Vino u Novom zavjetu
U Novom zavjetu vidimo da je Isus odlazio na gozbe gdje je zasigurno pio vino. Isusa su čak njegovi protivnici potvorili da je »izjelica i pijanica« (Mt 11, 19). Štoviše, Ivan opisuje kako je Isus na svadbi u Kani Galilejskoj pretvorio vodu u vino, što je bilo njegovo prvo čudo (Iv 2, 1-11). To je očit nagovještaj euharistije koja se kasnije naziva »svadbenom gozbom Jaganjčevom« (Otk 19, 9). Pavao navodi vino i kao lijek: »Ne pij više samo vode, nego uzimaj malo vina poradi želuca i čestih svojih slabosti.« (1 Tim 5, 23) Naravno, i Novi zavjet ustaje protiv pijanstva. Pavao veli: »Ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega« (1 Kor 6, 10); »Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!« (Ef 5, 18. Usp. također: Lk 21, 34; Gal 6, 21; 1 Pt 4, 3)
Osim toga, oni koji imaju posebne službe u Crkvi: biskupi, đakoni, starci i starice7 ne smiju biti skloni »mnogom vinu« (1 Tim 3, 3.8; Tit 2, 2-3). U Otkrivenju Babilon – Bludnica opija grijehom narode (17, 1-6; 14, 8s). Zato se u istoj knjizi, kao i u Starom zavjetu, govori čak o sedam čaša gnjeva Božjega (15, 5 – 16, 20).
Spomenimo da se u grčko-rimskom svijetu vino redovito miješalo s vodom. Za Grke je naime bio barbarski običaj piti čisto vino bez vode.8 I za Židove grčke kulture to se naime pretpostavljalo: »Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom tečnije i ugodnije, tako se i pravilno raspoređen prikaz sviđa ušima onih koji knjigu slušaju.« (2 Mak 15, 39).
Vino na Kristovoj posljednjoj večeri
Isusova posljednja večera bila je pashalna večera prema gore opisanom obredu.24 Matej i Marko spominju samo jednu čašu, dok Luka spominje dvije:
»Kada dođe čas, sjede Isus za stol25 i apostoli s njim. I reče im: ‘Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.’ I uze čašu, zahvali i reče: ‹Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više
piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.’ I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.’ Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: ‘Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.’« (Lk 22, 14-20. Paralelna mjesta: Mt 26,
26-29; Mk 14, 22-25; 1 Kor 23, 26)
Vino u euharistiji
Od samih početaka apostoli i njihovi nasljednici slavili su euharistiju kruhom i vinom, pri čemu se, po ondašnjem običaju, u vino dodavala i voda. Kasnije je tomu običaju dano i teološko tumačenje: naime, iz Kristova probodenoga boka potekla je krv i voda.
Ovdje je važno istaknuti i sljedeće. U opisu posljednje večere u Marka čitamo: »I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: ‘Uzmite, ovo je tijelo moje.’ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili.« (Mk 14, 22-23) Dakle, bio je samo jedan kruh koji je Isus razlomio i dao svima, a bila je samo jedna čaše iz koje su svi pili. Za Pavla to ima snažno teološko značenje. On kaže: »Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?« (1 Kor 10, 16)
Autor:
Vino u bogoslužju
Zvonko PAŽIN*
UDK: 27-23-528.63 • Pregledni članak
Izv. prof. dr. sc. Zvonko
Pažin, Katolički
bogoslovni fakultet u
Đakovu Sveučilišta J. J.
Strossmayera u Osijeku
Prof. dr. sc. ZVONKO PAŽIN rođen je 25. siječnja 1955. u Novim Mikanovcima. Osnovnu školu pohađao je u Novim Mikanovcima i Vođincima, a gimnaziju u Zagrebu i Đakovu gdje je maturirao 1974. Iste je godine primljen u Bogoslovno sjemenište u Đakovu i upisan na Visoku bogoslovnu školu u Đakovu (kako se u ono vrijeme nazivao KBF). Godine 1976. i 1977. bio je u vojsci u Zrenjaninu i Tetovu. Studij je završio 1980. i zaređen je za svećenika 29. lipnja 1980. u Đakovu.
