Voljela bih vam nešto ispričati. Možda kroz moja svjedočanstva, moje iskrene riječi i doživljaje Bog progovori nekome drugome i kaže mu:

„Ne boj se, Ja sam s tobom.“

Ima već gotovo mjesec i pol dana kako sam upala u tamu vjere, ne onu tamu u kojoj ne vidiš Boga u svom postojanju, nego u onu tamu u kojoj ne vidiš sebe u svom postojanju. Kada moliš za prosvjetljenje vlastitog smisla, kada si na rubu litice i sve što vidiš i osjećaš je dno tog ponora. Kada si tup…ne ljut, ne bijesan, ne tužan, već apatičan, bezvoljan i čak bih se usudila reći, toneš u popularnu nam depresiju. Kada se ujutro ne možeš dignuti iz kreveta jer ne vidš svrhu vlastitog dizanja. Kada robotički radiš osnovne poslove jer imaš ukućane, ali da se tebe pita ostao bi u krevetu danima…godinama…stoljećima…

Nema te…ne postojiš…

Ipak, duboko u sebi, srcu i razumu znaš, jednostavno ZNAŠ da je Gospodin – Bog. Utječeš Mu se ujutro, tokom dana, uvečer – makar mehanički ponavljao molitvu, makar te riječi bile ispunjene ljutnjom i samosažaljenjem, makar te riječi bile toliko pune gorčine i neshvaćanja – utječeš se Njemu – jer, zaista, opetovano – i nema nikoga drugoga.

Nemam prijatelja kojima mogu reći ono što mi je na duši. Nisam osoba koja sjedi na beskonačnim kavama i razgovara o razvodima slavnih, o celulitu i depilaciji. Ne trošim vrijeme samo da zaboravim na svoju bol. Ne maskiram svoje muke u celofan. Ono sam što nosim u duši. Nisam osoba koja bi uopće mogla svu svoju težinu prebaciti na drugog čovjeka jer znam da mi isti taj čovjek ne može pomoći. Ni verbalno, ni duhovno. Ni materijalno. Zato utjehu ne pronalazim u trivijalnim razgovorima, sms-ovima podrške…ne znače mi ništa… ja od čovjeka ne tražim ništa.

Crnilo me obuhvatilo. Izvana nasmijana, iznutra – trula. Ništa me nije moglo „dignuti“. Potpuno crnilo. U kojemu sam osjećala Njegovu prisutnost.

„Ta dokle ćeš?“

Mi ljudi smo većinom kao nevjerni Toma. Trebamo znakove, objavljenja, ukazanja, treba nam „crtati“. Ja sam isto takva. Priznajem. Šta ćeš…

Unatrag tih mjesec i pol, kada sam počela tonuti dogodila se jedna situacija u kojoj, iako sam bila u grozomornom grijehu, Bog mi sam šalje jednu osobu iz moje obitelji da spriječi opći kaos unutar obitelji. Svjesna Njegova djelovanja, nije mi jasno kako je uz mene, a ja sam u stanju, već spomenutog, grijeha. Znači, potpuna kontradikcija ljudskom poimanju:

– ja, očajna, prljava, grešna, na dnu dna, strahotno stanje duše, koprcam se i ne usudim se pogledati Ga u oči

– On – uz mene, u konkretnoj situaciji, za koju nisam ni znala, eeej, nisam ni znala što se događa na drugoj strani moje obitelji, šalje mi jednog člana, s kojim se niti ne viđam često i kroz tog člana moje obitelji On čini da se situacija riješi bez kaosa koji bi uslijedio da ta osoba nije došla k meni, a pazite, nije došla s namjerom da se išta riješi već je to bio samo neki kurtoazni posjet i čašica razgovora

Dakle, ja sam na dnu, On je uz mene i konkretno mi se objavljuje.

„Ne boj se jer ja sam s tobom…“

Dalje, ja nisam ništa bolje…sve sam gore i gore…rješavaju mi se situacije za koje molim, odnosno On mi rješava probleme, ja sam nemoćna, bezvoljna, slaba, potonula, ne postojim…ja ne postojim kao takva, ali očito On postoji kroz mene.

Na ispovjedi svećenik mi jedne prilike govori da za pokoru moram učiniti nekom djetetu dobro djelu.
?!
Kojem djetetu, mislim si, da kupim čokoladu???
Isto to poslijepodne ulazim u razgovor s dvije tinejđerice, povjerljiv i dubok razgovor u kojemu sam pozvana savjetovat i razumjeti, ne osuđivati n e kažnjavati. Razgovor u kojemu su se njih dvje potpuno i iskreno otvorile meni, ne baš bliskoj osobi, a ja sam bila u poziciji toplog i brižnog savjetovatelja.
Nakon što je razgovor prošao, tek sam onda shvatil – to je bilo dobro djelo na koje me Bog pozvao.

