Zagreb, 16.12.2020.
U kršćanskoj civilizaciji češće se čuje „vjerujem u Isusa“. Taj izričaj ostavlja dojam odmaka od Isusa, tj. mogućnost da mogu i po vlastitom nahođenju, a to moje nahođenje rezultira da mojom nutrinom može dominirati egoizam, oholost i sva zla koja to donose. Povijesno se vidi da mnogi koji su vjerovali u Isusa su drugima (bližnjima) nanosili velika zla i nepravde, a to rade i danas.
Izričaj „vjerujem Isusu“ bitno mijenja taj suodnos. Uključuje predanje njemu i volji Oca. Znači prisnost njemu koja je konstanta u životu, kontinuirana reakcija savjesti u odnosu prema sebi i bližnjima, opredjeljenje činiti dobro apsolutno u svakoj situaciji. To je prožetost Duhom Svetim koja donosi osobni mir, koja daje nadljudsku snagu i uspjeh dopiranja do drugog srca te ostvarenja punine života.
Izričaj „vjerujem Isusu“ je prisutan u životima svih svetaca, jer bez toga se ne može biti svet. Prisutan je osobito kod mučenika od rimskih arena, mučenika ideologija fašizma, nacizma i komunizma i svih vrsta mučenika koji su radije umirali nego se odricali imena Isusovog koje sadrži istinu, pravednost i ljubav.
Ovih dana su me zamolili iz jedne stranke da im napišem Božićnu čestitku. Uz ostalo pisao sam o djetetu Isusu. Neki su rekli da nije pogodna, jer u njoj ima previše Boga pa su je skrojili po svom. Zar smisao Božića nije dijete Isus? To su napravili oni koji zdušno slave Božić. Ispada da dijete Isus nije prikladno u politici, a to se i vidi po plodovima politike kod nas i u svijetu. Ako u politici nema mjesta za Boga, ima za đavla, i to je tako vidljivo. Pa neka si čestitaju Božić frazetinama o pravom putu, o napretku, životnom standardu, o financijskom uspjehu, itd. Za takve je Bog novac pa neka im i bude.
Relativno davne godine Karamarko je bio šef izbornog stožera Stipe Mesića, koji je tada govorio kako Hercegovce treba naučiti loviti ribu, a ne im ribu davati. Obojica su bili članovi HNS-a. Na čelu je bila Vesna Pusić. Nazvao sam Karamarka i rekao mu da kaže Mesiću da ipak pazi što govori, jer u Hrvatskoj milijun i šesto tisuća žitelja su porijeklom iz BiH i da može od nekoga doživjeti neugodnosti. U to vrijeme Vesna Pusić je izjavljivala da je hrvatska napravila agresiju na BiH. Rekao sam Karamarku da joj kaže da to nije bila agresija, nego pomoć Hrvatima i Bošnjacima muslimanima od srpske agresije brutalnih zločina i razaranja i dok su naši Hrvati ginuli, ona je u zagrebu češala p…u i da je bila u to vrijeme u BiH samo jedanput u Sarajevu kad je Miteran (francuski predsjednik) došao spriječiti bombardiranje bosanskih Srba od strane NATO saveza. Karamarko i ja smo se poznavali još od studentskih
1
dana. Rekao mi je kako to mogu reći jednoj dami? Rekao sam mu da jedna dama to ne bi govorila i radila i da ona za mene nije dama. Tijekom daljnje kampanje prestali su to govoriti.
Naša Bosna i Hercegovina je dugo… dugo, a i sada jedna tužna i ponosna zemlja razdirana mnogim suprotnostima o kojima se može napisati doktorska disertacija. Istovremeno je prelijepa; resursima prebogata, široka i duboka kao more ili modra rijeka; sto godina duboka je, tisuć’ ljeta široka je (Mak Dizdar). Povijesno je ishodište hrvatski gen; to je datost, a ne suvremeno prisvajanje. Hrvati mogu u Hrvatsku, Srbi u Srbiju, a Bošnjaci muslimani nikuda i zato se životno bore za državu BiH i to treba ljudski i politički prihvatiti. God. 1978. i 1979. radio sam u Sarajevu (2 godine, 2 mjeseca, 12 dana). Bilo je sve dobro i narod je funkcionirao dok nisu došle nacionalističke političke stranke i sa pristranom politikom trovale međuljudske odnose. To je bilo paralelno sa srpskom agresijom, ratom i velikim brutalnim zločinima i produžilo se sve do danas samo na drugi način. Za to vrijeme iz BiH dobivam jednu malu penziju i na tome sam zahvalan.
