Imam prijatelja iz djetinjstva kojeg zovem bratom. Zajedno smo odrasli u Đakovu u istom kvartu koji se zove “Čigaga”, kvart poznat po ministrantima i po momcima lakih na šakama. Osobno nisam bio ministrant, ali sam kao dijete znao otići na sv. Misu no nisam bio baš redovan. Sebe sam svrstao u grupu momaka lakih šaka. U samom Đakovu sam bio poznat po društvu kojeg se bojao cijeli grad. Svi su nas u gradu zvali “dečki iz Čigage”.
Moj prijatelj je bio miran dečko, redovan na sv. Misi i ministrirao je u samostanu sestara sv. Križa. U početku se nismo tako dobro poznavali sve do dana kad je na rukometnom igralištu (tada se zvalo “Partizan”) moj tadašnji susjed doživio jednu nevolju. Opkolili su ga drugi dječaci, skloni tučnjavi i počeli maltretirati, izazivali su ga na tučnjavu. Bio je miran kao dječak, ministrant i vjernik pa su ga ova djeca htjela istući. On je stisnuo šake i zauzeo borbeni stav, spreman za obranu, ali šanse su mu bile jako male, jer je njih bilo pet, a on sam. Tada sam uletio u tu grupu i stao pored mog susjeda, svi su bili glavu viši od mene… Viknuo sam na sav glas i zastrašio ih. Znali su da, iako sam niži od njih, sa mnom nije bilo šale. Od tada moje i Josipovo prijateljstvo traje do dana današnjeg i zahvaljujem dragome Bogu što mi je podario brata koji mi je pomogao da pronađem put do živoga Boga.
Moj brat je odselio u Zagreb, njegov otac je prodao kuću u Đakovu i naš kontakt je nestao, nekoliko godina se nismo čuli. Oženio sam se i dobio tri kćerkice. Moja sreća je bila kratkoga vijeka jer sam završio u zatvoru, a brak se raspao. Ostao sam sâm i nisam imao nikoga. Jednog dana u zatvor mi je stiglo pismo. Pozvali su me pravosudni policajci, inače pisma se u zatvoru provjeravaju i čitaju. Pitali su me tko ti je Josip i je li on svećenik? Pismo je, naime, bilo duhovnog sadržaja,a unutra su bile i krunice i knjižice. Bio sam zbunjen, godinama ga nisam ni čuo ni vidio pa sam im rekao: “Valjda je svećenik!” Otišao sam na govornicu, nazvao svoga brata i saznao da nije svećenik, ali da je član Molitvene zajednice Krvi Kristove. Poslije mi je pisao o svome obraćenju tj. ozdravljenju i o susretu sa živim Bogom, on je uvijek bio vjernik, ali susret sa živim Bogom je doživio na karizmatskom seminaru Oca Jamesa Manjackala.
Kada sam izašao iz zatvora i ja sam odlučio preseliti u Zagreb, naći posao i promijeniti život. Susreo sam se s mojim bratom nakon toliko godina i dobio posao u građevinskoj firmi, pronašao podstanarski stan i krenuo ispočetka. Moj brat mi je posvjedočio o svom čudesnom ozdravljenju kralježnice na seminaru Oca Jamesa Manjackala i da odlazi kod franjevaca na Kaptol na sv. Misu i kod Misionara Krvi Kristove u Mlinove. Potaknuo je i mene da krenem na sv. Misu. Pateru Zbigniewu Lesicki koji je tada bio poglavar Misionara Krvi Kristove za Jugoistočnu Europu pričao je o meni i pater Zbigniew je izrazio želju da me upozna.