Godinu dana (1980./81.) bio je župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u Osijeku, a 1981. upisao je poslijediplomski studij na Papinskom liturgijskom institutu sv. Anzelmo u Rimu, gdje je 1984. magistrirao, a 1987. obranio doktorski rad “I frutti della Pasqua nella vita del cristiano. Analisi teologica dell’eucologia del Tempo pasquale del Messale Romano di Paolo VI.”
Iste se godine vratio u Hrvatsku i započeo predavati liturgiku na Teologiji u Đakovu. U isto je vrijeme bio i župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u Osijeku. Godine 1991. postaje župnikom u župi Duha Svetoga u Čepinu i tu službu i dalje obnaša.
Godine 1995. izabran je u zvanje višeg asistenta na Teologiji u Đakovu, a 2001. u zvanje docenta na istom učilištu. Predsjednik je Katedre za liturgiku na KBF-u u Đakovu. U svibnju 2010. izabran je u zvanje izvanrednog profesora.
Za vrijeme studija u Rimu pohađao je Školu za obiteljske savjetnike “La Famiglia” gdje je i diplomirao 1987. s diplomskim radom “Le disposizioni di base del consulente”.
Od 1988. voditelj je katekumenata u Osijeku. Član je liturgijske komisije pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.
Izvor: http://www.djkbf.unios.hr/hr/prof-zvonko-pazin
MISNO VINO
U drugom stoljeću naše ere proizvodnja vina snažno se širi Europom, i to prvo Njemačkom, a potom Francuskom. Već u ranom feudalnom društvu jako raste uživanje u vinu svih slojeva stanovništva, pa potrošnja vina nadmašuje mogućnosti njegove proizvodnje, a vino postaje ne samo kultni već i vrlo cijenjen proizvod u naturalnoj razmjeni dobara. U kršćanskim vjerskim obredima vino, naime, zauzima visoko mjesto. Svećenici koji su proučavali stare grčke i latinske napise o lozi i vinu širili su ta saznanja (time i kult vina) po cijeloj Europi. A križarski ratovi pridonijeli su širenju kulture vinove loze, odnosno vina od Sredozemlja preko Cipra do Srednjeg Istoka (Sirija, Palestina), odakle se širila u Malu Aziju i druga područja iz kojih loza izvorno i potječe.
Prve propise o vinu donosi Karlo Veliki, a u nas nastaju prvi statuti gradova koji reguliraju proizvodnju i potrošnju vina. Kulturno uzdizanje i razvoj naroda u srednjem vijeku naglo su utjecali na povećanu potrošnju vina, te je ono, kao u Rimljana, postalo pojam i mjerilo životnog standarda čovjeka i crkvenih obreda.
Crkva propisuje da ne može postati svećenikom osoba koja ne pije vino
Među nekoliko crkvenih kodeksa najpoznatije je crkveno djelo “Codex iuris canonici”, kojim crkvene vlasti po prvi put pisano određuju da se tijekom crkvenog obreda svećenik mora koristiti “vinum de vitae”, odnosno prirodnim vinom proizvedenim bez ikakvih dodataka. Samo tako proizvedeno može nositi naziv “misno vino” i koristiti ga se jedino u crkvenim obredima. U drugom kodeksu, nazvanom “Constitutiones Apostolicae”, crkva propisuje da ne može postati svećenikom osoba koja ne pije vino.
Odredbe o korištenju vina u vjerskim obredima i danas su aktualne, iako je pojam misno vino poprimio tržišne konotacije, budući da ga u nas, ali i u nekim drugim zemljama, proizvođači, pa i sama crkva stavljaju u promet.
Zloupotrebljava li se naziv misno vino i time obezvređuje njegov izvorni značaj i autoritet? Misno vino u crkvi i na tržištu nema isti motiv, ulogu ili cilj, čak ni onda kad ga kao zaštićeno ime nosi butelja vrhunskog vina.
(Preneseno: “Narodni list”, Zadar)