Usprkos svim očitovanjima, usprkos svoj Njegovoj blizini ja sam na mrtvoj točki. Puštam samu sebe da budem u toj crnoj rupi jer sam svjesna da se sama ne mogu izvući, molim za pomoć, ali svojom voljom ne radim ništa – ne znam da li me razumijete – u takvom stanju ja vlastitu volju ni ne posjedujem – jer ja ne postojim. Teško je objasniti, kao da si samo čestica prašine – što i jesam, ali sam cijelo vrijeme svjesna da sam dio Njega – prah Njegova praha. I to me nekako drži, ne na svjesnoj bazi već na duhovnoj. Hodam, jedem, pijem, liježem, ustajem se, ali kao da to ne radim ja, mene nema. I poželim zaspati, sjediniti se s Njime, ne probuditi se više. Jer ne vidim svrhu vlastita postojanja. Jer mi se čini da je moj bitak besmislen. Netko će reći da kako se mogu tako osjećati ako vjerujem u Boga? Vjerujte mi, nikome ne bih poželjela da se tako osjeća, jer na svjesnoj bazi nemoguće je objasniti tu muku duše i to crnilo, a opet, duša se sljubljuje s Gospodinom upravo u tim trenucima.

Uglavnom, počevši obolijevati zaista sam se našla pred zidom. S lijeve i desne strane, pod nogama i nad glavom okovali su me betonski blokovi. Zraka jedva da imam za preživjeti. Tu Si, Bože, tu Si, ali…gdje sam ja?
Tko sam ja?

Sinoć i preksinoć molim u suzama, preklinjem za smisao, vapim da mi otkrije makar natruhu svrhe mojeg postojanja, samo jedan mali razlog zbog kojega me drži na zemlji, a da taj mali razlog uspije mene uvjeriti da „sam vrijedna i da me ljubiš“.

Kako imam instaliranu aplikaciju na mobitelu „S Bogom svaki dan“ i svaki dan u njoj pronalazim odgovore na moje molitve, ali nažalost – ne dovoljne, tako se i jučer i danas ujutro „povežem“ s Božjom rječju i čitam:

22. 09. 2016.:
Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem.
Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!«? Sve je već davno prije nas postojalo.
Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
( Propovjednik 1, 2-11 )

23. 09. 2016.
„Sve ima svoje vrijeme, sve što se čini pod nebom ima svoje vrijeme:
vrijeme kad se rađa i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi i vrijeme kad se čupa posađeno; vrijeme kad se ubija i vrijeme kad se liječi; vrijeme kad se ruši i vrijeme kad se gradi; vrijeme kad se plače i vrijeme kad se smije; vrijeme kad se tuguje i vrijeme kad se pleše; vrijeme kad se baca kamenje i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli i vrijeme kad se ne grli; vrijeme kad se traži i vrijeme kad se miri s gubitkom; vrijeme kad se čuva i vrijeme kad se odbacuje; vrijeme kad se dere i vrijeme kad se zašiva; vrijeme kad se šuti i vrijeme kad se govori; vrijeme kad se voli i vrijeme kad se mrzi; vrijeme za rat i vrijeme za mir. Kakvu korist onaj tko radi ima od truda svojega? Promatrao sam posao koji je Bog dao sinovima ljudskim da se njime bave. Sve je učinio da je lijepo u svoje vrijeme. Čak je i vječnost stavio ljudima u srce, da ne mogu u potpunosti dokučiti djela koja pravi Bog čini.“
( Propovjednik 3, 1-11 )

On je uza me. Tolikim riječima i djelima mi svakodnevno daje na uvid Svoju prisutnost. Tješi me, ljubi me, utiskuje me u naručje i šapće:
„Ne boj se…vrijedna si i Ja te ljubim…“

Kada bih išla očima gledati – ne bih vidjela; kada bih išla ušima slušati – ne bih čula; kada bih Ga željela rukom dotaknuti – ne bih Ga osjetila…Puštam da On mene gleda, puštam Ga da me čuje, puštam da me Svojim rukama štiti…i nosi kroz svaku sekundu mojega ispraznog dana…
Tu sam, još uvijek mi duša žeđa i noga nesigurno kroči na put, ne znam hoću li sutra opet biti zavijena u tamu ili je ovo konačan skok prema svjetlu, makar ništa konačno nije, opet ću pasti i opet će me On koji me ljubi najviše od svega što ljubav može dati, podići. Jer sve na svijetu ima svoje vrijeme, zar ne?

„Jer nijedan koji u Mene vjeruje neće propasti, nego će imati život vječni.“ – više ne pamtim dan, ali pamtim mir u srcu koji mi toga dana doniješe ove riječi u momentu utisnute u moje srce…kao bljesak u umu, kao munja u dušu…samo odjednom dođoše i ostaše…

Isto tako, sinoć mi u jednom trenutku sama od sebe sinu misao kroz dušu:

„Zašto Bože, kroz patnju, krv, trnje, muku i križ da otkupiš ovaj svijet? Zašto kroz žrtvu? Zašto kroz bol i suze, znoj i neshvatljivo razapinjanje? Zašto ne kroz mir i neku blagost da se ovaj narod ne spasi, nego kroz tu Presvetu Krv koju si morao proliti? Zašto?“

I na to dobijem odgovor upravo kroz razmatranje dnevne riječi:

„Čak ni Petar, koji j e Krista priznao Mesijom – Spasiteljem, ne može razumjeti zašto On mora trpjeti. Posebno, zašto mora trpjeti čovjek kojega on voli i koji drugima čini samo dobro. Odgovor je jednostavan jednako toliko koliko i težak:
ZATO ŠTO JE ISUSOVA MOĆ U NEMOĆI LJUBAVI, A NE U POBJEDONOSNOJ POZI NACIONALNOG JUNAKA.“
Amen!