999. gdje sam i diplomirao.
Uz teologiju izvanredno od 1995. sam pohađao i sviranje orgulja na Institutu za crkvenu glazbu „Albe Vidakovića“, jer sam nerazdvojno vezan uz glazbu – napose crkvenu i pjevanje u zborovima u Tomislavgradu, Humcu i Zagrebu. U franjevačkoj crkvi u zagrebačkoj Dubravi redovito sam pjevao i svirao na Svetim misama kroz tjedan, nedjeljom i zornicama te klanjanju Svetotajstvu.
Nakon đakonskoga ređenja u listopadu 1999. u zagrebačkoj prvostolnici i pastoralne godine u Ingatestonu pokraj Londona u Engleskoj, za svećenika me je 10. lipnja 2000. zaredio zagrebački nadbiskup i kardinal msgr. Josip Bozanić. Poslije proslave Mlade mise 16. srpnja 2000. u rodnoj župi, do kolovoza 2005. djelujem kao župni vikar u župi Posušje. Predajem vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi, pripremam krizmanike, vodim ministrante i čitače, surađujem s polaznicima Zajednice „Molitva i Riječ“, voditelj sam Biblijsko-meditativno-molitvenih susreta. Po potrebi sviram osobito na Svetim misama zornicama i surađujem s višeglasnim župnim zborom.
Ljepota pisane riječi
Od 2000. redovito surađujem s katoličkim listovima poput: „Glas koncila“, „Naša ognjišta“, „Mali koncil“… te zbornicima, poput: „Obnovljeni život“, „Hercegovina franciscana“, „Susreti“… s informativnim i formativnim prilozima. Tako u listu „Naša ognjišta“ objavljujem serijal o klasičnoj glazbi i skladateljima, dok pišem, prikupljam i objavljujem osobna poticajna razmišljanja, iskustva vjernika i svjedočanstva vjere.
Od ožujka 2011. na internet portalu „Putevi milosti“ (http://putevimilosti.com) čiji sam suosnivač uz priloge o Bibliji, redovito pišem nedjeljna biblijska razmišljanja, dok od prosinca 2012. djelujem u istoimenoj humanitarnoj udruzi. Novinske članke i priloge na različite teme informativnog i formativnog sadržaja uz ostale, na osobit način objavljujem na internet portalima rodnoga Kola (www.kolo-tg.com) i Tomislavgrada (www.tomislavcity.com) na kojem od siječnja 2015. imam i svoju Kolumnu. Od srpnja 2012. sa skupinom svećenika. uređujem emisiju „Duhovne minute“ na radio Kupresu (www.kupreskiradio.com).
Rad na više projekata
Aktivno istražujem povijesne teme, osobito zavičajnih događaja i ljudi. Od srpnja 2007. zagovaram osnivanje općinskih povjerenstava za istraživanje žrtava svih ideologija, čega sam inicijator u općini Tomislavgrad, što se i ostvaruje po načelnikovoj odredbi 22. veljače 2012. godine koju općinsko Vijeće potvrđuje Rješenjem u veljači 2014. a čijim sam članom. Od kolovoza 2005. djelujem kao župni vikar u rodnoj župi Tomislavgrad. I tu vodim ministrante i pripremam krizmanike, surađujem sa Zajednicom „Molitva i Riječ“ te sam inicijator u osnivanju njenoga ogranka u župi u studenom 2006. godine, vodim župne odrasle i djecu čitače te Biblijsko-meditativno-molitvene susrete.
U veljači 2013. iz tiska u Zagrebu izišla je knjiga „Svjedočanstva o stradanjima Hrvata“ na kojoj sam s dvadesetak suradnika i povjesničara radio više od deset godina. Trenutno sam angažiran na još tri velika projekta s temama iz klasične glazbe, misli i razmišljanja te kršćanske duhovnosti. Želja mi je ono što sam započeo dovršiti i objaviti. Ali Bože zdravlje! Što sam stariji s više iskustva sve više postajem svjesniji kako za sve u životu ima vrijeme, te da ni za čim u životu ne treba žaliti. Sve u svoje vrijeme, koje je dragocjeni dar. Jer Bog nas danas treba gdje smo sada i ovdje, a biti toga svjestan veliki je dar.
