Uzašašće Gospodinovo

475

 

1.Dj 1, 1-11

Ps 47, 2-3. 6-9

2. Ef 1, 17-23

Mk 15, 16-20

 

UVOD

Bogočovjek Isus Krist za nas ljude i za naše spasenje podnio je muku razapinjanja, ali sve nije završilo na križu. Nakon svojega uskrsnuća, «uzašao je na Nebo i sjedi s desne Boga Oca Svemogućega», kako priznajemo i ispovijedamo u molitvi «Vjerovanja». Isus se po riječima jedne crkvene popijevke: «preobražen vraća na nebeski prijestol svoj». Tako «krasno svršuje se» Isusov život.

Proslava Krista i ulazak u unutrašnjost Božjega bića, znak je nama ljudima da je nebo i za nas otvoreno. A za sve misli, riječi, djela i propuste koji nisu bili usmjereni prema našoj vječnoj domovini, zamolimo oproštenje i Božje smilovanje.

 

HOMILIJA

Povezanost neba i zemlje koju je Isus ostvario svojim Uzašašćem k Ocu, dobro nam predočuje priča o djetetu, koje je usnulo, kako ga anđeo nosi u nebo. Dijete promatra kako, nošeno juri daleko izvan granicâ ovoga svijeta, ali ipak ne vidi da taj put vodi visoko prema zvijezdama. One su mu uvijek jednako daleko i blizu. Isto tako mu je i zemlja jednako daleko i blizu. Odvaži se i upita anđela, kamo ga zapravo nosi. On mu odgovori: – Pa u nebo! Dijete dalje pita: – Ali gdje je nebo? Anđeo će na to: – Ono nije ni daleko ni blizu, ni jako visoko ni jako duboko.
Dijete je zbunjeno i priznaje da ništa ne razumije. Umjesto odgovora, anđeo mu upire prstom u jedno veliko stablo i kaže: – Možeš li zamisliti da je to veliko stablo nekoć bilo samo malo zrno sjemena? – Mogu – kaže dijete. – To je zrno – nastavlja anđeo – posijano u zemlju, tamo je isklijalo, izniknulo i razvilo se u to veliko stablo. Tako je i s nebom. Ono nije daleko, nego je poput sjemena posijano u čovjekovu srcu. Na čovjeku je da učini sve kako bi to sjeme izniknulo i razvilo se, a kad dođe vrijeme, kad se završi ovozemaljski život, čovjek će vidjeti do kraja ostvareno svoje spasenje. I to će biti njegovo nebo.
To je moguće, samo ako ozbiljno shvatimo svoje mjesto i ulogu u ovom kratkom životu, ako naš pogled trajno bude usmjeren prema vječnosti. Danas često susrećemo dvije suprotnosti: ljude razočarane u ovaj svijet, koji samo maštaju o boljemu, te one koji su posve okrenuti ovoj zemlji i ne očekuju ništa više. Ni jedno ni drugo nije kršćanski stav. Kršćanin ne može biti zdravo pobožan bez aktivnosti, ali ni aktivan u duhu Evanđelja bez pobožnosti. On mora istim pogledom obuhvatiti i nebo i zemlju. Kršćanin, svjestan svoga poslanja, koje ima od Isusa, slijedi put koji se čvrsto oslanja na ovu zemlju, ali koji je sigurno usmjeren prema nebu.
Slikovito rečeno kršćanin je pozvan biti poput stabla koje je zasađeno naopako: korijen u nebu, a plodovi na zemlji.
U našem vremenu u kojemu je slika svijeta prožeta suvremenim pristupom prirodnih znanosti, govor o nebu kako ga naviješta evanđelje, gotovo da nema mjesta. Međutim, Isusovo je uzašašće i naša pobjeda jer nije umrla sposobnost ljubavi. Uzašašće u nebo početak je ljudske proslave, ali i zadaća novoga života. Dan za danom trebamo tražiti ono što je iznad nas, nebesko, uzdizati duh prema našoj domovini, živjeti priželjkujući nebo. Krist koji uzlazi na nebo, živi u svojoj Crkvi i po njoj nastavlja djelo spasenja.
Mi koji vjerujemo u Krista, vjerujemo da smo dionici neba. Stoga naš pogled ne smije biti prikovan za zemlju, ali niti samo za nebo. Isus nas ovim slavljem poziva da ne izgubimo pogled u nebesku slavu kada živimo na zemlji. U svakom čovjeku živi želja da živi vječno, da osjeti neraspadljivost što sâm svojim snagama ne može postići. Jedini kojemu je to moguće jest Bog, koji zbog ljubavi prema čovjeku šalje svoga sina Isusa da nas povede u svoje Kraljevstvo. Sv. Augustin nam slikovito poručuje: «Razmatrajmo na zemlji ono što nas očekuje na nebu. Skinimo staroga čovjeka. Ako težina grijeha neće otežavati duh, lako ćemo se vinuti u nebeske visine.»
Premda bi nam moglo izgledati da je Uzašašće svetkovina neba, ona je ponajprije dar za zemlju, jer je Bog u kojega vjerujemo bliz drugima ponajprije po ljudskome licu, koga bi upravo kršćani trebali odražavati u svijetu.
Isusov zemaljski rastanak od Jedanaestorice, po onome što nam je zapisao sv. Marko evanđelist, ima programsko načelo za djelovanje svih koji u Krista vjeruju, pa tako i nas kršćanâ ovoga prostora i vremena. Čovjek koji čuje evanđeosku poruku i povjeruje joj promjenom stila to bogatstvo i ljestvicu vrednotâ nipošto ne može zadržati samo za sebe.
Drugima nužno treba posvjedočiti nadu koja je u njemu ne nametljivo i prisilno, nego snagom svjedočanstva osobnoga uvjerenja. Šutljivi kršćani ustvari i nisu doživjeli istinsko obraćenje. Pri tomu ne mislimo samo na suzdržavanje od govora, nego suzdržavanje od svjedočanskoga življenja. Pa i onda kada suvremeni protivnici kršćanstva na sve načine izravno ili posredno žele ušutkati kršćane i svesti im djelovanje u područje «sakristije» i crkvenoga dvorišta ne preostaje nam drugo nego ponoviti Petrove i Ivanove riječi pred Velikim vijećem: «Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.» Suočavamo se s pitanjima: «Imam li osobnoga iskustva susreta s Bogom? Jesam li svjedok evanđelja ili tek službenik na minimalcu da zadovoljim slovo propisâ, zapovijedî i zakonâ?»
Potrebno se je stoga upustiti u avanturu svjedočenja evanđelja, koje je promijenilo naš život a po nama želi promijeniti i cijeli svijet. Potrebno je kroz molitvu i osobni susret sa živim Bogom, svoju dušu učiniti plodnom za sjeme milosti Duha Božjega. Ali bez osobne izgradnje i darovâ Duha Svetoga mi smo tek obični bukači, cirkusanti i šarmeri bez pokrića.

 

fra Mate Tadić, OFM

 

PODIJELI