NA RUBU PUSTINJE
Riječ je tijelom postala, Bog je postao čovjekom. Čovjek je vidio Boga na zemlji. Kako je egzistencijalna i lijepa rečenica o Kristu: “Što su naše ruke opipale.” Da, Isusa, Boga na zemlji, ljudi su doticali, dodirivali, gledali.
Ljudi su ga vidjeli kako plače, kako jede, kako spava, kako govori, kako odlazi u noć da bi našao mjesto za molitvu. Vidjeli su ga na jezeru kako smiruje vjetar i more. Vidjeli su ga kako iscjeljuje bolesnike, kako uskrisuje Lazara koji je već zaudarao, slušali su ga kad je govorio o Kraljevstvu pred jeruzalemskim Hramom.
Kakva su se sjećanja zadržala u pameti njegovih prijatelja, onih koje je On pozvao da ga slijede, sjećanja koja su se vraćala u svijest, živa i potresna i nakon njegova odlaska?
“Mi koji smo bili s Njime na svetom brdu” – pisat će Petar putujući po konzulskim cestama Rimskoga carstva. I vraćalo mu se u svijest ono što mu se desilo gore na Taboru, na dan velike svjetlosti, i u tom sjećanju i u tom prizoru, tako čudesno preobraženom u božansko, naći će snagu da ide do kraja stvari i svog tegobnog svjedočenja, to jest: do mučeništva, ne bježeći natrag dok se još moglo.
Carlo Carretto, Bog koji dolazi
IZ BIOGRAFIJE: CARLO CARRETTO
CARLO CARRETO, (1910 – 1988), član družbe Male braće Isusove, koja nastavlja duhovni put Charlesa de Foucaulda. O.Karlo živio je neko vrijeme u pustinji Sahari s tamošnjim siromašnim stanovnicima, želeći na taj način nasljedovati siromašnog učitelja Isusa Krista. Svoje doživljaje, spoznajem iskustva i razmišljanja donosi u svojim knjigama, koje čovjeka hvataju za srce i bude savjest onim što je u sebi tako jednostavno, a što smo olako zaboravili. Najviše očarava ta neposrednost, iskrenost i poniznost, kojom se ne ustručava priznati vlastitu bijedu i slabost. U knjizi Bog koji dolazi piše: Ništa me u životu nije tako rastužilo kao moje vlastito srce…
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
