SVIMA JEDNAKO BLIZAK

Ja sam veoma rano shvatio da je jedan Bog u djeda, a drugi u bake. Uspravivši svoja pogrbeljna leđa, baka uzdignute glave ljubazno gleda u okruglo lice kazanske Bogorodice, široko se, predano krsti, te šapuće zahuktano i vatreno:

– Preslavna Bogorodice, podari milost svoju za nastupajući dan, majčice. – Klanjala se do zemlje, uspravljala polako leđa i ponovo šaputala sve žarče i dirljivije. – Izvore radosti, prečista ljepostice, jabuko u cvatu.

Skoro svakog jutra nalazila je novih riječi za hvalu, i to me je uvijek primoravalo da s budnom pažnjom osluškujem njenu molitvu.

– Srdašce moje čisto, nebesko! Zaštito moja i pokrove, sunašce zlaćano, Mati Gospodnja, očuvaj me od zle napasti, ne daj da ikoga uvrijedim i da mene ne vrijeđaju bez razloga!

Sa smiješkom u tamnim očima i kao pomlađena, ponovno se krstila polaganim kretnjama teške ruke: Isuse Kriste, Sine Božji, budi milostiv meni grešnici, zbog majke svoje…

Vazda je njena molitva bila crkvena pjesma u nečiju slavu, iskrena i prostodušna hvala. Izjutra se nije dugo molila. Trebalo je pristaviti samovar jer djed više nije držao posluge, pa ako bi baka zakasnila da spremi čaj na vrijeme, kako je on odredio, psovao je dugo i srdito.

Ponekad bi se on probudio ranije od bake, popeo se na tavan i zatekavši je u molitvi, slušao neko vrijeme njen šapat, prezirno iskrivljujući svoje tanke usne, pa onda mrmljao za čajem:

– Koliko sam ja tebe, tvrda glavo, učio kako se valja moliti, a ti sve po svom brundaš, krivivjerko. Kako li te samo Gospod trpi?

– On će razumjeti – uvjereno je odgovarala baka – ma što ti njemu govoriš, on će te razumjeti….-

Njen je Bog čitava dana bio s njom, ona je čak i životinjama govorila o njemu. Bilo joj je jasno da se tome Bogu lako i pokorno podvrgava sve: ljudi, psi, ptice, pčele i trave. On je prema svima na zemlji jednako dobar, svima jednako blizak…Pa ipak, ona nije Božje ime spominjala tako često kao djed. Bakin mi je Bog bio razumljiv, i nije bio strašan, no pred njim nije bilo moguće lagati – stid bi te bilo. On je u meni uzbuđivao samo nesavladiv stid i ja nisam nikad lagao baki. Bilo je naprosto nemoguće sakriti ma što pred tim dobrim Bogom i, čini se, nije se ni javljala želja za prikrivanjem….

Poučavajući me, i djed je također govorio da je Bog biće svuda nazočno, koje sve vidi, dobra pomoć ljudima u svakom njihovu djelu, ali se nije molio onako kao baka…Pripovijedajući mi o nesavladivoj Božjoj sili, uvijek i prije svega je isticao njenu okrutnost: eto, zgriješili ljudi i poptpljeni su, gradovi su im razrušeni. Evo je Bog kaznio ljude gladom i kugom i navijek je on – mač nad glavom, bič grešnicima. “Svaki koji neposlušnošću krši zakone Božje, bit će kažnjen nevoljom i propašću” – uvjeravao je lupkajući kostima tankih prstiju po stolu. Meni je bilo teško povjerovati u Božju okrutnost. Sumnjao sam da djed namjerice izmišlja sve kako bi mi ulio strah ne pred Bogom već pred sobom…

No iako je Boga stavljao strahovito i visoko nad ljude, on ga je, jednako kao baka, uvlačio u sve svoje poslove, i njega i nebrojeno mnoštvo svetih ugodnika…

Djed me je vodio u crkvu: svake subote na večernju, a o blagdanima na podnevnu službu. I u crkvi sam razlikovao kad se kome Bogu mole: sve što čitaju svećenik i pojac – to je djedovu Bogu, a pjevači, pjevači pjevaju svagda bakinu.

Dabome, ja grubo iskazujem onu djetinju razliku među bogovima, što mi je, sjećam se, uzbudljivo razdvajala dušu, ali djedov Bog je izazivao u meni strah i neprijateljstvo: on nije ljubio nikoga, bdio je nad svim strogim okom i prije svega tražio i gledao u čovjeku ružno, zlo i grešno. Jasno je bilo da on ne vjeruje čovjeku, da svagda čeka pokajanje i da voli kažnjavati.

Tih su dana misli i čuvstva o Bogu bili u mojoj duši glavna hrana, ono najljepše u životu, a svi su me drugi dojmovi samo vrijeđali svojom okrutnošću i gadošću, izazivajući u meni odvratnost i tugu. Bog je bio najljepše i najsvetije od svega što me okruživalo – bakin Bog, tako mili prijatelj svemu životu. I moralo me je, dakako, uznemirivati pitanje: kako li to djed ne vidi dobroga Boga?

Maksim Gorki, Djetinjstvo

 

IZ BIOGRAFIJE:

GORKI MAKSIM (1868 – 1936), ruski književnik, koji je s posebnom simpatijom opisivao ljude pritisnute nepravednim društvenim poretkom, ljude na rubu društva. Napisao je roman Mati, autobiografsku trilogiju Djetinjstvo, Među ljudima, Moji univerziteti, zatim poznatu dramu Na dnu, koja je obišla gotovo sve svjetske pozornice.

 

IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.

urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević

PODIJELI