Bilo da je dan ili noć, Božić, Uskrs, nedjelja, državni praznik ili blagdan – oni su tu, jer u sve to vrijeme zaštitar je na svom radnom mjestu. Nisu pretjerano radosni što rade nedjeljama i blagdanima, bez obzira bili vjernici ili ne. Zamislite zaštitara vjernika koji tijekom Uskrsa mora biti na radnom mjestu i ne može doživjeti obiteljsko zajedništvo tog blagdana, najvećeg u kršćana. Ništa manje ne boli ako isti taj zaštitar vjernik provodi noćnu smjenu na Badnjak dok drugi ljudi idu na polnoćku. Nova godina? Dobro, to je praznik, nije blagdan, ali opet je to vrijeme kad se obitelj okuplja i kad se svi vesele u zajedništvu. „Naš“ zaštitar od prazničnog ugođaja može osjetiti jedino zvuk petardi, po zvuku i mirisu. U njegovu životu nema dakle ni privatnosti, ni blagdana, ni praznika ili, kako bismo po domaći rekli – „ni svetka ni petka“.
Mnogi od nas, neupućenih u sve tajne zaštitarskog posla, još bi rekli da je tim ljudima i vrlo dobro – noćne smjene, nedjelje, blagdani, praznici, sve sigurno dodatno plaćeno. I – prevarili bismo se, jer taj krvavo zarađen novac završava ili u blagajni vlasnika zaštitarske tvrtke ili u državnoj blagajni. Plaća zaštitara spada među najniže plaće, tako da mnogi s ispunjenim fondom od 180 sati dobiju tek oko 2500 kuna. Postavite si pitanje – što je 2500 kuna naspram mjesečnih životnih troškova. Gdje su režije, porezi, prirezi, komunalije? Gdje je hrana? Kako od tih novaca prehraniti obitelj? Nekima je to dnevnica za službeni put, dobro, karikirano rečeno, ali je činjenica da svi računi moraju biti plaćeni, jer nijedna od državnih tvrtki ne pita je li moguće platiti ili nije, platiti se mora, u suprotnom „kao poklon“ dolaze zatezne kamate, pa, kao najgora mogućnost, i ovrhe.
Naš hrvatski narod predstavlja svjetski fenomen. U srcu Europe imamo robovlasničko društvo, vodeći se činjenicom da mnogobrojni radnici rade, a mjesecima ne dobivaju plaće. Za to nitko ne odgovara, a kada stignu svi mogući računi koje valja platiti, novac se mora bilo kako iznaći jer država traži svoje. Zbog bezizlaznosti iz tih situacija mnogi su zapali u dužničko ropstvo, a ne plaćajući kredite ovršitelji su im oduzeli kuće i stanove. U takvim prilikama nemali je broj onih koji su spremni dići i ruku na sebe.
Kad smo spomenuli robovlasničko društvo, mislili smo ponajprije na to da i oni koji redovito primaju plaće, kao naši, primjerice, zaštitari, oni, dakle, s najnižim plaćama polako, ali sigurno, počnu se osjećati kao robovi svoga rada – život je vrlo skup, plaća je premala i od nje ne ostaje ništa „za staviti na stranu“ – „za crne dane“, kako to naš narod voli slikovito ispričati.
Nadalje, isti ti zaštitari nerijetko moraju po principu „prihvati to ili primi otkaz“ odraditi i neke dodatne poslove, kao što su osiguranja događanja (utakmice, dolazak stranih ili domaćih državnika i slično). Tako mnogi, iscrpljeni od noćnih dežurstava dobivaju otkaze. Oni koji ostaju rade za manju satnicu, dok se od njih istodobno traži da budu „stand by“ 24 sata, spremni u svakoj sekundi na odlazak na neki dodatni posao. To je čisto iskorištavanje i zlouporaba krize – ako ne pristanu, dobivaju radnu knjižicu i otkaz.
Ima slučajeva kada su mnogi pojedinci sjajno i bezpogovorno radili četiri ili pet godina, ali pogriješe li samo jednom, u tvrtki ih obilježe kao loše radnike.
Evo jednog znakovitog, ali ne usamljenog primjera. Zaštitar je bio pet godina u punom pogonu – dnevna i noćna dežurstva, dodatni poslovi u slobodne dane, počeo je gubiti orijentaciju, osjećaj za dan i noć. Jedne večeri nakon što je prošao ophodnju, uletjeli su mi lopovi, napravili krađu i veliku štetu. Rezultat? Nakon svih tih godina izvrsnog rada morao je ići na razgovor direktoru, slušati uvrede, poniženja, ali i prijetnje – „ako ti se kod nas ne sviđa, lako ćemo ti naći zamjenu; imamo hrpu zamolbi ljudi koji jedva čekaju da započnu raditi.
Valja razumjeti i vlasnike koji imaju obvezu plaćati radni staž, socijalno i mirovinsko osiguranje, osigurati plaće radnicima. Ipak, bilo bi poželjno da plaća bude barem toliko pristojna da se može koliko toliko normalno živjeti, pogotovo, kao naš imaginarni zaštitar koji ima kod kuće nezaposlenu suprugu i troje malodobne djece pa danju, umjesto u krevetu, provede u nekom radu na crno kako bi djeci kupio udžbenike i sve ostalo što je potrebno, o hrani da i ne govorimo. Tu se onda krije zamka – navečer, kad je naš zamišljeni zaštitar na poslu, mora biti budan. Ukoliko samo zadrijema, a uhvati ga kontrola ili netko od „dobronamjernih“ korisnika pošalje prijavu, slijedi visoka kazna, opomena pred otkaz, možda čak i otkaz, odbijanje od plaće koja je i tako mizerna. Doista veliku žrtvu predstavlja noćni posao na kojem je potrebno biti budan i na oprezu, a sve to nakon napornog dana rada „u sivoj zoni“.
Kako zaključiti sve ovo, s kakvim željama? Voljeli bi da se počne cijeniti ljudski rad, bio on zaštitarski, smetlarski, profesorski, automehaničarski, liječnički, … Nedostaje nam zapadni mentalitet, a hvalimo se da smo u EU. U Njemačkoj je „Herrn“ ili, po domaći, „Gospodin“ i radnik na neboderu i automehaničar i liječnik i čistač i zaštitar. Svaki pošteni rad se cijeni. Poigrajmo se malo sa slovima – kod nas je na cijeni dobra veza, nebitna je sposobnost, ali treba podobnost, ne treba postojati radno mjesto, važno je poznati veliku facu koja će ga izmisliti.
Sve dok u Hrvatskoj pobjedu ne odnesu Istina i Poštenje, rad se neće cijeniti. Tek tada ćemo imati i zdravo društvo. Neka uz Božju volju bude tako!
Martin iz Zagreba
