UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE – VELIKA GOSPA
Tomislavgrad, 15. kolovoza 2012 u 9 sati
1. Otk 11, 19a; 12, 1-6a. 10ab
UVOD
Današnjom svetkovinom Marijina uznesenja na nebo, Crkva nam stavlja Mariju Majku Sina Božjega, poniznu službenicu na nebo uznesenu. Ona je slika Crkve i svakoga kršćanina, koji nakon zemaljskoga života iščekuje i nada se vječnomu. To nije nikakav mit, niti alegorijski prikaz nego istinski život. Iščekujući obećanoga Spasitelja, Marija je bila u velikoj povezanosti s Bogom te je u vjeri prihvatila Božju ponudu i svoju ulogu u povijesti spasenja.
U djelu pokajanja pred Bogom priznajmo, kako su nam srca prečesto bila zauzeta brigom za prolazno, a pogled upravljen samo zemaljskim radostima.
HOMILIJA
U suvremenom svijetu s toliko moćnih sredstava, koja su olakšala putovanja, prilično je uvećana i mogućnost putovanja i do najudaljenijih krajeva svijeta. Danas se s lakoćom može putovati u daleke zemlje rodbini u posjet, ili u turističko upoznavanje drugih zemalja, krajeva i civilizacija.
Može se prevaliti stotine i tisuće kilometara na godišnji odmor, kao što i svakodnevno može prevaliti desetke kilometara uvjetovani poslom i zvanjem. Čovjek se danas kreće mnogo lakše, brže i sigurnije nego nekada, tako da sad putovanja zemljom i ne predstavljaju osobit izazov.
Danas ljudsku maštu i pustolovni duh sve više zaokupljaju putovanja u svemir, tako da već sada ima mnoštvo ljudi na listi čekanja, kad se krene u takve pothvate.
Po putovanju ljudskog duha u traženju smisla, čovjek je neumorni putnik dok ne utaži potrebe za spoznajom i smislom. Tu se više ne putuje tijelom, nego umom, spoznajom i duhom koji doseže istine koje čovjek može dohvatiti samo ako se udalji od svakodnevnoga i tjelesnoga, a posveti intelektualnom doživljaju istine i mudrosti.
Postoji putovanje ljudskog bića prema svom izvoru i uviru života, prema Bogu. Čovjek je putnik prema uzvišenom svijetu, ali ne kao nekoj ideji uma, nego prema jamcu postojanja svijeta i života. Ljudski život od početka do kraja veliko je putovanje, gdje nijedan trenutak nije zanemariv, nego je bitan za hod do konačnoga cilja.
Bog nam je poslao svoga Sina da nam bude vođa i glava, te mu se do te mjere suobličimo da možemo kao Tijelo za njim ići, gdje prođe kao Glava. Nama kršćanima je slijediti onoga tko je naša glava i prvijenac, jer možemo doći do konačnoga cilja kojim je osmišljeno naše životno putovanje.
Marija kao Majka pokazala nam je način, nasljedovanja primjera svojega Sina. Ona je savladala sve izazove i prepreke, podnijela sve borbe i prošla kroz sve tjesnace s njime. Napose kalvarijski križ i grob, te je ostala vjerna njegovoj božanskoj sili. I kad je bilo najteže, nije ostala na pola puta, nego je odvažno kročila dalje. Nikakva je patnja i prijetnja, bol i muka nisu mogli odvojiti od Sina. On joj je bio zalog i jamstvo, dolaska do cilja.
Marijin hod za njim nije bio samo hod puke želje, nego cijeloga bića, koje je cijelo doživjelo proslavu. Bila je jedno s njime, najčasniji i najsavršeniji ud Tijela kojemu je Glava Krist, te nije bilo dvojbe hoće li i sama proći tamo gdje je on prošao i doći na odredište vjernima. Zato je Marija prva putnica koja je tijelom i dušom, došla do nebeske slave.
Primjerom života pokazala nam je za naše životno putovanje da je vjerno išla putem svoga Sina, te nije mogla pogriješiti konačni cilj. Pouzdavala se u Božju snagu koja može dovesti do cilja, jer svojim silama ne možemo doći do vječnoga odredišta. Dopustila je Bogu da je vodi, tijelom i dušom uzdigne u nebesku slavu, te je uzvisi, uznese i proslavi.
Zato je i nama uznesenje nebeske Majke u slavu poticaj i znak, nade na vjerničkom putu. Ako želimo biti putnici čije životno putovanje ne završava u besmislu i očaju, nego je okrunjeno dolaskom na cilj i pobjedom života nad smrću, ne bojmo se ići Marijinim stopama,
Istinu vjere koju Crkva slavi još od 5. stoljeća, a papa Pio XII. proglasio je dogmom 1. studenoga 1950. i mi danas proslavljamo na Svetoj misi. Večer prije proglašenja dogme o Marijinu uznesenju na nebo u procesiji je prenesena, glasovita slika Bogorodice iz kapelice Borghese u bazilike Svete Marije Velike. U toj slici Rimljani ali i drugi narodi, časte Mariju kao spas rimskoga i svih drugih naroda.
Današnja svetkovina nije samo čašćenje Majke Božje što se dogodilo nekada davno, nego se tiče i dotiče nas kao osobne ispovijesti vjere i obećanja. Prema nekima kad netko umre, njegovo tijelo gubi svaku vrijednost i značenje. Jer ono što ostaje nakon smrti, jest samo besmrtna duša. Pa je svejedno što se događa s posmrtnim ostacima, jesu li pokopani, spaljeni, balzamirani ili se raspadaju.
Naš susret s Bogom ne ovisi o mjestu i načinu pogreba, niti o ophođenju s mrtvim tijelom. Sve naše misli i snovi o drugima, pisanje i telefoniranje, slike i uspomene, bijedna je zamjena za tjelesnu blizinu voljene osobe od koje se rastajemo. Tu prazninu najčešće ne nadomješta, niti liječi vrijeme nego ljubav i blizina Božja i bliskih nam osoba.
Naša žalost ne smije biti kao žalovanje onih za koje držimo da je smrću sve gotovo. Naša ispovijest vjere i tjelesno Marijino uznesenje, znači obećanje da će Bog probuditi i naše smrtno tijelo, koje se ne gubi nego ga ponovno pronalazimo na jedinstveni način u tjelesnoj blizini. Pozvani smo tako živjeti, kako bismo se susreli s Bogom u tijelu, kad za to dođe vrijeme.
Belgijski kardinal Suenens uočivši čovjekov veliki napredak u znanosti i tehnici, koji nosi prednosti ali i strahote, kaže: »Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje ne odgovaraju na njegovu životnu potrebu, bitna pitanja: Koji je posljednji smisao čovjekove avanture i života na zemlji? Što se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona umjetno odgađa? U tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo pita? Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor! Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati tehniku. Čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, po riječima kardinala Marty-a.
Teolog Karl Rahner opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi obrazlaže: „Odviše kršćana, kakva god bila njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.«
Uvrstimo se i mi u povorku Marijinih štovatelja hodočasnika: učenih, koji su o njezinu uznesenju učeno i lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.
fra Mate Tadić