Iskustvo bolesti, patnje i trpljenja
Ma kako nešto izgledalo lijepo i lako, ali svatko ima neko iskustvo koje ga usmjeri kroz život. Tako je i mene iskustvo križa, usmjerilo stazom o čemu nisam mnogo razmišljao niti planirao. Sve se počelo događati koncem lipnja 2003. za službe župnog vikara u župi Posušje, što se nastavlja do danas u Tomislavgradu. Nakon pretraga u Posušju, Mostaru i Zagrebu liječnici su teškom mukom dijagnosticirali uzročnike, te izolirali tri vrste opasnih bakterija s kojima se na različite načine moglo doći u kontakt. Prouzročile su visoku temperaturu, osjećaj nemoći u organizmu, te izazvale sepsu, endokarditis, meningitis, stanje kome od mjesec i pol dana, pet operacija s nekim posljedicama do današnjega dana.
Stanje je bilo teško i beznadno da sam imao malo šanse za preživljavanje. Toga sam bio svjestan te sam zatražio i dvaput primio sakrament bolesničkoga pomazanja u Mostaru i Zagrebu. Na kraju unatoč svim predviđanjima i negativnim prognozama, pobijedio sam uz Božju pomoć potpomognutu velikom vjerom, nadom i molitvama dobrih ljudi, te liječničkom pomoći. U tom gotovo beznadnom stanju već se razmišljalo gdje me pokopati, ali Bog je sa mnom imao druge planove. Borba se međutim i dalje nastavlja, što je obilježilo i usmjerilo cijeli moj život.
Križ kao škola trpljenja
Netko bi mogao pomisliti da mi je kao svećeniku bilo lako sve to prihvatiti i sa svim se nositi, ali to ne ide automatski. Uz osobnu vjeru koja je crpila snagu iz pouzdanja u Božju providnost, dobrotu i milosrđe, prisutno je i ono ljudsko. U vrijeme bolesti i nemoći upiti: „Bože, zašto ja?“, „Dokle će ovo potrajati i ima li ovakvom stanju kraja?“, u jako teškim trenutcima molitva riječima psalma: „Bože moj, zašto si me ostavio?“, predanje: „Bože, budi volja Tvoja!“, pa sve do prihvaćanja: „Bože, Ti znaš koji je smisao i sve na Tvoju slavu!“ Iskusio sam da je križ škola trpljenja i jedan proces, te treba proći vremena da se u sebi sve to shvati, prihvati i „probavi“.
Liječnici su me nakon svega prozvali medicinskim fenomenom, dok se još uvijek ne može govoriti o potpunom ozdravljenju, iako je svakim danom bivalo novih pomaka i napretka ili barem podržavanja postignutoga. Kad se sjetim kako je sve bilo teško i beznadno ne smijem se niti danas previše žaliti. Pored svega loše doživljenoga, sve ima svojega smisla. U tim teškim i prijelomnim životnim trenutcima, iskusio sam veliku Božju pomoć i ljudi oko sebe.
Vjerujem da mi je Bog nanovo darovao život, kako bi svoje potpuno pouzdanje stavio u Njega. I za proslavu Mlade mise u srpnju 2000. prije toga, uzeo sam misao psalma 37.: «Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.» I nisam se prevario! Držim kako meni i svima nama, na ovaj ili drugačiji način, Bog želi poručiti: «Nemoj misliti da si potpuni vlasnik svojega i tuđega života. Sve ti je darovano na raspolaganje i upravljanje. Ne oslanjaj se samo na sebe i svoje snage, niti na ono što imaš. Nije u tome smisao za kojim toliko žudimo. Budi pošteni najamnik, a ne nepošteni vlasnik.»
Spontana molitva i meditacija
Pokretačka energija i potrebna snaga, dolazile su mi iz potpunoga pouzdanju u Božju volju i Njegovu providnost. Kad mi je bilo najteže, potpuno sam se predao da se preko mene vrši volja Božja. Neprestano sam živio u nadi da ne mogu tek tako završiti svoj životni hod, već da sam još u mnogo stvari i planova potreban Bogu. Znao sam s malo riječi u predanju govoriti: „Ako Ti trebam, pobrinut ćeš se za mene i za moje ozdravljenje. A to je možda lakše, nego li da se odgoji drugi, koji će doći na moje mjesto. Iako Bože za Tebe ništa nije problem niti preteško, jer si Svemoguć, neka bude volja Tvoja!“
U tim teškim trenutcima i stanju, teško je i gotovo nemoguće bilo moliti, kako se to čini u svakodnevnom životu ili crkvama. U vremenu prikovanosti uz krevet, otkrio sam veliku važnost kršćanske spontane molitve i meditacije bez napisanih i propisanih molitava. Kad mi se nije mililo čitati niti govoriti, teško je bilo uzeti krunicu i molitvenik pa tako moliti. U teškim trenutcima jednostavno sam svoju patnju, bolest i nemoć, prikazivao Gospodinu kao vapaj i molitvu. Iskusio sam molitvu srca, bez velikih i često suvišnih riječi s predanjem u volju Božju i Njegove planove sa mnom.