Otišli smo zajedno na Sv. Misu u Misijsku kuću sv. Gašpara i moram priznati da sam to učinio više radi Josipa nego radi sebe. Počela je sv. Misa, a nas je bilo svega nekoliko u kapelici. Mislio sam se u sebi kad će završiti, nije mi baš ovo interesantno sve dok pater Zbigniew nije rekao: “Pružite mir jedni drugima” Tada se udaljio od oltara, došao do moje klupe i pružio mi ruku. Svećenička ruka se našla u mojoj ruci i to pod sv. Misom što je za mene bilo fascinantno i nešto što treba doživjeti. Kasnije sam saznao da se pater Zbigniew u Poljskoj, odakle je došao, oko sedamnaest godina dopisivao s jednim zatvorenikom s kojim se na kraju upoznao i postao prijatelj. Stvarno je imao dar od Boga i znao je postupati sa zatvorenicima i ljudima koji su prošli zatvor. Moj brat Josip je kao laik puno bio u molitvi i molio je i za mene. Lovile su me krize, htio sam odustati od svega, ali Isus je djelovao po molitvi moga brata. Rekao sam mu “Kad ti moliš i zemlja se trese”. Josip me vodio i u Tabor na seminar fra Zvjezdana Linića, išao sam i na seminar karizmatske zajednice Dobri Pastir u Cibonu i jednom u Veliku Goricu. Mnoštvo ljudi moli za određene nakane, to mi se jako svidjelo. Nikada neću zaboraviti da smo poslije jednog karizmatskog seminara na stadionu u Velikoj Gorici, Josip i ja otišli na koncert Marka Perkovića Thompsona. Pojedinci su nam zamjerili što nakon duhovne obnove idemo na koncert, ali što reći, volim slušati Thompsona jer smo i ja i moj brat Josip sudionici Domovinskog rata. Njegove pjesme su kršćansko domoljubne tematike koje ne potiču na niske strasti i mržnju nego na ljubav prema Domovini i moram priznati da mi je ta kombinacija seminar + koncert ispunila srce do te mjere da sam mislio da će mi eksplodirati. Zaboravio sam reći da me seminar oduševio, da sam tada trenutno ostao bez posla, da sam na tom seminaru molio za posao i gle sutradan sam dobio ponudu za posao. . . Hvala Ti Isuse!
Krenuo sam po molitvenim zajednicama i duhovnim obnovama, a pohodio sam i molitvenu zajednicu u Sigetu kod fra Smiljana Kožula. Moj duhovni život je počeo napredovati, molitva, ispovijed, sv. Misa, ali sam bio svjestan da se i moj nekadašnji način života mijenja. To se zlom duhu ili sotoni nije sviđalo jer sam ga postepeno preko molitve, posta, sv. Mise, ispovijedi napuštao. Odlučio sam za Veliku Gospu otići s bratom u Mariju Bistricu pješke i to bos. Došao sam kod Josipa u Resnički gaj u Zagrebačku Dubravu, stavio tenisice u vrećicu i krenuli smo pješke prema Mariji Bistrici. Bilo je oko 22.30 kada smo krenuli. Na svetoj Misi u 06.00 još uvijek sam bio bos. Nakon hodočašća, ponovo posao, životni problemi, a crni me prao i nije mi dao mira. U meni su se počele događati borbe između dobra i zla. Jedan dan bi bio pobožan, drugi dan grešan, imao sam košmare u glavi i sve mi se skupilo, moj grešan i težak život, PTSP i borba između dobra i zla u meni se nastavila. Nažalost klonuo sam duhom i ponovo sam završio u zatvoru. Ovaj puta sam u zatvoru puno puta razmišljao o sebi. Opet sam u ćeliji, nitko mi ne piše… Bože, zar sam toliki grešnik, teško mi je i osjećam se sam. Počeo sam moliti krunice, išao sam u zatvorsku kapelicu na sv. Misu, upisao Biblijski tečaj, primio krizmu. Javili su mi se Josip i njegov prijatelj, umirovljeni svećenik velečasni Vinko Pilić. Odgovorio sam im na pismo i pisao ponovo… odgovore ne dobivam. Bilo mi je teško, sam bez ikoga svoga… molio sam u sebi “Bože, ako me smatraš svojim djetetom, molim te da mi podariš više sreće u ovozemaljskom životu.” Bog je čuo moje molitve, javio mi se i Josip i velečasni Vinko Pilić i jedna žena, Ivanka Sikirica, koju slobodno mogu nazvati sestrom, baš kao i velečasnog Vinka Pilića svojim bratom. Oni su mi puno pomogli, čak su mi poslali i novac kako bih mogao što dostojnije živjeti u zatvoru. Prihvatili su me kao normalnog čovjeka i kao svog brata u Kristu.
Danas sam ponovo na slobodi i Bogu hvala što mi je omogućio posao kod gazde gdje sam nekada radio, omogućio mi je da se iznova sretnem sa svojim bratom Josipom i da popijem kavu s velečasnim Vinkom Pilićem kojem se od srca zahvaljujem na svemu što je za mene učinio. Bogu zahvaljujem na dobrim ljudima koji me okružuju i molim vas sve da me se sjetite u molitvama kako bi mi dragi Bog podario zdravlje, sreću i snagu da izdržim na Njegovom putu na koji me pozvao i da budem pravi primjer obraćenika i kršćanina koji će u ovome svijetu biti Kristovo svjetlo svijeta.
Roberto Karaulac
