S novim srcem koje je zakucalo u njezinim grudima 39-godišnja Marija Galić krenula je u novi, darovani život nakon dugih godina na rubu života i smrti. Marija je do svoje 24. godine bila djevojka koja je živjela punim plućima, aktivno se bavila folklorom, izlazila, putovala, sve do upale pluća koja je iz temelja promijenila njezin život i život njezine obitelji.

U svojem predstavljanju Marija Galić navodi: »Rođena sam u Zagrebu kao treće dijete u obitelji, diplomirala sam na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i radim u telekomunikacijskoj tvrtki. Živim na području župe Duha Svetoga i pripadam svetištu Sveta Mati slobode. Sretno sam udana. Iako nam je velika želja bila imati puno djece, na žalost zbog moga zdravstvenoga stanja to nije bilo moguće. Do 2001. godine vodila sam normalan, aktivan život jedne 24-godišnjakinje. A onda je jedna upala pluća promijenila sve. Nakon upale pluća osjećala sam umor, zaduhu, pa sam potražila liječničku pomoć i dijagnosticirana mi je dilatacijska kardiomiopatija (oslabljena funkcija srčanoga mišića). Stanje je nekoliko godina bilo stabilno, a onda su se pojavili problemi sa štitnjačom, a uz to i aritmije. Godine 2007. ugrađen mi je ICD (mini defibrilator i pacemaker) koji se u zadnjih 10 godina uključio više od 200 puta i nebrojeno puta mi je sigurno spasio život. Uključivanja nisu uvijek bila bezbolna. Tako sam 2011. godine, kada se ICD uključio 13 puta elektrošokom u 10 minuta, prvi put pomislila da je to kraj, da ni ja ni moje srce to ne ćemo izdržati. Te silne aktivacije ostavile su traga na meni, većinom strah kada će biti sljedeća aktivacija, hoću li biti sama, što ako se to dogodi vani, kako će drugi reagirati, hoće li mi tko pomoći, hoću li preživjeti. Zbog toga sam trebala potražiti i psihološku pomoć da sve to moja obitelj i ja lakše prebrodimo.«

Željela je znati što više o svojoj bolesti i što je više znala, postala je svjesna njezine ozbiljnosti. Spoznaja da ima tešku i smrtonosnu bolest bila je preteška za mladu osobu punu života. »Kada sam počela čitati da većina ljudi s takvom bolešću završi ili transplantacijom ili iznenadnom smrću, nisam mogla vjerovati da se to događa meni. Milijun mi je puta prošlo kroz glavu pitanje ‘zašto baš ja’, ali i nada da postoji mogućnost da se stanje poboljša. Moja je mama često znala reći da Bog daje križ onima koje voli, da je i Gospodin nosio križ, pa sam znala reći da bi mi bilo draže da me malo manje voli. No s vremenom čovjek shvati da nema druge nego se prepustiti u ruke liječnika i predati se Bogu da on upravi kako misli da je najbolje. Kako je vrijeme odmicalo, znala sam da će doći taj dan kada će neko novo srce morati početi kucati u mom tijelu, ali također uvijek sam se nadala da se to ne će dogoditi u skoroj budućnosti.«

No životna ugroženost postajala je sve češća i Marija i obitelj postali su svjesni da je novo srce jedina šansa za njezin život. »Bio je lijep sunčan dan, 6. studenoga, nedjelja, poslije jutarnje mise otišla sam do mame na obiteljski ručak i sve je bilo kao uvijek. Obitelj na okupu, ugodni razgovori, a ja sam malo legla da se odmorim. Sljedeće čega se sjećam bilo je buđenje, a povrh mene bolničari, infuzija, injekcije, zabrinuto lice supruga, ukućana. Odlazak u bolnicu i saznanje da se moje srce umorilo i ne može dalje. Da sam bila sama, da nije bilo supruga koji me reanimirao i u ovih 15 godina drugi put spasio život, sigurno ne bih preživjela jer se ovaj put ICD nije uključio. Nakon dolaska u intenzivnu ponovno sam zapala u srčani arest. ICD se nije uključio. Tada je bilo jasno da je potrebna hitna transplantacija. Čekala sam šest i pol tjedana, najdužih u mom životu. Najgore je bilo kada bi došao prof. Miličić i rekao da su imali srce, ali zbog magle avion nije mogao uzletjeti/sletjeti ni u Zagrebu ni u Ljubljani ili da zbog radova avioni na Plesu u noćnim satima ne lete… No 20. prosinca 2016. oko 22 sata došao je dežurni liječnik, a u isto vrijeme zazvonio je moj mobitel. Samo je rekao: ‘Na ovaj poziv se javite!’ Kada sam na zaslonu telefona ugledala ime profesora Miličića, znala sam da je srce stiglo. Rekao je da imaju za mene srce i da je donor iz Njemačke, a ostale podatke mi ne može reći iako bih voljela znati komu dugujem drugu priliku za život.«