Nakon svih nevolja bolesti i križeva, doživio sam svoje osobno uskrsnuće. Prisjećam se kako sam slaveći Svetu misu u Krapini nakon gotovo četiri mjeseca stanke, osjetio duboku i iskrenu duhovnu radost i ushit. Nakon povratka iz Krapinskih Toplica u Zagreb, bolnička sestra Katarina u Novoj bolnici mi reče: „Preko vas sam se osvjedočila u Božju opstojnost i pomoć u našemu životu!“ Iz praha i smrti, Bog me ponovno podigao na noge i vratio u život, učeći poniznosti i blagosti.
Svaki dan nova životna prilika
Biti svjestan da vam se život neočekivano i najedanput okrenuo naglavačke, ni malo nije lako. Odjedanput se dožive ograničenja na koja se prije nije niti pomišljalo. Postane problem jednostavnoga kretanja i svega, što se do tada podrazumijevalo samo od sebe. U očima ljudi postaneš promatran preko pojma „bolesnik“ o čemu mnogi nažalost, imaju velike i nepremostive predrasude što na osobit način boli i vrijeđa. Ljudi kao da počnu u tvoje ime sami sebi, postavljati upite i na njih odgovarati: „Posjetio bih ga, ali ne znam kako će reagirati da ga ne uvrijedim!“, „To bi trebao uraditi, ali ti to nećeš moći!“, „Povezao bih te autom, ali ti je previsoko da u njega sjedneš!“, „Primili bih te na boravak, ali nemamo posebne uvjete koji su ti kako smatramo neizbježni!“, „Za tebe bi ovo ili ono sada bilo najbolje raditi, jer si prošao… (to i to)!“
Svaki dan iznova krećem, nastavljajući tamo gdje sam stao. Vlastitom upornošću u vježbama i trudom na Fizijatriji i u toplicama, uspio sam ponovno stati na svoje noge. Bog je pronašao načina, da se na ovaj način proslavi među ljudima. Svako jutro dok sam pred ogledalom, znam se sebi nasmiješiti s riječima: „Dobro ti jutro! Hvala Ti Bože i na ovom danu i šansi!“ Sve se počinje shvaćati i prihvaćati kao dar, a ne ono što se samo po sebi podrazumijeva. Naiđu i teški trenutci, kada se čovjeku baš ništa ne mili do bola i suza. Ali se uza sve nađe snage za podizanje i novi hod naprijed. Osobno se iskusi kako patnja i trpljenje poput vatra kod zlata u velikoj mjeri pročiste, dotadašnje naše želje i planove. Ono što se do tada postiglo, sve znanje i ono što jesmo, počinju se promatrati drugačijim pogledom i mjerilima. Uvjerio sam se u istinitost izreke, da: „Bog piše pravo i po krivim crtama našega života.“
Sve je u životu dar
Držim da sam s ovim događajima i iskustvom, dobilo novu životnu priliku kao Božji dar. Iskusio sam Božju pažnju i brigu, kao i dobrih ljudi oko sebe. Onih koje nikada prije nisam poznavao niti susreo, nakon što su čuli za mene željeli su i pomoći. To se nastavilo do današnjega dana preko Samaritanaca današnjice, koji mi na različite načine izlaze ususret i pomažu. Tih i takvih ljudi često se u molitvi i Svetoj misi, sjetim i za njih pomolim. Da im barem na taj način iskažem zahvalnost za molitvu i svaki oblik pomoći, što su mi pružili kad mi je bilo najteže i najpotrebnije.
U svemu što jesam, što radim, ljude, stvari, život i sve oko sebe, sad na neki način više doživljavam kao očitu i osvjedočenu Božju milost – dar. To je nesvakidašnje iskustvo križa, koje se ne može naučiti studiranjem na fakultetu niti iz knjiga. U našem se životu i u drugima, mogućnosti da postojimo, živimo, radimo, dišemo, hodamo – očituju da nas Bog neizmjerno ljubi na što trebamo odgovoriti osobnom vjerom i povjerenjem.
fra Mate Tadić, OFM
