15. kolovoza 2016.
1. Otk 11, 19a; 12, 1-6a. 10ab
Ps 45 (44), 10b, 11, 12b. 16
UVOD
Crkva slavi svoje svece, jer su vjernicima uzor pravoga kršćanskoga života i zagovornici na nebu. Među svim velikanima i svetima najveća je B. D. Marija, ne samo zato što je rodila Sina Božjega, nego što nam je cijelim svojim životnim predanjem uzor vjernice i Kristove nasljednice.
Danas na svetkovinu Marijina uznesenja na nebo, dok zahvaljujemo Bogu za dar Isusove i naše Majke Marije, zamolimo i za snažnu Božju pomoć u našem životu i životnim putovima, kajući se za učinjene propuste i grijehe mišlju, riječju, djelom i propustom.
HOMILIJA
«Dormitio Mariae (Marijino usnuće), naziv je jedne stare ikone iz ranokršćanskih vremena. Umjetnik je na toj slici prikazao apostole kako začuđeno gledaju u Marijin prazan grob, dok se kroz prozirne oblake nazire Marija u zagrljaju uskrsloga Krista. Iako je njegova Majka, umjetnik je nije prikazao kao odraslu ženu već kao malo dijete, kako bi istaknuo da je njezina veličina i slava, od Sina Isusa kojemu je po Božjoj volji bila majkom u njegovu zemaljskom životu, da bi s njim dijelila i slavu u nebu.
Dok Isusovu smrt i uskrsnuće sva četiri evanđelja opisuju opširno i potanko, o Marijinu prelasku s ovoga svijeta u njima nema ni spomena. Posljednje što o Mariji piše evanđelist Ivan jest, da uz križ Isusov stajaše sa ženama i učenikom koji «je od toga časa uze k sebi». I u Djelima apostolskim evanđelist Luka nakon Isusova uzašašća nabraja apostole, koji «bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom…» Nijedan od 27 novozavjetnih spisa ne govori o završetku Marijina ovozemaljskoga života. O tomu nam ništa ne govore ne samo apostoli i učenici koji su mogli biti svjedoci toga događaja, već i «apostolski oci» – druga generacija učenika o tome u svojim spisima šute.
Događaj na kojemu se temelji dogma – vjerska istina o Marijinu uznesenju, tako važan za Marijin život, zastrt je velom tajne. Temeljeći istinu o Marijinu uznesenju na drugim objavljenim istinama, Crkva povezuje i upotpunjuje našu vjeru i razum. Osim na pisanu objavu sadržanu u Svetom pismu, Crkva se isto tako oslanja i na usmenu tradiciju – Predaju, koja je od apostolskih vremena živjela i bila prisutna u Crkvi među kršćanima.
U toj vjeri, Marijina uznesenja tijelom i dušom u nebesku slavu, znak je naše utjehe i nade, ali i putokaz u vječnu Domovinu. U Lukinu smo evanđeoskom izvješću čuli, kako anđeo dolazi Mariji navijestiti da treba roditi Sina Božjega. I što Marija čini? Posvema se podlaže Božjem naumu i odluci. Mi ne možemo znati, kakve je ona životne planove imala. Nakon navještaja za nju to uopće više i nije bilo važno, jer u potpunosti prihvaća Božji naum. Nije se opirala lažnom skromnošću ispričavanja da toga nije vrijedna, niti se radi toga uznosila.
I mi koliko god bili vjernici i zamišljali da rukovodimo svojim životom pokušavajući ga urediti prema svojim zamislima, trebamo poput Marije osluškivati Božju volju u svojemu životu pa makar bila protivna našim osobnim planovima, koje smatramo nepogrješivima i nedodirljivima. Tako se u nekim životnim prigodama ponašamo kao da nam je evanđelje nepoznanica, jer su nam važniji trenutni svjetski i prolazni trendovi, nego li Božji poticaji, zapovijedi i volja. Evanđeoski način razmišljanja i ponašanje prema Božjim zakonima, znaju nam biti daleki kada su u pitanju naša djeca, karijera, zarada ili užitak.
Marijina vjera i njezina vrijednost doživljavaju svoju najveću kušnju pod Isusovim križem, gdje je unatoč svemu ostala čvrsta. I zato uzdajući se u Božju mudrost, providnost i dobrotu, znat ćemo u svojemu životu spremno prihvatiti svaki križ, bolest ili nedostatak iako je u suprotnosti s našim životnim planovima i željama. Odjednom će nam se otvoriti novi vidici, pogledi i spoznaje, kojih do tada nismo poznavali. Napose se danas veselimo jer nam je Bog dao Mariju, neznatnu službenicu na nebo uznesenu za Majku.
U konstituciji «Lumen gentium» Drugoga vatikanskoga koncila iz 1962. kaže se: «Isusova Majka, tijelom i dušom proslavljena na nebu, slika je Crkve, kakva ima biti u budućnosti. Jednako, svojim zemaljskim življenjem Marija je putujućem Božjem narodu putokaz i svjetlo prema njegovoj konačnoj proslavi i uzdignuću u nebo. « Samim tim što smo se danas okupili oko Isusova oltara i Marijina kipa, vjerujemo da je Bog u Mariji htio pokazati, koliko je veliko i potpuno otkupljenje koje je izvršio Krist, ali je htio pokazati i do kakve slave može svatko od nas doseći, ako dopustimo da Krist u potpunosti prožme naš život.
Tu Marijinu važnost za svakoga od nas, stihovima je izrazio naš pjesnik A. G. Matoš u svojoj pjesmi «Gospa Marija». Neke od ovih stihova ponesimo u sebi o njima razmišljajući i zahvaljujući Bogu, što nam je dao Mariju za Majku, životni primjer i zagovornicu:
«Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi»…
fra Mate Tadić, OFM