Nadalje se prisjeća: »Nisam mogla vjerovati da je stvarno stiglo ‘moje’ srce, konačno nada u bolji, kvalitetniji i novi život. Bila sam presretna, u isto vrijeme prestravljena, mirna, uzbuđena i zahvalna donoru i obitelji donora koja je u tako teškom trenutku smogla snage i humanosti da donira organe svojih najmilijih, jer bez njih ne bi sve ovo bilo moguće, mnogih od nas sigurno više ne bi bilo. Možete mi vjerovati, mislim da ne postoji veći dar i čin ljubavi od toga. Nazvala sam supruga, roditelje, brata i sestru te porukom javila prijateljima i rodbini da sam dobila uranjeli, najljepši božićni poklon, da je transplantacija u 3.40. Došli su suprug i šogor i pravili mi društvo, bodrili me. Mama je angažirala ‘more ljudi’ da mole za mene, a poslije sam saznala da je i na zornici u župi Bezgrješnog Srca Marijina u kojoj sam i odrasla služena misa za mene, baš za vrijeme operacije. Dobila sam brojne poruke podrške i otišla s takvim mirom u operacijsku dvoranu da ni sama nisam mogla vjerovati. Pomolila sam se i prepustila sve u Božje ruke, sigurna da ima plan za mene.«

Govoreći o novom životu, Marija Galić navodi: »Ja želim život! Vjerujem da mi je pružena nova prilika i trudit ću se iskoristiti mogućnosti koje mi novo srce pruža i napraviti neke stvari koje prije nisam mogla. Također, nekako duboko u sebi osjećam se privilegiranom što sam živa i odgovornost prema osobi čije sam srce dobila. Iako nikada ne ću upoznati tu obitelj, svojim načinom života želim im zahvaliti. Sve mi je još uvijek zapravo novo. Ovih petnaest godina vodila sam život na način koji nikako nije bio loš, ali je bio specifičan i zahtijevao je mnoga odricanja. Svakodnevno radim na sebi. Oporavak će biti dug i potrebno je puno raditi, ali moram reći da se nikada nisam predala beznađu. Bilo je trenutaka kada sam posustajala, ali nisam odustala«, ističe Marija.

Nadalje navodi da je u njezinoj obitelji vjera oduvijek imala važno mjesto, a s bolešću je ojačala i učvrstila se još više. »Lakše je kada čovjek zna da nije sam u nevolji i tegobama, da ima vjeru, ufanje i ljubav… Zavjetovala sam se Djevici Mariji i zadnjih 10 godina ne propuštam prve subote. Išla sam na duhovne obnove, posjetila Međugorje, Fatimu. Dosta sam vremena provela u razmišljanju i promišljanju vjere i Boga i sigurna sam da me to duhovno još više ojačalo i dalo mi snage da preživim sve što se dogodilo, kao i poticaj za daljnji život. Kako je rekao sveti Pavao: ‘Sve mogu u onome koji mi daje snagu.’ Svaka nevolja, svaki križ, bit će lakši i ne će me slomiti jer će mi Gospodin biti snaga«, ističe Marija.

Usponi i padovi, strahovi za život i prepuštanje Božjoj volji, sve to osnažilo je Mariju da svaki novi dan gleda kao dar. »Život je nešto što smo dobili na dar i nikako ga ne treba uzimati zdravo za gotovo. Svako jutro dobijemo na poklon 86 400 sekunda koje trebamo kvalitetno proživjeti. Ne mogu reći da živim svaki dan kao da mi je posljednji, ali jednostavno cijenim vrijeme. Život je prepun uspona i padova i kada se počnu događati loše stvari, važno je ne odustati. Čovjek padne, digne se, otrese prašinu i krene dalje. Sigurna sam da me sve što mi se događalo i dogodilo definiralo kao osobu i na određeni način i ojačalo«, ističe Marija. »Ma kako bolest bila ozbiljna i teška, za brži oporavak potrebna je nada, optimizam i vjerovanje u izlječenje. A ja sam za svoj život i svoju snagu zahvalna brojnim ljudima. I zato želim zahvaliti svim donorima, znanim i neznanim osobama u čije sam molitve bila uključena, obitelji i prijateljima koji su svakodnevno slali SMS-ove i zvali, bodrili me i održavali moj duh vedrim, brižnom zdravstvenom osoblju. A najveće hvala momu suprugu koji je uvijek bio uz mene i proživljavao sve ovo sa mnom!«

Izvor: Glas Koncila