Jedan starac odnese svoj mobitel u servis na popravak. Serviser mu kaže: „Ali gospodine ovaj mobitel nije u kvaru!“ Starac onda u suzama kaže: „Ako nije u kvaru zašto me onda, moja djeca ne zovu?!“
Osobno me se dojmila ova zgoda i misao, koja me prisjeti na vrijeme prije pojave mobitela, Interneta ili Facebooka. Na vrijeme u kojem su pismo i razglednica, bili među glavnim načinima komunikacije među ljudima. Danima tjednima iščekivalo se kad će poštar donijeti pismo i pošiljke, čime su svi bili zadovoljni te se nikome nije toliko žurilo da se ne bi moglo pričekati odgovor. Pismo i razglednica imali su posebnu draž i ljepotu, dodir i miris čime se ljudima unosilo svjetlo i radost u životnu svakodnevicu.
S pojavom napredne tehnologije i suvremenih masovnih medija komunikacije, život kao da se vrtoglavo ubrzao. Ljudi oko nas kao i mi sami kao da nemamo više vremena uživati u malim svakodnevnim stvarima i radostima. Svi su u nekim velikim poslovima, planovima i žurbi, što uzrokuje stres, različite oblike zdravstvenih smetnji i bolesti. Tehnička kvaliteta i brzina komunikacije, nemjerljivo su se poboljšale ali ne i kvaliteta odnosa među ljudima.
Tehničke stvari kao da su postale nepremostiva barijera, koja stvara razdjelnice i jazove. Ljudi se sve više otuđuju jedni od drugih, unatoč svoj tehnici, informatici i mogućnostima koje nam se na tom polju pružaju. Nažalost, osobe se otuđuju jedne od drugih i po obiteljima, gdje više nema kvalitetnog razgovora niti izmjere iskustava. Strojevi i tehnika postali su nam božanstva kojima se klanjamo, dok je TV aparat u obiteljima zauzeo kultno mjesto oltara.
Stvari umjesto da nam služe za poboljšanje svakodnevnog života, zarobile su naše nezasitne apetite dok su nam marke proizvođača i kvaliteta na visokoj cijeni i idoli pred kojima klecamo. Filmovi koji prikazuju daljnju budućnost u nastupu vladavine robota i računala, sve više postaju nezaobilazna java današnjega svijeta i našega okruženja.
Što činiti i kako se ponašati? Rekli bi sa sigurnošću da smo prema drugima i samima sebi, odgovorni i pozvani vratiti se iskonskom odnosu prema Bogu, prirodi, drugima i samima sebi. Razvijati u sebi ove izvorne odnose koji nas u mnogome i čine društvenim ljudima komunikacije, stavlja se kao neprestana zadaća pred svakoga od nas. Neprestano se nameće potreba razvijanja osobne komunikacije s drugima, što ne može zamijeniti niti jedan tehnički medij komunikacije. (Tomislavgrad, 6. lipnja 2016.)
Fra Mate Tadić,OFM