Ovih dana je kod nas veliki, dostojanstveni, inteligentni, dobri i simpatični gospodin Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova. došao je izviditi mogućnost revizije Dejtonskog sporazuma. Danas je u Zagrebu. Vidljivo je da ga svojata Milorad Dodig sa upornom nadom pripajanja Republike Srpske Srbiji uz pomoć Rusije. Smatram da je politički kratkovidan opijen idejom proširenja Srbije. Zato nije u Sarajevu stavio zastavu BiH. Rusija je svjetski igrač (s pravom), njoj u prvom planu nije Srbija. On itekako akceptira Hrvate i muslimane Bošnjake kao Slavene. Biti Slaven je jedna od najvažnijih poveznica ruske politike. Nacionalnost i vjeroispovijest je u drugom planu. Slaveni žive od Vladivostoka do Adrije i to je najveće područje svijeta. Konačno, Hrvati i Bošnjaci vole i poštuju Ruski narod i državu. To oni jako dobro znaju. Ruska federacija je uspješno i politički integrativno riješila svoje muslimane, a imaju ih milijune. Oni su ravnopravni građani u svakom pogledu, poštovani i cijenjeni kao što i treba. Zašto se Milorad Dodig i njihova aktualna politika ne ugleda na Rusiju i Lavrova i na kraju predsjednika Putina?
Drugi razlog koji aktualni srpski političari namjerno previđaju je političko-pravni aspekt situacije. BiH je članica Ujedinjenih naroda i Vijeće sigurnosti ima 5 članica; SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska. Ako je ijedna protiv razbijanja BiH; ne prolazi. Da Vijeće sigurnosti i odobri razbijanje BiH odlučujući je referendum stanovništva cijele države, a Hrvati i Bošnjaci čine većinu i pobijedili bi. Ispada za sve tri strane; gdje si…tu si i pronađite modus vivendi zajedništva, a to je moguće i nije to jedini slučaj u svijetu.
Smatram da bi revizija Dejtona najpravednija bila kantoniziranje BiH po modelu Švicarske (živio sam tamo 10 godina), gdje je sve ustrojeno i štima. Trebalo bi ukinuti entitete i kantonima
2
koji već postoje dati političko-pravni okvir kao u Švicarskoj (ima ih, mislim 26). Ali pravno zabraniti pripajanje kantona drugoj državi.
Ekumenizam je zajedništvo vjernika, a ne religija. I muslimani i kršćani (pravoslavci, protestanti i katolici) vjeruju jednom Bogu. Ta poveznica je toliko jaka da ako hoćemo u tom duhu i svijesti, možemo riješiti bilo koji problem. Ozbiljna zapreka je politika hijerarhija religijskih sustava – katoličkih, pravoslavnih, islamskih, koji se također bore među sobom za prevlast, moć i utjecaj. Svi se kunu u ljubav prema drugima, a ne promoviraju solidarnost među narodima po načelu 50 : 50 – 50 % za tebe, 50 % za mene. To je evanđeosko načelo suradnje i suživota. Gdje je tvrdo, daj mu sve – 100 %. Zar nas o tome ne uči Biblija i Kur’an časni?
Isus, sin Božji je rođenjem i smrću otkupio svakog čovjeka od smrti grijeha i daruje nam vječni život, ali tko hoće. On gleda srce čovjekovo bez obzira na naciju, vjeru (način vjerovanja), rasu, spol. Eshatološki to gleda na sve prije nas, sada i ubuduće. Neka svatko to dokazuje svaki dan u konkretnom životu. Na taj način nestaje mržnje i napetosti. Zašto ne bi ponekad posjetili i pomolili se u Bogomoljama drugih; sinagogi, džamiji, pravoslavnom hramu, katoličkoj crkvi? Bog bi nas obdario beskrajnim mirom, zahvalnošću i ljubavlju. Hrlili bi svakome pomoći, a ne ponižavati, diskreditirati, lagati, izrabljivati i mrziti. to je neophodno i moguće je, vjerujem Isusu!
Svim svojim znancima i znanicama i svima koji me prate objavljujem da sam prije 2 mjeseca dobio priznanje Vlade RH za zasluge u kulturi kao književnik – publicist i aktivist za egzistencijalna, socijalna i politička prava. Imenovali su me kao zaslužna osoba RH. Neobično sam zahvalan, sretan i ponosan što su prepoznali moje nastojanje za suživot svih ljudi. Vlada RH je prva državna institucija, a ne vlasništvo bilo koje političke stranke. Odobrili su mi 500 kn pomoći mjesečno i doživotno. Ali u prvom planu za mene je što je to velika čast.
Ovaj esej posvećujem izmučenoj državi Bosni i Hercegovini želeći joj vječnu opstojnost i napredak u svakom pogledu.
Želim svima Sretan Božić i blagoslovljenu novu 2021. godinu!
Srdačan pozdrav!
Krešo Čepo
(rođen 1950. Tihaljina, Hercegovina – BiH)
www.put-istina-zivot.com
